Vjetrovi proljeća...

Day 1,966, 09:10 • Published in Croatia Croatia • by Argrob

Uvijek sam volio proljeće. Buđenje u proljetnom jutru odiše posebnom energijom. Oko koje ugleda sunce, ili čak neki ljepši prizor, sjaji zatim cijeli dan. Trenutno se zaborave tmurni zimski oblaci, razne magluštine i olovne kiše. O snijegu ne treba ni pričati. Naprosto mi je žao što je koji puta godina tako duga. Poželim preskočiti sva godišnja doba nebi li se budio uvijek u proljeće.

Sreća, u našoj zajedničkoj nesreći koju provodimo gledajući u ove piksele, je što mi se ponekad učini da u eRepu proljeće nekako dolazi češće. Potrebno je tek par zraka nekakvog svjetla i već u mislima rastu visibabe i zumbuli. Zna to koji puta i prevariti. Ali... Proljeće ovdje i tamo, vrlo je slično. Ono nam daje naznaku mogućnosti. Pokazuje nam što bi sve mogli, ako dovoljno snažno želimo i ustrajemo. Nikakvu drugu sigurnost ne daje, osim osjećaja novog početka.

Meni osobno ta naznaka znači puno. Dovoljno da zaboravim zimu, nasmješim se svima, zagrlim voljene i krenem polako ka cilju. Ne očekujem da će mi sreća pasti sama u krilo, morati ću se za nju podosta namučiti. I ne tražim sigurnost. Zadovoljiti ću se slatkom neizvješnošću i dati sve od sebe u želji da prenesem svoje osjećaje drugima.

Kako prolazi vrijeme od trenutka u kojem sam se odlučio vratiti u igru, tako se sve češće uhvatim u ovakvom „proljetnom“ raspoloženju. Razmišljam ponekad zar mi je trebalo ponovno sjesti za ovaj virtualni stol?

Iako sam već dugo godina u unutrašnjosti naše lijepe zemlje, što više starim to su i slike iz djetinjstva češće. Zato mi oprostite mali „lokal patrotizam“. Valjda je to neminovnost koja dolazi sa godinama. Jeste li ikada gledali kako Dalmatinci igraju briškulu ili trešetu? Ako dobro pogledate tu četvoricu za stolom vidjeti ćete sve tenzije koje igra unosi u njihovu osobnost i međusobne osjećaje. Vikanje, svađa, beštimanje... Spominjanje familije kako i protivniku, tako i partneru, previd svojih pogrešnih poteza, ali i naglašavanje tuđih grešaka... Partija okončana koji puta bacanjem karata i dizanjem od stola, koji puta slatkim osmjehom onog manje iznerviranog. Ali uvijek završena uz zvuk kucanja onih debelih čaša od dva deca crnoga ili uz pozivnje slijedeće runde i nove partije. Ono što ih vodi ima jednu značajnu karakteristiku. Ja je zovem strast.

Postoje razne ideje i zamisli kako bi trebalo igrati ovu igru. Što je ona zamršenija, time su zamršenije i ideje i načini. A često puta se dogodi da nas upravo to odvoji od onoga u čemu bi morali uživati. Precizno razrađene ideje, planovi „sivih eminencija“ i raznih tajnih i javnih službi, razni dodaci pravilima i tumačenja zakona... Uh, kako me to ponekad zbuni i odvuče od važnog. Ponekad se i najljepše ideje lišene strasti pretvore u onaj put popločan dobrim namjerama. Da me je barem netko upozorio prije igranja kako pravila nisu jednostavna i kako se počesto mogu mijenjati. Kako izvrgavanje pravila ne znači u očima promatrača neoprostivu pogrešku i zabranu daljnjeg sudjelovanja. Kako se sa par slatkih riječi može zamaskirati sebičnost i prevara.

„Optužili“ su me da sam nepopravljivi romantik. Sa radošću prihvaćam takvu optužbu. Želim igrati ovu igru upravo tako, strastveno i romantično.
Uz moju Lavicu... Nekako sa vjetrovima proljeća...

Argrob, za prijatelje Dida