Vlah - kmet - Srbin
xalmirx
Razmatrajući etničku strukturu bosanskohercegovačkog stanovništva na osnovu osmanskih izvora, osmanisti su saglasni u tome da etnike Srbin i Hrvat osmanski izvori Bosne uopće ne poznaju.
Kako pravoslavlja nije bilo u Bosni do dolaska Osmanlija, današnji pravoslavci, alias, današnji Srbi, isključivo su vlaškog porijekla. Prema tome, očito je da pravoslavlje nije historijska religija srednjovjekovne bosanske države, a kako su Srbi u Bosni postali tek poslije austrougarske okupacije Bosne, jasno je da ni današnji Srbi, jer njih kao narod određuje isključivo pripadništvo pravoslavlju, nisu historijski narod ove zemlje. Kao narod nemaju nijednu drugu socijalnu ili društvenu odrednicu. Njih su sa sobom vodili Osmanlije i naseljavali tamo gdje je falilo stanovništva, a i oni sami su se kretali od mjesta do mjesta, tražeći bolju pašu. Osmanlijske vlasti im u tome nisu smetale. Naprotiv, poticale su ih na to zbog svoga interesa, ekonomskog i vojničkog. Osmanlijska država im je osigurala slobodu vjere i podizanja pravoslavnih crkava, kojih u Bosni nije nikada ranije bilo, što je često dovodilo i do brže edentarizacije ovog socijalnog sloja i njegovog prelaženje na zemljoradnju. Uglavnom su, tek kao zemljoradnici, prelazili na islam. Oni su se uklapali u bosansko društvo, potpuno ravnopravno sa svim drugim stanovništvom Bosne, i postajali su Bošnjaci. Taj proces nije bio spor, naročito u nekim područjima Hercegovine.
Istorijski narodi ne nastaju naprasno već evolutivno, što se u novije vrijeme događa i s bosanskim Srbima i što valja poštovati. A kako su od bosanskih Vlaha postali bosanski Srbi, o tome piše srpski historičar Vladislav Skarić (1869 –1943). Da bi bosanski Vlasi postali Srbi, u Sarajevu je 1863. godine osnovano tajno društvo za iskorjenjivanje naziva Vlah, a uvođenje naziva Srbin. Osnovali su ga i vodili srpski popovi, trgovci i učitelji, na čelu sa svećenikom Teofilom Petranovićem. Društvo je nužno djelovalo tajno, iz razloga što bi javno promoviranje i uvođenje u etničku nomenklaturu naziva Srbin nedvosmisleno ukazivalo na politički motiviranu srbizaciju bosanskih pravoslavaca i na teritorijalne pretenzije Kneževine Srbije prema Bosni i Hercegovini, koje počinju s 1844. godinom i Načertanijama Ilije Garašanina, koje se prikrivalo od šire javnosti.
Kako navodi Skarić, članovi Društva, “ne smejući u varoši javno agitovati, izlazili bi pazarnim danom izvan varoši u susret seljacima, pa bi ih dočekivali i učili ih da se ne zovu drugačije nego Srbi”. Razumije se, politički motivirana propaganda imala je izgleda na uspjeh jedino uz uvjet da se nepismeni srpski seljaci uvjere da je Vlah “pogrdan naziv za Srbe” te da su njegovi autori “zlonamjerni Bošnjaci” (“Turci”). I od tada pa do danas, “Vlah” je postao i ostao “pogrdan naziv za Srbe”. Uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine (od 1929. Kraljevine Jugoslavije) pa do 1992. godine, Srbi su došli u poziciju da etničku oznaku Vlah upućenu Srbinu i kazneno sankcioniraju. Mnogi su Bošnjaci zbog riječi Vlah prekršajno kažnjavani i završavali su u zatvoru.
Srpskoj asimilaciji Vlaha prethodio je neuspio pokušaj da se i Bošnjaci preimenuju u Vlahe zbog toga što su do 1863. godine svi bosanski pravoslavci bili Vlasi. S tim u vezi, Vuk Karadžić (1787–1864) u svom Srpskom rječniku istumačenom njemačkijem i latinskijem riječima iz 1852. godine pojam Vlah objašnjava na sljedeći način: “Vlah, 2) Srbi zakona turskog u Bosni i Hercegovini, a tako i oni zakona rimskog, kako u Bosni i Hercegovini tako i u carstvu Austrijskome.”
Jedan od najpoznatijih hrvatskih onomastičara Petar Šimunović (1933–2014) pokazao je u svojim naučnim radovima da u onomastičkim procesima bilo koji etnik, kao što je etnik Srbin, ne nastaje tako što narodi sami sebe imenuju. U pravilu, etnike imenuju ili nadijevaju drugi koji na taj način pokazuju da se razlikuju od nekih drugih i drugačijih. Stoga, preimenovanje bosanskih Vlaha u Srbe poteklo je od “drugih”, odnosno, od politički motiviranih Srbijanaca (Srba) iz Srbije, u kontekstu srbizacije Bosne i Hercegovine, čija je posljednja politička posljedica stvaranje savremene Republike Srpske. Međutim, nauka je nauka, a politika je politika. Mnogi potomci bosanskih pravoslavnih Vlaha, koji se počesto deklariraju kao najveći Srbi, od historije i onomastike ne mogu sakriti svoje vlaške korijene.
Primjer: Aleksandar Vučić, aktualni predsjednik Srbije, starinom potječe iz sela Čipuljići kod Bugojna. To je vlaško selo nekadašnjih kalajdžija, koje je krajem 19. i početkom 20. vijeka istraživao Rumun Teodor Filipesku, visoki činovnik u tzv. Puncovnom uredu za zlato i srebro osnovanom u Sarajevu 13. aprila 1896. godine. U Glasniku zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1902. godine objavio je znanstveni rad pod naslovom Kalajdžije u Čipulićima. U tom radu Filipesku informira da su od ukupno 450 stanovnika Čipuljića (kod Filipeskua “Čipulići” s karakterističnim vlaškim sufiksom –ul) ”2/3 same kalajdžije”. Između sebe su kalajdžije govorile jednim posebnim jezikom za koji je saznao “da je to karavlaški (rumunski) jezik i da su oni taj jezik od svojih roditelja naučili, koji su ga u kući dobro govorili, ali da sadašnji naraštaj samo u zanatu kalajdžijski govori”. Filipesku je od kalajdžija čuo i popisao desetinu aromunskih riječi, na osnovu kojih je zaključio da je “kalajdžijski jezik identičan s rumunskim jezikom u macedonskom dijalektu” te “da su kalajdžije u Čipulićima potomci onih macedonskih Rumuna, koji su se svršetkom XVI i početkom XVII stoljeća u Bosnu naselili”.
Comments
Прва реченица и ту сам стао,бојим се даље и читати хахахах
Православље пре Турака у Босни;
Манастир Ловница 1301 године направљен,задужбина краља Драгутина
Манастир Папраћа 11 век задужбина жупана Вукана
Манастир Сасе 1243 задужбина Уроша Немање
Манастир Озрен 1284 задужбина Стефана Драгутина
Манастир Топлица 14 век опет задужбина Стефана Драгутина
Манастир Добрун 1340 задужбина жупана Прибила
Манастир Успења Пресвете Богородице 14 век задужбина краља Милутина
Манастир Возућа 14 век задужбина краља Милутина
Манастир Рожањ 1301 задужбина краља Драгутина
Манастир Тавна 14 век задужбина Владислава Немањића и Стефана Урошиц Немањића
Манастир Добрићево 1232 задужбина Светога Саве
Гледај Алија манастира све широм Босне правили Српски владари хахахаха
У то време и твоји су преци можда правили те манастире, али сигурно се јесу молили у њима...
И твоји ће потомци даће Бог,као и Емир Кустурица дизати цркве покрај Дрине и осталих српских река широм наше Српске Босне поносне
https://hercegbosna.org/forum/povijest/pravoslavne-crkve-i-manastiri-i-d-amije-u-bih-i-hr-t936.html
Глупости не може се лако променити самостан у манастир јер су јако различити ко је од Хрвата био у православној цркви зна колико се разликује од католичке и вањски и унутрашњи изглед... Иначе гледао сам у Далмацији рушевина старе Српске цркве а на метар од ње католичка црква камене су обадвије биле али улаз у православној цркви је на истоку а ваш на запад... Не волим ни Турке ни Муслимане али да је Србијом Угарска завладала ни камен на камену од српских манастира остао не би...
*
С обзиром на чињеницу да има нас за које историја није почела турском окупацијом - морам да изразим дубоко неслагање са неистинама наведеним у чланку. Јер, осим турских, постоје и неки други историјски извори. Навешћу само неколико:
Људевит Посавски (лат. Liudewitus) је био кнез Доње Паноније (лат. dux Pannoniae Inferioris) од 810. до 823. Његова престоница је био Сисак.
Франачки хроничар Ајнхард (Einhard) у својим аналима описује устанак Људевита Посавског и каже да је 822. године пребегао из своје престонице Сиска у западну Босну Србима, за које „народ говори да су контролисали велики део Далмације“
(„Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur“).
Тадашња „Далмација“, у коју је Људевит побегао, је данашња Република Српска (неки би можда рекли и Босна).
даље:
Летопис Попа Дукљанина, познат и као Барски Родослов, је један од најстаријих писаних извора и сачуван је у свом латинском преводу из 16.-тог века. Сматра се за дело барског попа од 1172. до 1196.
Овај летопис је Србију поделио на два дела, и то овако:
“Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provinciam: unam a magna flumine Drina contra occidentalem palagam usque and montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit”.
„Србију, која се зове и Загорје, поделио је на две покрајине, од којих се једна од велике реке Дрине простире према западу до планине „Пина“; њу назва и Босном, а друга обухвата простор од речене реке Дрине према истоку до „Лупиа“-е и Скадарског језера; њу назва Рашком.“
Дакле, Србију чине Босна и Рашка – што јасно показује јединствен српски национални идентитет.
(„Пина“ - Mons Pinus, данас Борова Главица – десетак километара од Дрвара.)
даље:
Твртко I Котроманић био је босански бан од 1353. до 1377., краљ Срба, Босне и Поморја и Западних страна од 1377. до 1390, краљ Рашке, Босне, Далмације, Хрватске и Приморја 1390 – 1391.
(Да ли се у његовим титулама помиње неки други "народ" ? Мени се чини да не - зато што није ни постојао).
даље:
У повељи упућеној кнезу Павлу Вукославићу, 1367. године, Твртко као свједоке спомиње „од Босне – казнац Санко с браћом, војвода Пурћа с браћом, …- од Усоре – казнац Степоје с браћом, војвода Твртко с браћом, …“
Дакле, Босна се наводи као територијални појам, баш као и Усора.
даље:
Стефан Остојић Котроманић (1418—1421), крунисао се као „краљ Срба Босне, Поморја, Хумске земље, Доњих Краја, Западних страна, Усоре, Соли и Подриња”. (овде опет немамо друге народе осим Срба).
даље:
А сад да видимо ко је Србин а ко Влах:
Повеља бана Матеја Нинослава
https://i.postimg.cc/8Cs81Lcn/Povelja-Bana-Ninoslava.jpg
Мислим да је ово за сада довољно. Бар што се тиче нормалних читалаца. Што се тиче оних других, који памети немају, који још живе у примитивизму неких санџака и пашалука, којима недостаје и основно образовање, па шта да вам кажем - њима спаса нема.