Join the new world

Priča je izmišljena, svi aspekti ove priče, počevši od samog mjesta radnje, do likova su izmišljeni.

Poglavlje prvo ~ Živa vatra

Yago je sjedio prekriženih nogu. Neka blaga, bijela svijetlost prodirala je kroz ključanicu, probijajući se kroz veo crnila koji je obavijao cijelu sobu. Piljio je zapanjeno u pod. Tišina. U malom japanskom selu to je sve što možete čuti. Godine 922. dječak Yago ostao je bez majke. Yago je sjedio prekriženih nogu... Razmišljao je o onome što mu je majka rekla prije nego li je po zadnji puta pogledala onim crnim, zagonetnim očima u plahe, nevine oči svoga sina jedinca. Nije ih razumio. U njegovim očima zasjala je suza, poput kapljice rose u ranim jutarnjim trenucima, nošena vjetrom... Kao kristal soli... Kao biser... Pao je u tišinu. Brišući znoj i suze svojim radničkim, priprostim rukama, ustao je i krenuo iz tame. Mislio je da će ga izvan sobe dočekati neka drukčija atmosfera. Nekakav drugi svijet. Vani je ožujak. Pupoljci trešnjinoga stabla letjeli su poneseni vjetrom poput majčinih poljubaca. Yago ispruži ruku ne bi li ih osjetio pod svojom kožom. Uzeo ih je nekoliko te tromim korakom krenuo prema starom, čvrstom trešnjinom stablu. Pogledao ga je. U njega je bilo uklesano ime... Nasya Hakari. Kleknuo je i položio pupoljke podno stabla. Tamo je ležala njegova majka. Spokojno. Yago je živio u malom japanskom selu zvanom Shinatzu. U prijevodu na ondašnji, staro-japanski govor, to je značilo "Živa vatra". Po legendi, nekoć davno, za vladanja bogova, ovdje su se sukobile dvije sile, Kurgay i Hyans. Dva velika boga, odveć snažna i moćna. Bitka je bila velika. Borili su se vatrom. Nakon bitke, oba boga bivaše uništeni, a od njihovih velikih masa nastaše velika lomača. Pepeo njihovih tjelesa i duša natopio je zemlju nadolazećom kišom. Nakon, tlo je bilo bogato i plodno, a kiše obilate. Svake dvadesete godine, bogovi su se javljali sa neba i slali veliki požar koji bi uništio sve njive i usjeve. Ljudi su vjerovali da je to danak koji plaćaju za tako dobru zemlju. Nakon požara sve je bilo kao i prije. Novi život se rađao iz vatre. Sve loše u tih dvadeset godina izgorilo bi sa usjevima i sa kišom bi dolazio novi život. Tako su vjerovali ondašnji ljudi. Yago je izmolio nekoliko "molitva ptica" za majku kada ga iz molitve prenu očev glas. Vračao se iz šume. U ove, još uvijek hladne, ranoproljetne dane, bilo je hladno pa je otac išao posjeći koje drvo, što za ogrijev, što za prodaju. Preko ramena je prebacio dvije ribe. To ih je trebalo prehraniti za čitav dan. Prišao je k dječaku. "Znam da ti je teško, i da je prošlo tek nekoliko dana, ali sjedenje ovdje i cmizdrenje neće nam donijeti hranu na stol! Zato, ustani i pomogni mi oko ribe!" Yagoin otac, Uriya, bio je sirov, bradati muškarac. Po njegovim mišićavim, ispucalim rukama moglo se vidjeti da radi za život. Sjekirom je iz dana u dan polazio u šumu, ne bi li posjekao nešto drva. Nije bilo lako. Hladnoća, led i divlje životinje prijetile su mu put. Nebrojeno puta znao se vraćati sa krvavom sjekirom, izgreban, vukući leš neke divljači za sobom. Sa Yagom je uvijek znala njegova majka bolje nego on. Sada, kada je nema, ostao je sam sa desetogodišnjim dječakom. Stvar koje se je najviše bojao je, da ne umre, da ne ostavi Yagu samog. Zato se svakog jutra molio bogovima da ga čuvaju. Uniđoše u kuću. Ako se to mogla zvati kuća. Bilo je to nešto nalik kolibi. Stajaše na zemlji. Uokolo su se tek pružale drvene police na kojima je stajala sjekira, neki začini, drva za ogrjev te još neke stvari. Koliba je imala dvije male prostorije. U jednoj se prostoriji nalazio visok kamin koji je trebao ugrijati čitavu kolibu. Pošto je koliba bila izgrađena u potpunosti od drveta, nije imala nikakvu izolaciju. Nalazilo se tamo i malo "ognjište" na kojem su, ukoliko je vani bilo hladno, Yago i njegov otac pripremali ribu i rižu. Ako su je imali, dakako. Sada je Urya kresnuo jednu šibicu o stol i pripravio vatru. Yago je uzeo onu hladnu ribu i stao ju čistiti. Nakon priprave, Yago i Urya sjednu na pod, na jedne pamučne "jastuke" obložene bambusom. Uz ribu bijaše na stolu i riža, koje je bilo veoma malo, s obzirom na zimske uvijete koji su ih čekali vani. Nakon nekoliko zalogaja, Urya ustane i baci dvije cjepanice u kamin. U očima su mu se žarile iskre koje su sijevale... Sjeo je natrag. Gledajući Yaga, u te njegove vatrene oči, bilo mu je sve teže i teže gutati. Podsjećao ga je na majku. Te njegove oči otkrivale su nagon za životom, snagu i srdžbu. Nakon pojedenog objeda, otac ga je uzeo za ruku i poveo iz kuće. Yago je znatiželjno zapitkivao kuda idu. Otac ga je odveo do staroga hrasta, ne previše udaljenog od kuće. Uzeo je kopati podno tog hrasta. Nakon kojih dvadesetak centimetara iskopane crnice, Urya je iz zemlje izvadio bambusovu posudicu. Bila je trula, prljava i vlažna. Urya je započeo: "Ispod ovog hrasta sam zaprosio tvoju majku. Ispod hrasta smo zakopali našu ljubav. Sada, kada je ona nestala, ovo je jedino što je ostalo od naše ljubavi. Želio bih da to uzmeš." Iz kutijice je izvadio prekrasan medaljon od safira, nanizan na srebrnu saljicu. Na njega su bili ispisani njihovi inicijali. Sa svake strane po jedan. Urya je grcajući okačio ogrlicu Yagi o vrat. Yago ga je stao gledati. Nekoliko kapljica suza nečujno su pale na tlo. Gledajući majčine inicijale, Yagu su se vraćle slike iz prošlosti. Otac ga je podigao i unesao u kuću. Bacivši zadnju cjepanicu u kamin, Urya je prostro krutu, istrošenu plahtu na pod i legnuo spavati. Pozdravio je Yaga koji je bio nekoliko koraka udaljen. "Sutra idem do jezera. Ujutro me neće biti. Ako se ne vratim do podneva, i ako se vatra ugasi, zapali novu i čekaj me. Laku noć." Urya je po običaju jedanput na tjedan otišao na jezero po ribu. Jezero je bilo udaljeno četiri sata hoda i bilo je potrebno da se krene prije svitanja, koje je bilo vrlo rano. Vraćo se, ako je ulov bio dobar, sa dvanaest riba koje su ih trebale hraniti cijeli tjedan. Yago je uzeo onaj medaljon i poljubio obje strane te izmolio nekoliko molitva. Utonuo je u san. Hladni vjetar pirkao je kroz odškrinuti prozor gaseći i posljednju svijeću... Posljednju...