Zamalo priča...

Day 1,360, 08:12 • Published in Croatia Croatia • by Argrob
Starac je sjedio na klupi. Okrenut licem prema zapadu upijao je tople zrake sunca. More je tiho zapljuskivalo kamenje na obali. Sjećao se. Katkad bi mu se oči skupile i pokazale one sitne bore koje su pokazivale da se često smijao u životu. Naočale je davno prestao nositi. Ionako je sve što je vidio ostalo zapisano u mislima. Slučajnom prolazniku izgledao je kao netko ko čeka, smireno i dugo.
***
Upoznao sam ga to ljeto. U malim mjestima nemoguće je zaobići lokalne priče i tajne. Uglavnom svi znaju sve, pa čak i onda kada ih se to niti malo ne tiče. Starčić koji se na more vratio nakon dugo godina, često je bio tema tih lokalnih priča. Nikada nije bio sam. Oko njega su se rado okupljali stari i mladi, koji puta su se šalili sa njime i njegovim upornim tajenjem svoje priče, a koji puta slušali što im govori, nebi li otkrili neki detalj. Došao je jedan dan umoran od svega i naselio se u tom tihom kutku. Znao je pričati sa ljudima dugo i o svakakvim temama, ispijajući svoju kavu, uvijek obavijen plavičastim dimom cigarete.
***
Kada sam prvi puta sa njim razgovarao, izgledao je kao nekakav morski djed na dugačkom godišnjem odmoru. Većinom vremena nasmiješen, sa sijedom bradom i malo kratke bijele kose. Jedino što je kvarilo sliku bile su kratke stare vojničke hlaće i mornarska majica na kojoj su se nazirala blijeda slova S..R..ID..S. Bila je gužva na terasi konobe, pa mi je ponudio da sjednem za njegov stol. Sporo je pričao i sa nekakvim odmjerenim ritmom. Brzo sam shvatio, da iza toga lika stoji puno uspomena, i lijepih i onih manje lijepih. Ali nekako je sve bilo ispunjeno dobrom voljom. Iako su priče o nekakvim ratovima, medaljama i tonama zlata bile potpuno nesuvisle, imale su pozitivnu i veselu notu.
***
Pričao je o unucima i prijateljima, satima je znao opisivati događaje, za koje sam shvatio da su se odvijali u nekakvim sobama. Znao je upotrijebiti riječ kanali, iako nisam imao dojam da je tamo bila ikakva voda. Često je spominjao Lavicu, ali siguran sam da divljih životinja nije bilo u njegovom životu. Tada bi mu na trenutak, nešto bljesnulo u očima. Kao da mu se pred njima vrte kilometri filmske vrpce. Zastao bi, uzdahnuo i nekako umorno završio razgovor, pozdravio se i uputio u večernju šetnju.
***
Ta šetnja uvijek je završavala na maloj punti uz more. Sjeo bi na klupu i u osami uživao u zalasku sunca. Volio bih da sam tada mogao proniknuti u njegove misli. Možda bi uspio shvatiti sve što sam čuo to ljeto od njega. Mislio sam da mi nedostaje samo jedan mali detalj i mogao bi reći – poznajem tog starca. To zadnje poslijepodne pred povratak poželio sam ga pozdraviti i uputio sam se prema punti. Zastao sam iznad stepenica koje su se spuštale do mora.
***
Starac je čekao na klupi. Prema njemu je obalom išla zgodna žena i mahnula mu. Podigao se sa klupe i više mi nije izgledao tako staro i umorno. Prišla mu je i zagrlili su se. Sjeli su na klupu i onako naslonjeni jedno na drugo smješkali se i pričali. Nisam ih mogao prekidati. Izgledalo je kao da su otplovili u neki drugi svijet. Polako sam se udaljio.
***
Više se nisam vratio u taj tihi kutak svijeta. Nikada do kraja nisam saznao kako je priča o starcu počela, ni kako je završila. Ali dugo ću pamtiti to ljeto. Često uhvatim u mislima sliku koju sam vidio na odlasku. Odisala je zadovoljstvom i smirenošću. Možda je to bila ona Lavica o kojoj je često pričao...

///

Argrob, za prijatelje Dida