eGrad vol. 7 / international vol. 1 - Zabranjena ljubav

Day 1,644, 13:26 Published in Serbia Serbia by Maki Maroja

Samo nekoliko minuta posle mog dolaska u Svečanu salu, glavna vrata su se širom otvorila da propuste delegaciju Kroasanije, predvođenu njihovom gradonačelnicom. Stroga, ozbiljna i hladna lica ređala su se pred mojim očima, u redovima po troje. U prvom redu sama gradonačelnica, a pored nje levo i desno dva njena glavna savetnika.
Babuška je bila voljena u svom gradu i njen izbor za gradonačelnicu u ovom, kako su sami govorili, teškom trenutku za njihov grad bio je po mnogima - pravi izbor. Lepa žena srednjih godina, duge kestenjaste kose i mekanih bademastih očiju, izgledala je malčice umorno ali ipak vedro i raspoloženo. Nasmešila se Agi još iz daleka i da je bilo manje ljudi ili manje formalan trenutak, učinilo mi se da bi mu još sa početka sale prijteljski mahnula.
Njen izbor savetnika i članova delegacije bio je... očekivan. Sve poznata i priznata lica i imena. Onako sitna, između svoja dva krupna glavna savetnika, nalikovala je nekoj opreznoj, tihoj devojčici.
Prvog sam znala iz priča i anegdota, ali drugi mi je bio prilična nepoznanica.

Da, Romel je bio prava legenda! Vojnik u svojoj srži i suštini koji je svojim vojnim uspesima opravdavao široku popularnost, čak i van ovog našeg dela sveta. Grudi su mu bile bukvalno prekrivene medaljama i svetlucavim trakama u tolikom broju da se jedva mogla nazirati boja uniforme. Očekivala sam možda neko tvrdo, izborano lice ali me generalno njegov izgled nije iznenadio. Svetla, kratko ošišana plava kosa, izrazito čelično-plave oči, glatki, uredno izbrijani obrazi. I.... svečano držanje! Da, sasvim je odgovarao slici koja je o njemu stvorena!

Kortez je bio njegova sušta suprotnost. Jedino što su delili je bilo strogo vojničko držanje, visoko uzdignute glave kojima su gledali na okupljene oko sebe, ne zadržavajući pogled ni na kome posebno i opet... neverovatan broj odličja na grudima. Tamna put i kosa, oštre crte lica i mala špic bradica samo su doprinosili utisku da pred nama stoji naslednik drevnih konkvistadora. Velike zelene oči, po malo tužne i skoro pa nezainteresovane gledale su pravo ispred sebe, ali ni u koga konkretno. A mogao je da bira koliko hoće iz špalira koji su napravili Aga i ministri sa njegove desne, a komandanti jedinica sa leve strane.

Dok je Spomenik sa presavijenog spiska čitao zasluge i dužnosti koje su obavljala ova dvojica (ministar ovoga, ministar onoga, predstavnik u ovom, predstavnik u onom, savetnik za ovo, savetnik za ono, pobednik ovde, pobednik onde...) čak se i u redovima njihove delegacije pojavilo sitno komešanje. Sve je slutilo da će da... potraje! Srećom, Aga se lako nakašlja i prekinu tiradu rekavši svečano i domaćinski:
- Svi znamo da su zasluge ovih velikih ratnika brojne i da ima još dosta da se čita ali... ne želimo da naša gošća čeka više i jedan trenutak na nogama! Gospođo gradonačelnice... molim Vas, izvolite! – i galantno pokazao rukom na počasno mesto u sredini stola, odmah pored njegove stolice.

Ostatak delegacije, koji nije imao privilegiju da sedne za počasni stol odmah je bio okružen nama, domaćinima. Na velikom prostoru dve grupe ljudi sada su postale jedna velika masa iz koje su se čuli uzvici pozdrava i videlo grljenje, ljubljenje, a sve je bilo začinjeno srdačnim osmesima. Odmah sam pohrlila da se probijem do jednog od omiljenih gostiju, sudeći po broju onih koji su ga okružili. Bombarder, od milošte tako prozvan zbog svog imena (Bepedesetdva) je bio prezaposlen pozdravljanjem ali sam na kraju ipak i ja došla na re😛
- Drago mi je... da se konačno ponovo srećemo! Hoću samo da te pozdravim i pitam, jesi li nešto ljut na mene?

U jednoj prilici, na bojnom polju, za vreme nekog predaha, šalili smo se dovikujući se iz rovova. U tom trenutku vojnici Kroasanije bili su duboko na teritoriji Grada. Gubili smo na svim poljima. U takvim prilikama šale mogu da budu po nekad i grube, a vojnici preponosni da bi na to odreagovali. Mislila sam, možda sam ga tom prilikom uvredila...jer, nikad mi se više nije javio u slučajnim mimohodima.
- Ma ne... lipotice! Odakle ti to?

Odmah do ove velike grupe komešala se druga, nastala oko još jednog simpatičnog epicentra. Quintus Maximus je, u pokušaju da ne zanemari prijatelje koji nisu uspevali da dođu do njega preko prvog i drugog reda ljudi, dodirivao vrhove prstiju svojih starih neprijatelja sa bojišta, uz povike: „Ma vidi njega? A di si ti prijatelju? Jesi mi dobro, a?“ Razumljivo je da su ga voleli! Koliko je samo puta simpatičnim šalama na svoj račun zasmejavao celu gradsku vojsku, prepričavao iskreno svoje nesretne dogodovštine i izazivao salve smeha pokušavajući da govori jezikom stanovnika Grada.

Usred tog komešanja i započetih razgovora malo ko je primetio da je sastanak u dnu sale odavno počeo i uvelike se zahuktao sudeći po bledim ili zajapurenim licima učesnika. Pregovori su već daleko odmakli i onako objektivno, sudeći po Aginom mirnom i Babuškinom vedrom licu, odvijali u pravom smeru. Njih dvoje su najmanje govorili. Uglavnom su pažljivo slušali, povremeno se pogledavajući kao da hoće da na licu onog drugog provere da li je istina, što su upravo čuli. Ništa još nije bilo odlučeno, ali kada dođe trenutak, ipak će ovo dvoje presuditi.

Posle dobra dva sata, kada su stolovi sa hranom i pićem bili prilično poharani, odjednom ustadoše i odmakoše se od pregovaračkog stola svi učesnici razgovora, osim Age i Babuške. Tada se ustalasanoj gomili u centralnom delu sale pridružiše Romel i Kortez, pa opet nastade komešanje, pozdravljanje, uzvikivanje...

U tom trenutku sam stajala sa komandantom naše jedinice. Svetac je, kao retko ko, umeo da me opusti i razgali veselim duhom i večitim optimizmom.
- Hej malena, a otkud ti ovde?
- Evo... na nekom tajnom zadatku – odgovorila sam mu, namigujući.
- Ohohooo... i kako ti ide?
- Nikako! Definitivno, nisam ja za to!
Nasmejali smo se oboje i prebacili priču na najnovije događaje iz jedinice. Svetac nikada nije tražio previše od mene i za to sam mu bila večno zahvalna. Uvek je bio tu kao neki skriveni zaštitnik koji se pojavljuje u trenucima kad mi je teško i donosi odluke za mene, predlažući mi logična rešenja. Vezivalo nas je pravo prijateljstvo prekaljeno na raznim frontovima, širom sveta.
Samo je još jedan čovek, osim njega, znao da se tako nenametljivo „umeša“ u moj život, u pravom trenutku. Moj otac, Angel. On večeras nije bio prisutan. Dužnosti gradskog kontrolora su ga odvele daleko, u Hamburgeriju, i nisam mogla ni da naslutim kad će se vratiti.

U sledećem trenutku, tražeći neku informaciju od Sveca, prekinuli su naš razgovor. Ostala sam sama i iskoristila priliku da pogledom prolutam po sali. Međutim, moj pogled beše presečen.... visokom, elegantnom čašom punom penušavog vina. Piće, kojim su bili ponuđeni samo učesnici pregovora za glavnim stolom.
- Nadam se da volite šampanjac...

Glas... nežan, dubok, miran, senzualan. prigušen. Namerno. Tako da slušalac mora da se skoncentriše na govornika i njegove reči. I oči, nekako daleke a opet tople i bliske. Bila sam zbunjena. Tačno ispred mene je stajao glavni savetnik Kortez sa nestašnim osmehom na licu, prilično zabavljen činjenicom da sam zbunjena. Verovatno je pitanje „šta će on tu, sa mnom“ bilo krupno ispisano po celom mom licu.
- D-daaa... volim... – promucala sam nekako uzimajući pažljivo ili možda... plašljivo, čašu u ruku.

Gledala sam ga u oči, a ne u čašu, i on je zadržao svoju ruku još jedan trenutak dok nije bio siguran da sam je preuzela. Tada su nam se prsti nekako neobično isprepleli i mi smo ih zadržali još malo, u tom položaju, a onda polako razvojili ruke. Ruka mu je bila prijatno topla. Stisnula sam čašu kao da mi od toga zavisi život i pokušala da se nekako priberem, postavljajući sebi pitanje: „A zašto si toliko zbunjena, kad nema razloga?“

Bila sam mu zahvalna. Započeo je neobavezno ćaskanje o svemu i svačemu i posebno se zainteresovao za moj boravak u Dezertiji. Imao je i on iskustva iz boravka po nekim dalekim zemljama, pa smo upoređivali utiske nalazeći mnogo sličnosti u ličnim zapažanjima. Onda je, odjednom, prokomentarisao gledajući zamišljeno negde u daljinu:
- Jednom sam tako, baš u toj regiji, osvojio jedan grad i... poklonio ga ženi u koju sam bio zaljubljen, da njime vlada.
Pogledala sam ga začuđeno, pokušavajući da saznam da li se šali.
- Ne, sasvim sam ozbiljan. To je željela i to sam joj priuštio. – bio je njegov miran odgovor.

A onda se njegov izraz lica odjednom promenio i naglo ozario. U sledećem trenutku našao se u širokom, pa sve užem i jačem zagrljaju Kodžaka. Posle zagrljaja, usledilo je ono muško, teško tapšanje po leđima i stezanje za ramena.
- Heeeej, prijatelju moj...
- Gde si Kortez... sto godina...
Onda su me obojica jednostavno... zaboravila. Razmenjivali su informacije, nadoknađivali propušteno vreme. Nisam im zamerila. Malkice sam se udaljila i posmatrala ih. Izgledali su tako srećni i zadovoljni i bilo mi je iskreno žao kada im je naglo prišao Spomenik i grubo ih prekinuo:
- Traženi ste u Aginom kabinetu! Odmah!

Obojica su bez reči krenula, ali je Kortez odjednom naglo stao i vratio se brzo tih nekoliko, pređenih koraka:
- Izvinite... evo, zovu... ali, volio bih popričati još sa Vama. Hoćete li biti tu... neko vrijeme?
- Pa biću još malo, sigurno.
- Onda... vidimo se, ponovno – zaključio je vedro i okrenuvši se šeretski na peti uputio prema otvorenim vratima kabineta na kojima ga je, sad već nestrpljivo lupkajući nogom zarobljenoj u visokoj, izglancanoj, crnoj čizmi čekao Spomenik.

Otišla sam među poslednjima. Ali, to nije pomoglo. Vrata kabineta ostala su tvrdoglavo zatvorena, a iza njih je sedeo neko ko me je iskreno zaintrigirao. Razmišljala sam i tražila razloge. Pokušavala da shvatim zašto? Ali, ništa mi nije padalo na pamet osim da je vrlo čudno to što odjednom nema više onog osećaja usamljenosti, izgubljenosti, besciljnosti...

Sa malom dozom žaljenja, na samim glavnim vratima Svečane sale još sam jednom uputila čeznutljiv pogled prema kabinetu. Ne... ipak, ne! To bi bilo to, za večeras i za... do kraja života.
Pomirljivo sam slegla ramena pitajući se usput, a šta sam to pa i očekivala od susreta sa čovekom kog sam verovatno više puta gledala preko nišana. A i on mene. O kom ne znam baš ništa i koji o meni ne zna takođe ništa. Čiji život je usmeren na potpuno drugu stranu od mog i naše se staze susreću... nigde!

Ipak, spremajući se za počinak posvetila sam mu još hiljadu misli, iako to nisam želela. Negde, duboko u srcu za koje sam mislila da je zamrlo pojavila se sitna iskrica nade. Poslednjim atomima snage naterala sam mozak da odluči svojom surovom i hladnom analitičnošću i tonući u san zaključila: Čak i da se desi... a nema šanse da se desi, to bi bila najobičnija.... zabranjena ljubav!


Sunce me je sledeće jutro grubo probudilo podižući svojim zrakama moje teške kapke. Iako sam čvrsto spavala celu noć, probudila sam se nekako... umorna. I neraspoložena! Još uvek u pidžami, skuvala sam kafu i držeći veliku šoljicu u ruci krenula ka baštici nadajući se da ću u hladu moje jedine lipe naći potreban jutarnji i unutrašnji mir. Otvorivši vrata, pred noge mi je pala mala, bela ceduljica. Iznenađena, pokupila sam je brzo i otvorila, sa željom da što pre saznam kakvu poruku krije:
„Oprostite, molim Vas! Sinoć se razgovor u kabinetu zaista odužio i iako sam to jako želio, nisam Vas uspio ponovno vidjeti. Usuđujem se zatražiti Vaš oprost ako ste me, po dogovoru, čekali. Nadam se da ću imati priliku, jer Vam želim na neki način nadomjestiti Vaše cijenjeno, a izgubljeno vrijeme. Ukoliko zaželite, a nadam se da hoćete, možete me kontaktirati na ovoj adresi...... Budite sigurni da ću s velikim zadovoljstvom dočekati od Vas bilo kakav glas. Lijep pozdrav!“

Ruke mi zadrhtaše, a ceduljica pade na pod... onako otvorena. Kroz zamagljen pogled nazirala sam krupan, kitnjast potpis: Kortez.

Priliku? Kakvu priliku? Koju, kada i gde? I onda mi bez ikakvog razloga i smisla, na oči, bez nekog preteranog napora jednostavno pođoše suze!

Nastaviće se....