Join the new world

Devetu zapovijed znate: „Ne pozeli tudjeg zenidbenog druga.“. a buduci da je Suzana (bez brige, to nije ni slicno njenom pravom imenu) jos i moja prva susjeda, stvar bi bila preocita.
U trenucima slabosti, kad gleda u mene ne trepcuci, pomislim da bi to bio njen problem i da cu se Bogu iskupiti kasnije.
„Nisam sigurna zasto, ali ti si tako drugaciji od ostalih muskaraca“, kaze dok me gleda tim velikim smedjim ocima. Subota je prijepodne, sjedimo u mojoj kuhinji i pijemo kavu. Po obicaju, svratila je do mene nakon trcanja. Rame joj je provirilo iz svjetloplave majice, kosa joj je bila svezana u rep i samo joj je nekoliko neukrocenih pramenova doticalo vrat. Natocila si je jos malo kave.

Suzana je bila savrsena supruga o kakvim muskarci mastaju da ce osvojiti. Njen muž, mladi poslovni covjek, nije trebao mastati. Ipak, imao sam osjecaj da bi mi Suzana bez problema pala u narucje...
Stajao sam pred otvorenim friziderom u 1😇7 prijepodne, a u playeru se vrtio CD mrtvog portugalskog gitarista, a ja sam osjecao kako me nevidljivom pupcanom vrpcom privlaci k sebi. Ne, ne mrtvi portugalski gitarist, Suzana... Samo jedan poljubac.. Poceo sam zamisljati slike najruznijih zena, ukljucujuci i odredjene tuziteljice medjunarodnih sudova, ali Suzanin miris je bio jaci od slika. Bila je savrsena i bio sam na rubu da napravim savrseno pogresnu stvar.



Samo dva mjeseca ranije Mirela i ja smo bili blizu vrlo ozbiljne veze. To mi se u ovom trenutku cinilo potpuno nevaznim.
Do sada sam sest puta pronasao savrsenstvo u tudjim zenama. Pet puta nisam napravio nista, a zbog jednog puta dugo nisam dobro spavao. Utjehu i bliskost koju osjetis s tudjom djevojkom, osjecaj prihvacanja koju ti ponudi udana zena s kojom sjedis u bircu... to je... svojevrsno utociste. Covjek osjeti odredjenu lakocu koja rusi brane opreza koje gradimo kad nanjusimo nevolje. Kao kad se sretnu dva ljudozdera, ali na puni trbuh. Nista ne veze dvoje nespojivih ljudi poput neduzne napetosti, neizgovorenog „kad bismo samo“...
Suosjecanje, sram, strah od posljedica, to su temelji zidina morala.
A Suzana je, sa zlatnom burmom oko prsta i u tankoj majici kroz koju se jasno naziru lijepo oblikovane grudi, nalik rijeci koja lako moze potkopati temelje.



Nikad ne govori direktno o Mateju, svom suprugu (barem nikad ne spominje njegovo ime). Uvijek je ono „Bili smo u restroranu“ ili „On je u Rijeci, na sluzbenom putu“ ili „Nije kod kuce“. Matej cesto prodje pored mene u hodniku i obicno se dobrodusno osmjehne u znak pozdrava. Ja se pritom lomim izmedju toga da ga prihvatim kao covjeka kojem trebam zavidjeti i zelje da ga uhvatim, slomim mu kicmu preko koljena i bacim ga u kontejner. Ne kako bih ga se rijesio i prdobio Suzanu, nego zbog drugih mracnijih motiva. Onih koji su svima nama u krvi .
Sicilijanci zovu takve tipove „cornuto“. Rogonja. Na Siciliji covjeka kojeg zena vara (ili bi ga samo prevariti s drugim muskarcem) jednostavno mrze. Takav tip je najnizi oblik zivota , postidjeno bezmudo stvorenje koje nikako ne moze povratiti svoju muskost. Ustvari, moze, ali samo na jedan nacin: mora ubiti suprugu i onog s kim ga je prevarila. Prije cetiri godine sam posjetio Siciliju i sjecam se raekcije jednog starca koji je stol do mene citao novine – procitavsi vijest da je jedan covjek dobio devet godina zatvora zbog dvostrukog ubojstva, zgrazao se nad duzinom kazne. Kad sam ga u nevjerici pogledao, stavio je ispruzene kaziprste uz glavu i rekao gotovo sapcuci: „Cornuto.“



Suzana mi je pozvonila ponovo negdje iza devet navecer, s mackom u narucju. Koža joj je bila glatka, jedina dlaka koju sam na njoj mogao zamisliti bile su tri – cetiri dlake iz macijeg krzna.
„Hoces vidjeti nesto super?“
„Vjerojatno ne bih smio...“, odgovorio sam zbunjeno.
Polozila je macka na bok i pogladila ga po trbuhu. Krznato klupko istog je trenutka zatvorilo oci i zaspalo.
„Vraziji sreckovic“, promrljao sam.
U glavi mi je bila slika Mateja i nje kako se u krevetu igraju s mackom.
Suzana je laganim pokretima ispravljala moje neuramljene slike na zidovima. Zamislio sam kako lagano prelazim prstima preko njenih golih ledja, primam je za ruku i vodim u spavacu sobu. Zaboga, ne bi li to zadovoljilo nestrpljive prirodne nagone? Samo se jedna misao isprijecila tom nagonu: Linkolnova recenica koja kaze da ne treba rusiti susjedovu kucu jer ces tako lijepse spavati u vlastitoj. Iako, to s kucom smo toliko puta do sada prekrsili...
Postojala je tu i „kvaka 22“: ucinim li to sada s njom, sto ce me sprijeciti da to sutra ne ponovim s nekom drugom?
Proucavao sam pet kilograma teskog skupljaca prasine koji se sklupcao na mom trosjedu, dok je Suzana pokusavala razluciti detalje na jednoj slici. Nisam joj mogao reci da ode, a nisam je mogao ni imati.



Osjecao sam se kao na minskom polju. Svaki korak mogao je zavrsiti kobno, opasnost vristi iz oba smjera. No, znao sam da u jednom smjeru moram krenuti. Ona ce morati pristati na jedno od to dvoje. Ma sto odlucio, ona ce morati pristati.
Uzasno mi je zao sto je nisam sreo ranije. No, i da jesam, baksuz kakav jesam, s mojom prokletom (ne)srecom, ona sigurno ne bi bila ista osoba koja stoji ovdje i divi se mojim slikama.