Ljubav prema neprijateljima
Riss303
U šestom poglavlju Lukina Evanđelja, odmah nakon Blaženstava, Isus svoje učenike poziva da na mržnju odgovaraju ljubavlju (Luka 6,27-35, usp. Matej 5,43-4😎
. Taj tekst u tom kontekstu pokazuje kako je za Luku ljubav prema neprijateljima to što obilježava Kristove učenike.
Isusove riječi ukazuju na dva načina življenja. Prvi je onaj «grešnika», drugim riječima onih koji se ponašaju ne obazirući se na Boga i njegovu Riječ. Prema drugima se ponašaju ovisno o tome što od njih primaju, njihova je akcija zapravo re-akcija. Takvi ljudi dijele svijet u dva tabora – svoje prijatelje i one koji to nisu – i dobri su prema onima koji su prema njima dobri. Drugi je način življenja onaj prije svega usmjeren više prema Bogu nego prema ljudima. Bog ne odgovara ovisno o tome kako se prema njemu odnosi. Naprotiv, Bog je «dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima» (Luka 6,35).
Isus tako upire prstom u temeljnu odliku biblijskoga Boga. Kao izvor preplavljujuće dobrote, Bog se ne da uvjetovati tuđim opačinama. Čak i zaboravljen i odbačen, Bog ostaje sebi vjeran, Bog jednostavno ljubi. To je istina od samoga početka. Stoljećima prije dolaska Isusa Krista, prorok je razjasnio da je, za razliku od ljudi, Bog uvijek spreman praštati: «Vaše misli nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti» (Izajia 55,7-😎
. Prorok Hošea čuje kako mu Gospodin govori: «Neću više gnjevu dati maha… jer ja sam Bog a ne čovjek» (Hošea 11,9). Riječju, naš je Bog milostiv (Izlazak 34,6; Psalam 86,15; 116,5 itd.), Bog «ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama» (Psalam 103,10).
Novost u Evanđelju nije to da je Bog Izvor dobrote, već da ljudi mogu i trebaju djelovati na sliku svoga Stvoritelja: «Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!» (Luka 6,36). Božanski nam Izvor dobrote dostupan po dolasku njegova Sina kao čovjeka u naš svijet. Mi možemo postati «sinovima i kćerima Svevišnjega» (Luka 6,35), ljudi koji na zlo mogu odgovoriti dobrim, na mržnju ljubavlju. Živeći neograničenu samilost, praštajući onima koji nas povrijede, svjedočimo da je Bog milosrđa prisutan u srcu svijeta obilježenog odbacivanjem ljudi, gdje oni koji su drugačiji bivaju odbačeni ili prezreni.
Neizvediva ljudima oslonjenim na vlastite snage, ljubav prema neprijateljima svjedoči Božjem djelovanju u našoj sredini. Nikakva ju izvanjska zapovijed ne može omogućiti. Samo osobna prisutnost božanske ljubavi, Duha Svetoga u našim srcima, omogućuje nam tako živjeti. Ta je ljubav izravni ishod Duhova. Nije slučajno da priča o Stjepanu, prvim kršćanskom mučeniku, «ispunjenu Duhom Svetim» (Djela 7,55) završava ovim riječima: «Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!» (Djela 7,60). Izravno slijedeći Krista (usp. Luka 23,34) učenik omogućuje da zemlju zastranjenu nasiljem obasja svjetlo Božje ljubavi.
Comments
Dobro do kad ti misliš šamarat mrtvog magarca ovdje ?
dok god ima trolova koji votaju ovo..
Prigodno ..
»Kada dođeš pod koji grad da na nj navališ, najprije mu ponudi mir. 11Ako ti odgovori mirom i otvori ti vrata svoja, sav narod što se nađe u njemu podvrgni tlaki neka za te radi. 12Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga. 13Kad ti ga Jahve, Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem! 14A žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu – sav plijen – uzmi sebi i uživaj plijen od svojih neprijatelja što ti ga daje Jahve, Bog tvoj. 15
Sve riječi pune ljubavi 😃
Odgovor: Stari zavjet postavlja temelje za učenje i događaje u Novom. Biblija je progresivno otkrivenje. Ako propustiš prvu polovinu bilo koje dobre knjige i pokušaš da pročitaš ostatak, biće ti teško da razumiješ ličnosti, zaplet i kraj. Na isti način, Novi zavjet se u potpunosti može razumjeti samo ako se vidi kao ispunjenje događaja, ličnosti, zakona, žrtvenog sistema, zavjeta i obećanja Starog zavjeta.
Da imamo samo Novi zavjet iz Evanđelja ne bismo znali zašto su Hebreji tražili Mesiju (Kralja Spasitelja). Bez Starog zavjeta ne bismo razumjeli zašto je Mesija došao (pogledaj Izaiju 53) i ne bismo bili u stanju da prepoznamo Isusa iz Nazareta kao Mesiju kroz mnoga detaljna proroštva koja su data o njemu, npr. o Njegovom mjestu rođenja (Mihej 5:1); načinu na koji će umrijeti (Psalam 22, poslebno st. 1, 8, 9, 15-19; Psalam 69:22), Njegovom uskrsnuću (Psalam 16:10) i mnogim drugim detaljima Njegove službe (Izaija 52:19, 9:2).
Bez Starog zavjeta ne bismo razumjeli hebrejske običaje koji su nastavljeni u Novom zavjetu. Ne bismo razumjeli kako su farizeji izopačili Božiji zakon kada su mu dodali svoju tradiciju. Ne bismo razumjeli zašto je Isus bio tako ljut kada je rasčistio dvorište hrama. Ne bismo razumjeli da možemo da koristimo istu mudrost koju je Krist koristio u mnogim odgovorima svojim neprijateljima.
Novozavjetna Evanđelja i Djela apostolska bilježe mnoga ispunjenja proroštava koja su zabilježena stotinama godina ranije u Starom zavjetu. U Isusovom rođenju, životu, čudima, smrti i uskrsnuću koji su zabilježeni u Evanđeljima, nalazimo ispunjenje starozavjetnih proroštava koja se odnose na Mesijin prvi dolazak. Ovi detalji potvrđuju Isusovu tvrdnju da je On obećani Krist. Čak i proroštva u Novom zavjetu (mnoga su u knjizi Otkrivenja) izgrađena su na ranijim proroštvima iz Starog zavjeta. Ova novozavjetna proroštva odnose se na događaje vezane za drugi Kristov dolazak. Otprilike dva od tri stiha u knjizi Otkrivenja zasnovana su na starozavjetnim stihovima.