Stereo kosilice

Day 1,667, 14:34 • Published in Croatia Serbia • by Auroris B

Vojni modul, tekme, idealno vrijeme za napisati.... nešto.

Kao i u životu, tako i ovdje, masa shout-a; 'Eh što nisam dijete'. Admini su trenutno u fazi, na e bebama e svijet ostaje. Iza svake poruke, krije se pouka. Izvucite je sami, ili nemojte, lakše je klikati.

Eh, a što bi bio članak bez e-domovine.Dvoumim se pisat' riječ, dvije o xx javljanju predsjednice, i da se ukratko nadovežem na.... Ipak bih to mogla jednostavno obraditi slikovito, da.



Rijetki su e J-W.-i koji se to usude, ovo drugo, pih....ni po' lule duhana.

Raseljenja....





Vjetar je zavijao pustim mračnim hodnicima koji nisu vodili nigdje. Osim reda velikih crnih vrata sa jedne i druge strane, koja su se zatvarala i otvarala, udarcima, oštrim i jakim. Toliko jakim da su parali tišinu na komadiće. Bilo je vidljivo kako se zrak i ništavilo rasipalo pred očima. Stavila je ruke na uši, ali onda je uznemiravalo srce, koje je kucalo jače, ali jednolično iritirajuće. Dotrčala je do jednih vrata i zalupila ih sve snage. Okrenula se i zastala.


Tišina.


Vratila se nazad. Čula je. Naglo ih je otvorila, vidjela je nekog. Netko je tu, osmjehnula se, bila je sretna, nekog vidi. 'Sjedni kraj mene, napokon mogu ….'govorila je tihim glasom, kad ju je prekinuo rječju. Gledali su po zidovima dugo, vrijeme je prolazilo. Čak su i vrata počela ponovo lupati, vjetar je nastavio zavijati. Nije vjerovala da je netko tu, nije smjela. Nestati će. 'Otvori ona vrata i pođi, dođi' – bio je uporan. Nije smjela, a on je nije razumio. Mislio je da je sve jeftini flert, pričica, pubertetska maštarija, šaputao je. Nezreli izgubljeni djevojčurak, a ona je bila starija nego postanak. Izgubila je vjeru da će je moći vidjeti.Vrijeme je. Zidovi su se počeli rušiti, i u mrkom mraku zasvijetlili su svitci koje nitko nikad nije prebrojao. Pogledala je prste, ruke, koji su nestajali naočigled, pretvarali su se u prah.

Uhavtio je za ruke. Izašla je iz zrcala zjenica njegovih zelenih prostranstava. 'Gdje si odlutala?' pitao ju je, dok je prstom sklanjao kosu sa njezinog lica. 'Znaš, gdje i uvijek, lutala hodnicima i mislila da ima nekog tko ih poznaje. Stvorio se, nije vjerovao i bilo je vrijeme, a mislila sam da je dugo tamo. Čak je bio i hladan od vjetra.'
'Vrijeme je da ubiješ svitce i ne lutaš više'.

Kako?
Improviziraj.
Zašto?
Ne znam, ti trebaš otkriti odgovor na to pitanje. Možda da pri padu, jako udariš u zemlju, i preživiš.
Bol je konstanta. Osjetiš je stalno, dok se ne navikneš.

Mačka je dolutala iz susjednog članka.



Ukinuli su mi sapunicu, ptuj, gamad!

Umorni ste, oči vam se sklapaju....u snovima....ne lutajte mojim hodnicima, ako ne znate odgovor!