Join the new world

Našao sam jedan zanimljiv tekst na internetu, pročitajte, meni je zabavan:

"Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su
Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam se ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno
misli.

Imaju li Hrvati najlepše i najmodernije autoputeve?, odgovorio je
protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraćaj? Nisam, eto,
nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. Da li su im plate
dva do četiri puta veće od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na
belom šengenskom režimu i šeću po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktički
na pragu Evropske Unije? Jesu. Da li im je državna televizija u odnosu na
ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest.

Da li su bili treći na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li
su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku,
Janicu i Gorana Ivaniševića? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša
ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh,
ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se
jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu.

Pa što su onda tako nadrkani? - poentira na kraju prijatelj iskreno nemoćan
pred vlastitom spoznajom. Što su takvi namćori?

Moj beogradski prijatelj nije usamljen u takvoj percepciji Hrvata. Tezu o
nadrkanim Hrvatima čuo sam u skitanjima Balkanom više puta, svaki put bez
primisli, s iskrenom i dobrohotnom zavišću, i jednako iskrenim i
dobrohotnim čuđenjem. Da smo mi pobijedili u ratu, objašnjavaju mi Srbi, da
imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu,
ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i
broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola
metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili
ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera
Dragojevića.

Hrvatima, međutim, ništa od toga ne može popraviti historijsko loše
raspoloženje. Potvrdilo je to ovih dana i Gallupovo istraživanje, po kojemu
su Hrvati uvjerljivo najnezadovoljniji narod u regiji.

Ništa njima, čini mi se, nije po volji: iako imaju uvjerljivo najviše
plaće, standard i BDP, gotovo šezdeset posto Hrvata - podjednako uvjerljivo
najviše - nije zadovoljno svojim životnim standardom. I Albanci, o čijem
standardu Hrvati dan-danas pričaju viceve, i Bošnjaci, kozmički najebao
narod, zadovoljniji su od Hrvata. Imamo najmanje povjerenja u Vladu,
najmanje nas vjeruje da država ide u dobrom pravcu, i najviše nas misli da
bismo u inozemstvu živjeli bolje.

Hrvati tako otprilike točno odgovaraju znanstvenoj definiciji namćora,
vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli
svijet. Do podne, eto, turobni i bezvoljni Hrvati rogoboreći odgovaraju na
pitanja Gallupovih istraživača o vlastitom životu, a od podne, na pitanja
od drugima, kolutaju očima, prave prezirne grimase i zaokružuju "ne":
Hrvati ne vole Slovence; četvrtina Hrvata ne bi u obitelj primila osobu
druge rase ili vjere; šezdeset posto Hrvata ne bi kupilo srpski proizvod;
gotovo polovica Dalmatinaca ne voli strance; Hrvatima su jedan put
najneomiljeniji susjedi Srbi, pa Slovenci, drugi put Slovenci, pa Srbi;
šezdeset posto Hrvata ne bi u Europsku Uniju; dvije trećine Hrvata ne bi na
Balkan.

Ono što ne pokazuju ankete vidi se od prilike do prilike u svakodnevnom
životu, u gostionicama, na forumima i nogometnim stadionima. Dok su nas
mediji, recimo, uvjeravali da su Hrvati u kvalifikacijama za odlazak na
Svjetsko prvenstvo navijali za Bosnu i Hercegovinu, u Vinkovcima su
navijači izvjesili golemi transparent "Obrigado Portugal!" - Hvala,
Portugal! - naslađujući se zadahu crknute krave s druge obale Save.

Od podne Hrvati ne vole Bosance, jer su im se popeli na vrh glave svojom
alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli, i koji su sami krivi za sve što
im se dogodilo, ne vole Engleze jer su nas izdali na Bleiburgu i gurnuli u
Jugoslaviju, ne vole Albance jer su primitivni plemenski mafijaši, ne vole
Srbe jer su antieuropski samozadovoljni Balkanci, ne vole Slovence jer su
bijedni austrijski prirepci koji ne žele Hrvate u Europskoj Uniji, ne vole
Rome jer su lijeni lopovi koji ništa ne rade i sviraju kurcu, ne vole Čehe
jer u naše jeftine zimmer-frei bunkere dolaze sa svojim wc-papirom i
mineralnom vodom.

Svi u regiji nekoga nekako vole, makar i kriomice, Albanci vole Hrvate,
Srbi i Crnogorci vole Dalmatince, Makedonci i Slovenci vole Srbe, svi oni
vole blesave Bosance, blesavi Bosanci vole sve, samo Hrvati ne vole nikoga,
ni druge ni sebe. Nisu pritom imali baš najtegobniju povijest, Bosanci su
ipak najebali malo više, Srbi su u prošlom vijeku najprije izgubili pola
muškog stanovništva, a onda četiri rata zaredom. Makedoncima se država
klima i trese kao Indonezija, Albanija ima četiri puta manji
bruto-društveni proizvod, pa ipak se od svih jedino Hrvati ne znaju
opustiti i nasmijati.

Hrvati ne vole nikoga jer ih nitko ne voli, ne vole sami sebe jer nikoga ne
vole, ne vole nikoga i ništa, oni jednostavno ne vole. Napravite mali,
neznanstveni ali poučni eksperiment: ukucajte u Google fraze "Hrvati vole"
i "Hrvati ne vole". Za sintagmu "Hrvati vole" pretraživač će vam na
internetu pronaći 5800 primjera, dok će vam za "Hrvati ne vole" izbaciti
čak 24500 stranica: Hrvati tako ne vole prati zube, čitati novine, raditi
od kuće, putovati na kredit i saditi kupus, ne vole volontirati, plaćati
zdravstvo, javno prosvjedovati, podmirivati obaveze i koristiti kondome, ne
vole web-standarde, peticije, inovacije, rizik, školu, ribu, buku, šećer,
promjene i avanture, ne vole ateiste, motoriste, šefove, homoseksualce i
Hercegovce, ne vole zakon i red, autokampove, domaći film, ekstravagantna
odijela, polovne automobile, sado-mazo seks, odmor na svjetionicima,
maslinovo ulje, talijansko pjevanje i Nikolu Karabatića, ne vole uspješne,
ali ni siromašne, a iz nekog razloga, ubijte me ako sad znam zašto, ne vole
ni grad Birmingham.

Ima li, dođavola, išta što Hrvati vole? Ima. Vole biti nezadovoljni i
grintavi: iako po Gallupovu istraživanju gotovo sedamdeset posto Hrvata
misli da bi bolje živjeli negdje drugdje, po istoj anketi samo desetina bi
zaista emigrirala kad bi imala priliku.

Zašto su, dakle, Hrvati tako namrgođeno nadrkani uvijek? - pitaju moji beogradski prijatelji.
Nije to istina, odgovaram ja. To samo tako izgleda. Hrvati, naime, ne vole
novinske ankete i internetske upitnike. I istraživanja javnog mnijenja. Ne
vole kad ih se išta pita. I ne vole Gallupov institut. Ni grad Birmingham."