More u lavoru...

Day 2,358, 09:08 • Published in Croatia Croatia • by Argrob

Kada pričamo o događajima i njihovim posljedicama najmanje je važno tko je kriv za njih, ako ne želimo napraviti ništa da se stanje promijeni. Možemo ostati hladnokrvni promatrač situacije i dalje klikati par puta dnevno uvjeravajući se da igramo onako kako želimo. Ili jednostavno prestati i osloboditi se ove napasti.

Nažalost, mene nikako da dopadne to stanje svijesti. Kada i pomislim, evo napokon mogu otići i sve polako zaboraviti, dogodi se nekakva piz...ija koja me zaokupira i probudi iz letargije. Gledano sa te strane i po mene loše, stoji činjenica da neki događaji, makar bili i sušta suprotnost mojim stavovima razbuđuju. Otprilike kao lavor hladne vode u jutro. Nema zadovoljstva, ali oči se opet otvore za novi dan.

Nekoliko stvari u ovoj igri su jasne već svima. eHrvatska odumire polako zadnjih 20-tak i više mjeseci. Novih igrača malo, što je i logično s obzirom na ukupnu populaciju, ekonomsko stanje i važnije brige u stvarnom životu. Ostala je grupa „zaluđenih entuzijasta“ koja uz pokoji klik uglavnom uživa u prepucavanjima (trolanju) sa suigračima, pokojem i sve rijeđem mitingu i prepričavanju priča o starim dobrim vremenima i sve rjeđim bitkama u kojima se osjete oni trnci neizvjesnosti i zajedništva.

Razloge takvom stanju svatko od nas može obrazlagati iz vlastitog kantuna i vjerojatno u svim tim objašenjenima postoji zrnce istine, makar one naše osobne. Ali... Ako zanemarimo sve neozbiljnosti i/ili vlastitu sujetu možemo pogledati ovu igru i kao nešto što i nije samo naša vlastita istina ili zabava. Za one koji žele to tako pogledati, slijedi nastavak teksta sa potpuno „ozbiljnim“ pogledom na, možda najluđu stvar u ovoj igrici - strategiju i taktiku. Uz malu digresiju. Radi se o mom osobnom pogledu.

Okruženje u kojem se nalaze originalne regije eHrvatske nije ni blizu idealnom. Na granicama imamo dva najjača moguća protivnika, jednog vojno, drugog diplomatski. Dodatno su ta dva protivnika i u užasno dugoj vezi. Kako uopće protiv njih ratovati? Može se i uvijek se moglo, samo je potrebno osigurati neke pretpostavke. Novac i oružje, podršku saveznika i što je najvažnije naš interni zajednički strateški cilj. Ako se strateški na to odlučimo, onda možemo izabrati taktiku za postizanje tog cilja. A taktika ima puno, i mogu, i moraju se prilagođavati datom trenutku. U zadnjim danima postojalo je nekoliko prilika, u kojima se mogla iskoristiti taktička prednost (prvi NE (eČile), drugi NE (ePoljska), brisanje eSlovenije...) Sve te prilike i nisu odmah trebale voditi oslobađanju orig regija, ali mogle su značajno oslabiti protivnika, a što je najvažnije izazvati sumnju u uspjeh i snagu, jer na kraju to je jedino što pobjeđuje jačega.

Trenutno imamo opet taktičku priliku. Pomalo sam rezigniram i nimalo uvjeren da ćemo je uspjeti iskoristiti. Prvenstveno zbog toga što nema strateškog cilja i to onog napisanog i jasno izgovorenog, a i previše malih pakosti opravdanih višim ciljevima napravljeno je zadnje vrijeme.
Više volimo sami sebi cvokotati o izdajama i lopovlucima, više se volimo hvalisati kako smo najviše napravili i kako smo jedini u pravu... I ne mislim uopće na bodove iz bitaka ili puškaranje malo sa ove, pa sa one strane. Svatko pojedinačno ima pravo igrati kako hoće. Ali kako bi ostao pojedinac, baš takav kakav i hoće biti, onda kvragu mora postojati i nešto što se zove zajednica na drugoj strani. Ako zajednice, kao nečega što čini razliku, nema onda smo svi samo pojedinci i nemamo pravo prigovora.

Zašto su regije u Indiji važne? Ispravak, bile važne. Zato jer ako nismo mi tamo, biti će netko drugi, i to vrlo vjerojatno netko tko nimalo ne odgovara ni Savezu, ni nama, a na kraju ni eIndijcima. Taj dio eSvijeta je donosio stabilnost i prevagu i žao mi je što ni eHrvatska ni naš Savez to nisu uvidjeli. Širenje utjecaja eTajlanda, eArgentine, ili bilo koga u toj zoni na kraju će disbalansirati odnos snaga na Balkanu, u Europi i Aziji. Umjesto da se otkida od protivnika dio po dio, mi mu jednostavno sve prepuštamo. Povratak na staro, praktički nemoguć i nadam se jedino da posljedice neće biti dugotrajno nesavladive.

Na ovo pitanje „kolonija“ automatski se nadovezuje i eKina. Netko je sigurno sretan i sada je valjda ispucao osobna zadovoljstva. Ja nisam. Možda me čak i neki pojedinci u eKini više nerviraju nego većinu ovih glasnogovornika antikineske opcije. Ali ako želim razmišljati ne samo o svom zadovoljstvu, uz dva rata, okupirane orig regije i Savez koji napada eSrbiju dizati rat protiv eKine? I onda još halabučiti oko izdaje? Baš dobar trenutak da se čovjek upita tko je izdaju počinio, kad se već nabacujemo teškim riječima.

Ukratko rečeno, spušili smo skoro sve. Sada nam predstoji opet dugotrajna gnjavaža i koprcanje u blatu poslije kiše. Volio bih da se osuši što prije, jer ga onda možemo lagano očetkati sa sebe i prikazati se možda boljim nego smo bili zadnje vrijeme. Nažalost previše je pesimista u ovoj igri, optimisti su odavno otišli na ljepša mjesta, a realnost imam svaki dan i bez ove igre.

Kako završiti članak, a da ne ostane gorčine i ljutnje na papiru? Ovog puta nikako. Jer gorčina i ljutnja su tu. A kako je tijek događaja nepromjenjiv, ne preostaje mi ništa drugo nego nastaviti dvoklikati do novog lavora hladne vode. „Dalmatinci“ molim malo mora u lavoru za drugi put....

Argrob, za prijatelje Dida