Join the new world

Dragi čitatelji danas se obilježava 19 godišnjica smrti košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića...Što reći o legendi Hrvatske, Europske košarke... Danas vam donosim kolumnu jednog novinara...Uživajte 🙂


Zaustavljen u koraku i snu
Uvijek sam volio umjetnost i umjetnike. Oni tako čvrsto žive u svom unutrašnjem svijetu i iz njega izvlače ono najbolje za sebe i čitav vanjski svijet. Tako ljudi s ushićenjem uživaju u slikama, skladbama ili djelima književnika i stihovima pjesnika. U stanju su preći pola svijeta da bi vidjeli, slušali i uživali u slikama Goghena, Dalija, Miroa, gradjevinama Gaudija, skladbama Chajkovskog, Chopena, skulpturama Meštrovića i Rodina…

Zapravo često sam žalio što me umjetnost nije zarazila na vrijeme i uzela u svoje naručje i vodila kroz život. Medjutim, kada se sjetim svega što je košarka za mene značila i koliko sam joj, s lakoćom, svojih najljepših godina dao, pomišljam da sam i ja bio nekom vrstom umjetnika. Zapravo na neki način vidim sličnost sa umjetnošću izmedju svakog tko silno voli ono što radi i u to bezgranično unosi entuzijazam i srce, trud i vrijeme. Premda mnogi ne vide sličnost, čvrsto vjerujem u srodnost izmedju umjetnosti i vrhunskog sporta, svih onih sa pobjedničkih postolja, šampiona i prvaka, najboljih medju najboljima. I te najbolje su ljudi voljeli gledati i pamtili ih čitav život, i zbog njih su putovali na kraj svijeta. Maradona, Pele, Bubka, Spitz, Lauda, Drazen….

I poput umjetnika koji su stvarali svoja djela vodjeni svojom unutrašnjom snagom i nevidljivim nebeskim koncima stvarali nešto neponovljivo, univerzalno i bezvremensko i naš Dražen je u mnogo čemu bio sličan njima. Svojom nepresušnom željom i voljom želio je biti savršen. Trenirao je poput mašine koja se ne zaustavlja, a utakmice je čekao s takvim nestrpljenjem koje se može usporediti sa pozitivnim fanatizmom bilo koje vrste. Dražen je živio košarku i ona je živjela njega. On je košarku stvaralački shvaćao i stalno svojoj igri dodavao nešto novo, poput skladatelja svojim skladbama. I Draženov nadimak Amadeus je usporedba sa genijalnim Mozartom.

Košarka je bila njegova ljubav na prvi pogled …. još onda kada je kao osmoškolac redovito odlazio u dvoranu prije nastave, u rane jutrarnje sate, driblajući i šutirajući loptu protiv protivnika kojih nije bilo osim u njegovoj mašti koja mu je pomagala da vidi i predvidi sve što ga je kasnije čekalo na terenima širom svijeta. Dražen je znao da će uspjeti, drugog izbora nije bilo. Od malena je postavio visoke ciljeve. Znao je da se samo treningom dolazi do cilja i samopouzdanja, jedne od najbitnijih odlika svih velikana sporta.

Sretan sam što sam se sa Draženom mogao uspoređivati, još iz kadetskih dana kada smo kao najbolji strijelci Juniorskog prvenstva Europe igrali zajedno, kao i onda kada sam prešao u Cibonu i zaigrao u paru sa Draženom. Nitko me nikada nije toliko osjećao kao igrača, moje kretnje i moje namjere u igri kao što je to Dražen bio u stanju. Ta prva godina igranja u Ciboni je nešto što će ostati zauvijek zapisano u moje sjećanje. Tih godina trenirao sam sa Draženom, gotovo uvijek smo ostajali nakon završetka treninga i šutirali oko 200 ubačnih lopti. Nekada smo šutirali i po 500 ubačenih šuteva. Bilo je to i nadmetanje i zdrava konkurencija koja je i Draženu i meni davala snagu da budemo još bolji. Vodio je statistiku u svojoj glavi i uvijek je znao koliko je šutnuo a koliko promašio, koliko još treba pogoditi da bi zadovoljan otišao doma. Dvorana je za njega bila poput trgovine igračaka iz koje djeca ne žele izaći van. A kada je izašao iz nje smišljao je nove planove za sutra, uživajući u tom začaranom i beskrajnom krugu treninga i utakmica. Sumnjam da je svijet sporta upoznao većeg radnika od Dražena. Na tom planu bio je najbolji na svijetu.

Sada se prisjećam dana kada je otišao u NBA i kada je nakon prve sezone koju je presjedio na klupi Portlanda, za jednog našeg novinara dao izjavu da mu je cilj zaigrati na All Stars utakmici i da zna da će to ostvariti. Već sljedeće sezone onako razigran u Netsima , morao je biti sudionikom All Stars utakmice, medju najboljima, ali nije, jer je na njegovo mjesto upao Joe Dumars, jedan od najboljih obrambenih igrača u NBA. Siguran sam da je Draženu to jako teško palo, a dokaz tome je utakmica protiv Detroita kada je Dražen baš Joe Dumarsu dao 44 poena. Bila je to tekma samo nekoliko dana nakon objave da Dražen nije odabran za tekmu najvećih zvijezda NBA lige. Nepravda je ispravljena na kraju sezone kada je službeno izabran u treću petorku NBA lige. Michael Jordan, Clyde Drexler i Dražen Petrović, najbolji bekovi-šuteri te sezone.

Sada se prisjećam i njegovih posljednjih dana. Priprema reprezentacije Hrvatske prije puta u Poljsku, kada sam Dražena sreo u pasažu Cibone. Ispijao je voćni energetski napitak kojeg je sam pripravljao svaki dan nakon treninga u teretani. Bilo je to rano ljetno jutro nekih 15-ak dana prije priprema za kvalifikacije u Poljskoj. Govorio mi je kako završava mjesečni plan trčanja i rada u teretani i dvorani. Nitko ga nije tjerao na rad, nije imao trenera koji ga je poticao na treninge. Sve je to imao u svojoj mašti, njegova unutrašnja snaga bila je nevjerojatna.

A na terenu je bio kralj. Dominirao je gotovo na svim utakmicama. Želio je uvijek biti najboljim igračem i najboljim strijelcem. Rad ga je obavezivao na to. Svaki koš koji je dao za njega je bio posebna radost. Van terena plah i tih a na terenu strastan i temperementan. Gledajući ga takvog pored sebe, na terenu, ponekad sam mislo da Dražen živi samo dok igra. Volio je pobjede, nikada nije kalkulirao, niti u jednom trenutku nije igrao opušteno. Čak i protiv najslabijih protivnika, Dražen je želio biti najbolji. Uživao je u svakoj sekundi utakmice. Često sam u Draženovim utakmicama vidio nešto novo , neku novu kreaciju, veliku ili malu, ali nešto novo.

I onda je otišao. Zaustavljen u koraku i snu, otišao je u vječnost. Poput umjetnika, koji su iza sebe ostavili svoja neponovljiva djela, Dražen je ostavio model. Neponovljiv model rada, upornosti i volje na putu do zvijezda. Jedinstven i univerzalan. Ostavio je tisuće i tisuće sati individualnog rada, ostavio je sve svoje tekme koje je odigrao za sebe i za nas. Sve titule, sve pobjede ali i i poraze koje su ga motivirale na jos veći rad. Ostavio je i svoju strast i ljubav prema košarci. Svoje pobjedničke osmjehe i na samo njemu svojstven način proslavljene koševe. Ostavio je i sve nas koji su ga pokušavali pratiti, sve one koji su ga skoro dostigli i sve one koji će ga možda jednog dana dostići.

Život leti kapetane!