Join the new world

Pošzovani čitaoci Papazjanije

Danas dok sam prelistavao novine otišao sam i na eHrvatski medijski
prostor i tamo našao jedan članak koji je napisan iz srca i mislim da
zaslužuje da ga što više igrača pročita.
uz odobrenje autora objavljujem ga i na našem prostoru.



Roman za eHrvate i eSrbe
Došao je i taj dan, da nam je opet eSrbija za vratom. I kako sad stvari stoje, ako im ne nestane para, zagazit ce nas s pola snage.

No da ovaj clanak ne bi ispao analiza, već viđenog i nekakva retrospektiva s pogledom u budućnost. Odlučio sam se pozabaviti medjuljudskim odnosima i kulturom igraća općenito. Smatram da je to u ovim trenutcima jako bitno, jer su RL tenzije na ovim prostorima već bar stoljeće prisutne.

Da bih uspio objasniti, naročito mlađim igračima, koji su se rodili nakon nemilih zbivanja na brdovitom balkanu i okolici. Ispričat ću im svoju verziju RL povijesti. Nakon što je pročitaju, neka sami razmisle svojom glavom, i na kraju zaključe s kim i kakvim ljudima se žele igrati i kako u stvari treba prije svega doživljavati čovijeka iza avatara.

Ne bih se htio samosažaljevati previše, ali moja generacija koja je rođena u socjalizmu, u bivšoj Jugi, postala pionir, školovala se po "Šuvarovom" sistemu, bila premlada i prezelena, da bi se obogatila 90tih, a opet dovoljno mlada da završi u ratnom vihoru..... najblaže rečeno svi su nas sje*li. I sada još moramo u naponu snage, vraćati stare dugove bivše Juge, ratnih profitera i graditi ono malo jada što samo sami srušili..... No bit će bolje, kažu

Upravo zato i pišem ovaj članak, da generacije svih nacija, vjeroispovjesti i rasa, koje dolaze, ne ponove istu grešku. Da ne ulaze u "tabore mržnje" kao ovce. Da sagledaju potpunu sliku i ne budu zavedeni propagandama, onih koji dižu narode u pohode, da bi punili svoje đepove. Jer kao što sam u jednom komentaru napisao, ratovi se ne vode radi ognjišta već radi novca.

Moja prića počinje 80tih. Tih godina većinu sam vremena provodio kod bake u zapadnoj Slavoniji. Selo moje bake, bilo je većinski pravoslavno izuzev par mojih rođaka. Logično je da sam imao puno prijatelja srba, najbolji prijatelj mi je bio sin pravoslavnog popa. Djeca ko djeca, provodili smo vrijeme, radeći piz*ije. Moj bratić je rođen u Beogradu od oca Hrvata i majke srpkinje. Također je dolazio svakog ljeta u HR. Stalno smo se prepirali koji je grad bolji, Beograd ili Zagreb.... Beograd je tada dobio prvi McDonalds, tako da mi je to moj buraz, stalno nabijao na nos. Slična nadmetanja se danas čuje od klinaca iz Splita i Zagreba, i nema tu ništa loše. Rivalstvo s poštovanjem rivala, pozitivan je stvar i tjera ljude da budu bolji i sposobniji.

Došle su 90te, koje bih najradije zaboravio. Odjednom više ne mogu baki, pola HR je blokirano. Ne mogu do prijatelja a ni s Beogradom linije ne rade.... Teško mi je sve to bilo shvatiti. Ljudi mi pričaju o nekim četnicima u selu, o barikadama o napadima na grad gdje mi je druga baka i rodbina. Bratići i rodbina odlazi u hrvatsku vojsku, tada još ZNG.... Na kraju i ja bivam dovoljno star i ulazim u rat.

Rat je nešto teško shvatljivo ljudima koji nisu u njemu bili zatečeni, knjige su pisane o tome ja se neću ni truditi opisivati kakvo je to stanje. Reči ću samo jedan citat "Rat u čovjeku budi ono najbolje u njemu a isto tako i najgore. Pitam se što je to najbolje?"

Nočna mora je zvaršila tek krajem 90tih. I tada su kao i prije rata, oni isti koji su sijali netrpeljivost i mržnju, počeli pisati falsificiranu povijest na obje strane. Kako bi valjda opravdali štetu i muke naroda koji je sve to propatio. Žalosno je što tu povijest i danas dijeca uče u školi. I uče ih da mrze drugi narod, jer je u povijesti napravio ovo ili ono. A što je najgore, pripadnike tog naroda nikada nisu ni upoznali.

Istina je daleko kompleksnija, jer su ljudi generacijama živjeli izmješani. Teško je to objasniti nekome tko nije imao prijatelje na obje strane. Tko nije otvoren svim kulturama i vjerama. Tko ne poštuje tuđe kao i svoje.

Uglavnom, nakon rata, saznajem da mi je prijatelj poginuo na srpskoj strani. Saznajem da su mnogi pobjegli. "Srpski dobrovoljci" su pobili neke moje rođake, ubili mi bakinog psa s kojim sam odrastao. Komšija preko ceste, kojemu sam čuvao djecu, priča na RTS-u da je branio selo od ustaša, da ih je mogao i više pobiti da je imao više oružja.... Oko mene novi prijatelji, u izgnanstvu i neimaštini.

Dolazim u selo, nakon "oslobođenja". Selo prazno, razrušeno, sablasno..... sjetim se, djetinjstva i krenu mi suze..... Nikada više neće biti kao što je bilo, sje*li smo sve.

Danas kada sam ipak malo stariji, sjednem se nekad s bratićima i tako prićamo o tim vremenima. Shvaćamo, koliko smo zavedeni bili i mi i druga strana. Shvaćamo koliko je propagande mržnje prosipano na obje strane. Većina nas nikada više pušku u ruke nebi primila. A kamoli na čovjeka ruku digla.

Najsmješnije od svega u tim propagandama je bilo kako Ustaše idu u Knin i zapadnu slavonije tjerati Srbe s njihove zemlje. Taj Knin a i djelovi slavonije, to je bila šaka jada i prije a naročito nakon rata. Tamo nije bilo ničeg, samo starci. Škole su imale po 10 učenika u svih osam razreda.... Danas ljudi s kosova i sirotinja iz bosne živi tamo, a i njihovi mladi gledaju da pobjegnu. A na Hrvatskoj strani propaganda tipa, "četnici zauzimaju hrvatsku zemlju, kraljevski grad knin." Ma koju zemlju, pustoš preko koje smo napravili sad autocestu da prije stignemo do mora. I uništili i ono par restorana s janjetinom što je bilo. Uostalom oni su desetljećima tu zemlju radili i kamo sreće da ju je netko i htio. Što sad veliki hrvati ne nasele taj kraljevski grad???? Nego naseljavamo jadne ljude, koje je isto tako netko protjerao iz svoje kuće.... A za Knin i Vukovar se čuje jednom godišnje.

Moje iluzije o četnicima, partizanima i ustašama, davno su razbijene. Ponekad se nađem u Banja Luci s prijateljima koje sam nedavno stekao. S ljudima koji su bili na "drugoj" strani. Koje iznimno cijenim i poštujem jer su se kao i ja borili za nešto u što su vjerovali i koji su ostali časni do kraja. I zajedno smo svjesni u kolikoj smo zabludi bili. Danas ja i moj bratić smo tamo dragi gosti, kao i oni kod nas. Bratić igra tenis s njima, i u žaru borbe, psujemo si majke ustaške i četničke. (mame oprostite) poslije se najedemmo i napijemo i na trenutak se vrati vrijeme prije svih sra*a. I neshvatljivo je koliko su mi ti ljudi bliski.

No sad da se vratim na igru, i pobrišem suze na tastaturi. Cilj ovog romana je da nam djeca i mladi ne upadnu u zamke koje pojedinci i grupe postavljaju. cilj je da misle svojom glavom, da poštuju ljude po djelima a ne kome pripadaju, da poštuju tuđe kao i svoje. Da se suzdrže od vrijeđanja i omalovažavanja, a naročito mržnje. Jer nedaj Bože da se stvari ponove.

A u ovoj igri, kao i svakoj drugoj, da bi pobjedio, prije svega poštuj protivnika i upoznaj ga što bolje. I možeš pobjediti sam ako se boriš protiv protivnika a ne neprijatelja. To su ionako stare mudrosti koje ljudi zaboravljaju, a zapisali ih kinezi prije mnogo godina u knjizi o umjetnosti ratovoanja.

Politiku i netrpeljivost treba ostaviti, jer samo punite đepove pojedincima kojima nije stalo niti do vaše države niti do vas. Stalo im je samo do toga da naplate vaše negativne emocije. Da kupite ustašku/četničku majcu, kapu, "suvenir" i što je još gore da proljevate krv za njihove interese. Ako volite svoju zemlju, trošite energiju da kvalitetnije i bolje živite, a ne da budete ovce koje nekoliko čobana usmjeravjau.

I tako i danas kada je eHrvatska u teškoj situaciji, podnesite poraze s dostojanstvom, čestitajte pobjednicima i čekajte da im vratimo istom mjerom. Jer nema dobre igre bez dobrog protivnika.

Ako netko misli da članak valja, slobodno ga objavi i u esrbskim novinama.