Neno u epicentru

Day 4,513, 18:52 • Published in Croatia Croatia • by Tom Tomasic

Pozdrav štovanom čitateljstvu.
Gledam dosta vijesti, političkih emisija, onih poput Otvoreno gdje vam razni učeni tipusi govore koliko ste zatucani i uskogrudni, pa i drugih sličnih emisija koje vas educiraju i čine vas radosnim i opuštenima.
Tako su mi se već urezale u pamćenje poruke koje svakodnevno slušam a tiču se migranata. Ponavljaju tako neke voditeljice nekih udruga kako moramo shvatiti da su granice samo u glavama i da svi ljudi imaju pravo na slobodu kretanja i bolji život i u tome ih nitko ne smije spriječiti jer to su osnovne slobode. Oni smiju otići kamo žele jer samo hoće bolji život....
Takvu politiku podupire i vodstvo europske unije, a s time se složila i naša politička vrhuška potpisujući marakeški sporazum koji nikoga ne obvezuje, ali smo potpisali kako bi svijetu pokazali da nismo nepismeni.
I gledam ja to, kimam i slažem se ja..
Mislim si u sebi kako i sam imam potpuno jednake želje. A kako takvo razmišljanje sad uživa potporu vlasti i medija odlučuo sam ih i ostvariti.
Odšetao sam tako do najbogatijeg susjeda, ušao u dvorište i provalio mu u novi mercedes.
Uvijek sam gledao na filmovima kako je to jednostavno - gurneš žičicu preko stakla na vratima, povučeš onaj gumbić i vrata se otvore, sjedneš u auto, odvališ malo one plastike dolje, spojiš crvenu i plavu i upališ auto.
Bio sam siguran da je to točno jer gledajući Sabor uvijek pali kad se crveni i plavi spoje.
No to nije bilo baš tako jednostavno. Prvo nisam nikako mogao otvoriti vrata jer nema nigdje gumbića nego sam morao koristiti onu najjednostavniju metodu opisanu u stranačkom elaboratu HSS-a... oprostite, onu seljački jednostavnu metodu - uzeo sam pajser i odvalio vrata.
Tad je počeo alarm urlati ko blesav pa sam brzo sjeo i skinuo plastiku ispod volana. Tu sam tek bio zatečen jer nije bilo nikakvih žica – samo neke elektronske pločice s hrpom čipova i integralaca.
Još dok sam razmišljao kako nije bolji život za neškolovani puk, nekoliko ruku me izvuklo iz auta. Samo krajičkom oka sam vidio policijske uniforme, ali su mi oči bile brzo zatvorene zbog batina uz povike samo se ti opiri. Zatim sam kao kroz maglu čuo razgovor preko motorole: Bjeloglavi sup zove orla, bjeloglavi sup zove orla piip piip orao javi se ...piiip. Poslije male stanke se čulo piip Orao sluša, reci bjeloglavi...
Šefe ulovili smo jednog koji vam je provaljivao u auto, malo smo ga smekšali – što dalje s njim?
Čuo se odgovor – pitajte ga za koga radi i tko mu je nalogodavac.
Okrenuli su se prema meni i ponovili mi pitanje. Malo sam ih zbunjeno gledao i rekao da sam tu po poruci vlade, premijera i predsjednika Milanovića koji kažu kako svi imamo pravo na bolji i ljepši život, da se granice ne trebaju čuvati, jer su one imaginarne, što je točno jer sam lakoćom ušao u tuđe dvorište.
Onda su oni zbunjeno gledali mene pomalo prestrašenih pogleda pri spomenu premijera i predsjednika. Još vidno ustrašeni nazvali su šefa i objasnili mu situaciju uz upit što i kako dalje.
Začuo se odgovor s toliko decibela da sam pomislio da imaju u rukama tristovatno Denonovo pojačalo, a ne motorolicu. A glasio je otprilike ovako – Jeb...m vas mutave vidite da vas zajebava kroz satiru, a satira je ionako dopuštena samo Pupovčevim Novostima!!!
Onda su pitali – Dobro šefe, a što onda dalje?
Nalupajte ga još jednom i to pošteno da shvati da nije politička karijera uvijek posljedica provale, ali prijavu potrgajte da mu slučajno ne padne na pamet na sudu lupetati onakve idiotske teze, a onda ga izbacite kod njegovog praga.
Tako sam nešto slabije pokretan završio potragu za boljim životom...
No tada je ionako krenula katastrofa sa pandemijom korona virusa pa mi to nije smetalo.
Postao sam opet ovisan o vijestima. Pažljivo sam slušao svaku uputu iz kriznog stožera civilne zaštite i slijedio ih u potpunosti što mi je pomoglo kada sam ženi trebao objasniti koliko je rizično odnijeti smeće do kontejnera i da si to ne mogu dozvoliti kao savjesna i odgovorna osoba.
Prolazio je dan za danom , a ja sam postao skoro zalijepljen za sjedalicu kod računala sve do tog jutra kad sam zadrijemao pred ekranom pa su mi i opet ukrali SH.... a možda su ukrali jer 20 milja nije dovoljna šteta, barem mi je tako pisala zečica.
Bilo je točno 06:24 kad mi je drijemež prekinuo potres koji je počeo drmati moj brlog na balkonu trećeg kata snagom Zdlemmyevog urlika kad je shvatio da neće imati kome prodavati krafne ako se pandemija ne suzbije do lipnja. Pošto imam iskustva s potresom iz djetinjstva jer sam ga doživio na petom katu zgrade u Banjaluci, a žena ima ista iskustva iz mladosti iz Ploča, oboje smo zaurlali kćeri da stane pod štok, a zatim uzevši najnužnije izletjeli iz zgrade brže nego hrvatski MIG-ovi obnovljeni u Ukrajini. Malo nam je čudno bilo da u zgradi nismo čuli baš ništa, kao da svi spavaju, što mi je bilo najčudnije za čovjeka koji živi kat ispod, a sjeća se još kako je bilo kada je bježao iz Pompeja. Naravno, radi se o NT91. Vratit ću se na objašnjenje kasnije.
Tako smo došli kod mile mi majčice jako rano, a ja sam ušao prvi.
Odmah me prestrašeno zapitala još onako pospana - pa nije te valjda Ivanka (premila mi supruga) izbacila? Vidno uvrijeđen uopće razmišljanjem o takvoj mogućnosti nadureno sam se okrenuo ne odgovorivši.
Kada je majka vidjela ženu mi i kćer, odahnula je i promrmljala nešto tiho, ali zvučalo je poput hvala ti Bože, neće se vratiti...
Onda sam rekao da trebamo nazvati buraza i pitati jesu li i oni u Zagrebu osjetili potres.
Javio se Neno i rekao – Ne, mi ga nismo osjetili, valjda zato kaj je epicentar baš u Markuševcu (mali info -buraz je 63neno i živi u Markuševcu). Nisam shvatio ironiju pa sam rekao sva sreća da ste u epicentru, tam se niš ne osjeća. Odgovorio je da sam malo pomiješao tornado s potresom, nakon čega me pitao jesam li zbog potresa pao sa stolice na glavu? Znači tamo je najgore ponovio sam ignorirajući neukusno njegovo pitanje i upitao - pa nisi valjda ženi opet rekel nek sama nahrani klince??? Znam da onda izbijaju kod njih potresi ali se magnituda mjeri po Sanji a ne po Richteru. Jedino se posljedice i napukline mjere na Neniju (ne miješati s Nenya).
Ah, još sam vam dužan razgovor s NT-om. Vraćajući se u stan sreo sam NT-a i začuđen ga upitao zar je moguće da si prespavao potres???
- Ma neee, rekao je sa smješkom.
Ne razumijem, rekao sam, pa zašto nisi istrčao van?
Odgovor je glasio – Pa jesi ti lud? Kakvo trčanje van? Nakon više od trideset godina žena je prvi put rekla da je doživjela pravi potres u postelji. Zato sam zapalio cigaretu i uživao u rečenici.

Sve koje nisam ovim člankom uvrijedio molim da mi doniraju po zlatnik, a ostali po dva da znam kome se trebam ispričati.
Usput molim mecene neka se sjete buraza (https://www.erepublik.com/en/main/search/?q=63neno ) i udijele mu koju kunicu pa ako već ne bude dovoljno za obranu od potresa da si braco barem može kupiti pancirku ... jer magnituda po Sanji zna biti gadna. Uostalom sad mogu ovo pisati kad je zabranjen međugradski promet pa znam da ne može dohvatiti i mene 😉



Toliko od mene ovaj put – pozdrav budnima!

P.S.
Okruženi smo ružnom zbiljom i još strašnijim posljedicama, pa zato neka se svi vjernici pomole za sve žrtve, a posebno za djevojčicu Anamariju, a ostali neka šire ozračje dobre volje i pozitivne energije kako bi pomogli onima koji ostaju.
Iskreno se nadam da mi nitko neće zamjeriti sprdanje s teškim temama jer smijeh je lijek, ako koga uopće uspijem nasmijati, a oni gore neka mi oproste.
Svi zajedno pak vjerujmo u bolje sutra...