Kraj jedne ere i početak nove

Day 1,230, 03:33 • Published in Croatia Croatia • by Fabius

E pa došao je i taj trenutak.
Pred neprijateljem uzdignute glave, s srušenim ponosom, bacam mač pred njegove noge, mač krvav od krvi njegovih vojnika, mač koji je bio mnoge bitke i prolio mnoge krvi, sad je na zemlji, u blatu.
Nije nam lako. Ne samo da smo trpili udarce mnogobrojnijeg neprijatelja, ne samo da smo iz dana u dan se fanatično borili u bitkama u kojima smo unaprijed znali da ih ne možemo dobiti, ne samo da trpimo ruganje i ponižavanje mnogobrojnijih neprijatelja, nego trpimo i udarce dojučerašnjih prijatelja i saveznika, trpimo nepravdu u kojoj smo sadašnjim saveznicima bili 3-4 na listi prioriteta, neki nas nisu ni spomenuli dok se rušila i zadnja utvrda našeg ponosa..
Trpimo, eHrvatski narod ovih dana mnogo trpi.. Mnogo toga se srušilo na nas u zadnje vrijeme, čak i bogovi (admini) kao da su odlučili da nam treba još i više otežati nemoguću misiju obrane..
Raštrkani, razbijeni, čekamo da nam neko dade plan kako dalje, da nam dade nadu, iskrenu nadu i moral za nastaviti s borbom, bez praznih parola „nema predaje“, i jalovih gerilskih poteza.
Raštrkani, razbijeni, umjesto nade, u podsvjesti nam je strah od totalnog uništenja. Gube i drugi bitke i regije, pa čak i države, ali niko, baš nitko nije u težoj situaciji od nas. Prijeti nam pad prema doli, doli gdje su države ranga eIzraela, eBih, eEgipat, eLitva i ostali.
Prepesimistično? Ne bih rekao, sasvim realno ako se poklope neke stvari.
700 eSrba, 200 e Hrvata online, to nije slučaj nego pravilo. Ne od jučer, nego odavno, odavno.
Realno, koliko smo vremena opstali, trebalo bi pisati vojne knjige o tom pothvatu. Skoro cijelo naše postojanje smo okruženi neprijateljem, i to kakvim neprijateljem, uz eMađarsku i eSrbiju ne treba ti više nitko. Ali, i to je bilo malo, pa je još i ePoljska i eŠpanjolska se pridružila ostalima na spisku.
Odavna više ne vrijedi ona „ostali šalju vojsku, eHrvati šalju naciju“.
Nismo imali koga slati, svak od nas je davao sve od sebe da bi imalo imali šanse dobit koju mini-bitku.
Saveznici, koji su vidjeli da eHrvata nema, pomislili „što ćemo ih braniti kad ionako nemamo mnogo pomoći od njih“.
Ta činjenica mi je jučer bila gora od poraza. To me boljelo više od poraza u kojeg sam bio siguran još od neiskoreštene incijative kod North Dalmatia.
Boljelo me, priznajem, iako i shvačam savezničko razmišljanje. Ni mene baš nije u zadnje vrijeme zanimalo kako je stanje na drugim frontovima. Admin je sve napravio da savezništvo na globalnoj razini izgubi na važnosti, a lokalni savezi i frontovi su najvažniji. Lokalno gledajući, mi s ovim brojem igrača nemamo šanse. 200 eHrvata ne može protiv 700 eSrba pa da ga hebeš.
Ali, „zaboljet „ će i naše saveznike uskoro. Uskoro će vidjeti s kim smo mi imali posla sve ovo vrijeme, i uskoro će vidjeti kako se to boriti sa eSrbijom bez našeg draina. Što prije vide, bolje za nas 😃
Da jednom i mi pogledamo naš interes ispred savezničkog, iako znam da kad im zagusti da ču im priteći u pomoć. Hebi ga, takvi smo, i teško je to promijeniti preko noći.
I gdje smo sad?
Tamo gdje smo bili na početku.
Jedina pozitivna stvar u svemu 😃.. jer, na početku mi je bilo najljepše, kao i mnogim drugima. Trebalo je stvorit eHrvatsku, održati je na mapi pored opasnih susjeda, trebalo je stvoriti ime eHrvatska u eSvijetu i uzdignuti se iz mora „država-duhova“.
Nikad nije bilo lako, sad možda i teže, ali onda se našao vođa, našlo se jedinstvo, našlo se igrača, našla se nada i želja, sve potrebno se našlo i rodio se ponos nepokorene države kroz cijeli v1..
Našlo se vremena za mnoga slavlja i pobjeda. Uvijek smo imali snagu, hrabrost, moral, malo manje političkog opurtizma, više fanatičnosti, ali na kraju, previše toga je bilo protiv nas da bi mogli napraviti i zadnju „nemoguću misiju“.
Rekoh davno, treba izgradit iz pepela novu eHrvatsku, e pa evo nas.
Trenutno je samo pepeo, spaljena zemlja ranjenog ponosa.
Nek rane zacijele. Pritajite se, uzmite odmor, pustite nek prošlost ode nizvodno. Nek rane zacijele, nek se računi napune golda, nek poniženje nestane. Ionako nije poniženje izgubiti u ovakvoj situaciji protiv tolikih protivnika. Nije bed ni ako odete igrati neku novu igru, barem igara ima na internetu, što biste tu gubili živce 😃
To se zove „Turski scenario“ ako niste znali.
Osim ako ste eHrvat, a ne eTurčin. Onda će te vjerovatno ostati i pokušati učinit nemoguće, čestitat protivniku na pobjedi i čekati njegov krivi korak. Boriti se u svakoj bitki s očajnom šansom za uspjeh, stvoriti jaku, hrabru i ponosnu vojsku i paravojske i tražiti bezuspješno dobru političku trgovinu, i voditi totalno krivu vanjsku politiku.
Ostati i činiti sve ono što nas je činilo eHrvatima, a što je toliko smetalo našim neprijateljima. Ostati i pokazati ponovo našim neprijateljima što su eHrvati, ili pokazati to isto našim „prijateljima“, svejedno. I jedni i drugi će to još mnogo puta vidjeti.
Respect suparnicima, koliko god da su jači, zaslužili su čestitke na pobjedi