Join the new world

Napomena!
Prije svega napominjem da je ovaj clanak napisat izricito za zabavu, te je 99% stvari izmisljeno.

JUTRO

Vrućina. Dobra riječ za opisati dan. Probudio sam se u 08:43. U 08:45 mi je trebala zvoniti budilica. Mrzim to. Probudim se tik prije nego što li treba zvoniti budilica. Mislim u sebi: "Imam još par minuta..." te zaspim. Kadli za nekoliko časaka počne onaj iritanti zvuk. Prva misao koja mi je pala na pamet čuvši tu melodiju bila je: "Umri Mozart". Bio sam lijen i slab. Nisam imao snage poseći za mobitelom i ugasiti budilicu, mislio sam uskoro će prestati. Ali rastezao se "Mozart", kao da je znao da mi ide na živce, kao za inat. Kad je napokon završio taj koncert nabacio sam jedan tupi smješak "Mona Lise" i pokušao ponovo zahrkati. Kada sam bio u onom trenutku između stvarnosti i sna, u onom trenutku kada vam treba sekundu ili dvije da se odvojite od svijeta, tada se oglasilo ponavljanje alarma. Bio sam shrvan. Ustao sam i pogledao u mobitel. Izgledao je kao da mi se ceri. Naglas sam izgovorio "šupak" njemu u "facu". A zatim sam se zatekao kako razgovaram sa mobitelom. Krasan početak dana. Zgrabio sam "čudo tehnike" i, još zaslijepljen jutarnjim suncem i još polu-slijep zbog toga što nisam imao leće, stao tražiti gumb za prekid proklete budilice. Nakon uzbudljivog ustanka krenuo sam na teži dio: razbuđivanje. To je bio ritualni obred koji se rješavao po kratkom postupku. Prilikom silaženja sa kreveta (naime, kao svako malo dijete imam krevet na kat) nabijem se glavom u gredu. Zatim profulam nogom jednu stepenicu i nekako se dočekam na nogama na sigurnom tlu. Ako malo pažljivije poslušate, ujutro se može čuti svašta zanimljivo (ukoliko, kao ja, živite sa majkom, ocem i sestrom ili nekim drugim ukućanima). Tako sam danas načuo očeve (tj. moje) planove za danas. Danas ću otići grabljati travu i pomesti lišće. To ima dobrih strana jer se mogu psihički pripremiti za posao. Ali, prvo da objasnim zašto sam se digao tako "rano" u subotu. Naime, obećao sam prijatelju pomoći djeliti letke po gradu. Bile su to neke reklame za nekakvo rekreacijsko hodanje. A prijatelj je kao meni za inat odabrao najtopliji dan u godini za djeljenje letaka. Ali sad je već bilo kasno za odbijanje pa nisam imao baš puno izbora. Trebali smo se naći u 10:00. Odnosno, on je trebao doći do mene motorom pa onda zajedno do grada. Gledam na sat. 08:56. Ulazim u kupaonicu i gledam se u ogledalo. Gledam imam li kakav novi vulkan na faci. Srećom, nemam. Ali kosa mi se počela mastiti i smrdim po dimu od jučer navečer. Treba mi kupka. Ovaj dio o kupanju ne želim navoditi jer nisam siguran da je baš za javnost. Sve u svemu, manjak tople vode i šampona. Izlazim iz kade brišući se u ručnik. Mislim u sebi: "Pazi, pod je mokar". To mislim većinu puta kad izlazim iz kade. Na sreću, ovaj put je bilo bez neželjenih posljedica. Sušenje kose, stavljanje leća i pranje zubi i aparatića za zube. Eh da, aparatić. Donji dio je sasvim normalan, onakav kakvog nose većina djece. Ali gornji. Mogao bi se opisati kao komad žbice zavezan oko vrata. Izgledao sam kao onaj geek iz "Cow and Chickena". Sprava za mučenje. Srećom da se nosi preko noći. To je još jedan ritual. Opet sve u svemu, puno sline, jedna igla, dvije četkice, sušilo i kaladont. Nema puno priče, nadam se da svi znate o čemu govorim. Oblačim traper bermude i majicu. Prijatelj je već stigao. Pokušavam izletiti iz kuće, ali bezuspješno. Gazdarica se oglasila: "Ne ideš nikud dok ne pojedeš doručak!" Znam da je svaki otpor nepotreban jer će tako i tako pobijediti. Zato se ne opirem već nabacujem kiseli smješak, vadim mlijeko i pahuljice te punim usta. Prijatelj uđe, pozdravi te sjedne. Nije to običan prijatelj kakvog imate. To je više kao brat. Dolazi svaki dan, uzme nešto iz frižidera, na "ti" je sa vašom majkom i takve stvari. Nego, onako punim ustima ga pozdravim, par čokoladnih kuglica razletjelo se po kuhinji. Nisam previše mario. Žurio sam se kako bi što prije to obavili. Trpam zadnje komadiće, povlačim prijatelja za rukav, pozdravljam majku te izlazim iz kuće. Bacam tužan pogled na prijateljovog skutera. Zašto tužan? Pa zato jer skuter nije registriran pa se prijatelj ne usudi s njim u grad. Boji se policije. I krenusmo. Osjećao sam vručinu u svakom dijelu tijela. A još nije bilo ni podne. Pričali smo uglavnom o njegovim ljubavnim problemima i o tome što želi za rođendan. Vukli smo se 45 minuta do velikog Konzuma (za neke koji neznaju, to je hrvatski lanac supermarketa) u centru grada. Otišli smo svaki na jedan ulaz. Mrzio sam ovo. Stojiš tamo kao budala sa znojnim mrljama ispod pazuha, onako zadihtan, kiselo se smiješiš svakom prolazniku i trpiš njihove tupe poglede i neugodna odbijanja. Trajalo je to vrlo dugo. Do 12:04. Zatim je prijatelj otišao na šišanje a ja kući, žureći se na ručak.

PODNE

Stigao sam na ručak nekoliko minuta prije jedan. Putem sam tražio hlad i izbjegavao ljude. Za ručak su bile ribe na roštilju i krumpir. Nije to loše. Osim što trebam paziti na kosti. Ne najedem se baš toga. U svakom zalogaju nađe se neka mala koščica koju se ne usudim progutati pa jezikom i prstima spašavam situaciju. Dok ja to sredim većina ribe se ohladi, a ja izgubim živce. Ali zato postoji salama u frižideru. Jedino što je dobro kod riba je onaj osjećaj moći kad im vadiš kralježnicu. Za ručkom je lijepa atmosfera, otac mi najavljuje planove za danas koje sam ja uspio čuti ujutro. Ne prekidam ga nego samo pametno slušam i klimam glavom. Kada su se svi najeli, odlaze od stola i ostavljaju mene u onoj hrpi posuđa. Znam što mi je činiti. Uzimam tanjur po tanjur i nosim u sudoperu. Zauzimam mjesto za kompjuterom prije nego li sestra dođe.

POSLIJEPODNE

Nakon kratkog odmora poslije ručka slijedi rad. Ja trebam pospremati svoju sobu (za početak). Ulazim u sobu i vidim da je majka imala svoje prste ovdje. Sve je pripremila za čišćenje. Mrzim kad mi prčka po sobi. Bojim se da mi ne nađe moju zalihu Smokve. Međutim, nije išla duboko. Primam se čišćenja radnog stola i ladica. Ništa posebnog, pregledavam ladice i ono što ne kanim više imati šaljem u podrum. Našlo se je tu svega - od šećera iz kafića (stari hobi) do gatalica od papira i yu-gi-oh karata (produkt slobodnog vremena i dosade). Bili su tu i neki materijali za referate. Uglavnom, neke gluposti. Ništa zanimljivog. Kada sam završio s tim, oglušavam se na majčinu molbu za pisanje zadaće i taborim se za laptopom. Pregledavam poštu i onda čujem glas sestre: "Buraz, ajde budi tako dobar i makni se da mogu na facebook". Mrzim kad mi to radi. Lijepo me moli. Da mi kaže nešto tipa "Miči se!" odbrusio bih joj nešto u facu i udario bih ju. Ovako nemam izgovora za to. Pokleknuo sam. Nevoljko se mičem sa položaja. Odlazim u sobi i buljim u strop ne misleći na zadaću. Znao sam da će se sada vratiti tata i onako me veselo pozvati na posao. Zato se polako pripremam za to. Ušao je i ispunio moja proročanstva. Teturam po kući pitajući majku gdje su mi hlaće. Oblačim se i izlazim van. Otac me čeka već duboko prionjen na posao. Nevoljko hvatam grablje i kolutam očima. Potezi grabljama bili su spori. Zapravo to mi isto daje osjećaj moći. Na primjer, prolazi mrav. Mogao bih ga nemilosrdno ubiti. A mogao bih ga i pustiti. Igram se Boga i lagano se u sebi psihopatski smijem. Moje stanje blaženosti prekida otac takvim krikom da sam siguran da bi ga i Van Gogh čuo. Primam se malo žešće ovoga puta. Išlo je to tako nekih dva sata. Sada već izmoren od velikog umnog naprezanja skidam majicu i ulazim u kadu (opet).

NAKON REPRIZE OD ONOG UJUTRO...

Već je četiri. Smišljam planove, ali mi ne pada puno toga na pamet. Pošto sam premoren od posla ne ide mi se van, pa ću ostati kod kuće. U subotu navečer. Sa majkom i ocem. I jednako tako jadnom sestrom. To me tjera na razmišljanje. Ali prekidam se da se ponovo ne pregrijem i oznojim. Sjedam za kompjuter. Odem na msn. Iznenadila me je poruka napisana preko cijelog ekrana:
"Your friend's have blocked you. Your ennemies have blocked you. Your own mother have blocked you. Bwuahaha."
Izdahnem i shvatim da se sestra igrala sa mojom šifrom. Iako sam znao da je ona to skrivila, bio sam deprimiran. Uspjela je u svom naumu. Tek se sada osjećala sparina. Postoji lijek za to. Uključio sam klimu i stao se ispred nje te gledao u nju. To sam radio sve dok mi se oči nisu posušile i smežurale. Nakon nekoliko treptaja bilo je u redu. Sjeo sam se u fotelju i blejao u strop. Pratio sam nekog pauka gore. Zamislio sam se nad životom. Nemoguće da nemam drugog zanimanja osim gledanja u pauke. Ili?

VEČER

Nakon uvoda u anatomiju sa paukom u glavnoj ulozi odlučio sam se kulturno uzdizati. Otvorio sam ormarić i stao kopati po njemu. To je onaj ormarić koji svaki dečkić vjerovatno ima u sobi, to je onaj ormarić kojeg nikad ne pospremate. U ovom slučaju ja sam tamo držao svoje štivo za WC. Sve neki časopisi sa autima i tetama. Našao sam knjigu iz šestog razreda osnovne. Malo sam je prelistavao kada me prekinuo sekin glas: "Buuraz. Kaj ima danas nekaj na telki"? Mrzim kad me to pita. Kao da ja znam današnji program napamet? Pravim se da sam prečuo pitanje, ali ona se neda. Sada već na rubu živaca uletavam u njenu sobu i onako živčano odgovaram da NE ZNAM. I onda ona počne: "Kaj se dereš? Jesam ti sad kaj napravila? Samo sam te lijepo pitala!" I u pravu je. I ne mogu tu opet ništa. Nego ju samo psihopatski pogledam par puta, cmaknem i iziđem. Tješim se da ima osamnaest godina i da će se uskoro odseliti. Ali znam da to neće biti tako jer si sama ne može ni majcu odabrati, a kamoli stan.
Devet sati. Prerano za spavanje. Gledam na sat. Ali se brzo okanim toga jer znam da tako vrijeme najsporije prolazi. Osjećam glad. Javljaju se ribe iz trbuha. Mislim si šta da jedem. Kruh sa kinderladom... Topli kruh sa kinderladom... Odlazim dolje sav sretan na brzom riješenju kad vidim oca kako gušta kruh sa paradajzom i inćunima. Naravno, njemu u tanjuru su bile zadnje dvije kriške onako uvaljane i smrdljive inćune i paradajzov sos. Pravim tužnu facu i obraćam se univerzalnom rješenju za jelo - pahuljice. Pripremam sve, odlazim pred televizor i jedem.

SPAVANJE

10:42, 11. Sutra se dižem u osam pa bi bio red da odem spavati malo ranije. Nakon ritualnog obreda ulazim u sobu i skidam odjeću. Vidim prozor otvoren. Opet je mama ostavila prozor otvoren. Mrzim to. Noć, otvoren prozor i svijetlo u sobi. Bube ulaze u sobu isto kako što moj tata ide na sir. Punom parom. Ali ne bilo kakve bube. Noćni leptiri. Gade mi se. Dlakavi, nemirni, veliki. Strava. Zatvaram prozor i nadam se da nije ušao niti jedan, kad eto vidim gada kako mi se mota oko noćne svijetiljke. Uzimam metalnu posudicu za kemijske olovke i krećem u lov. Nakon male potjere uspijem ga uhvatiti i iznosim ga van (naime, ne volim ubijati te leptire jer mi ostave mrlje po zidovima). Taman kad otvorim vrata uleti mi jedan u sobu prestraši me, kutijica mi padne na pod, ostavljajući intenzivan zvuk koji probudi cijelu kuću. Sada već na rubu umora ponavljam akciju i nakon par minuta zadovoljno ležem u krevet. Nije mi mira dalo zabijanje dlakavih gadova u moja vrata. Tuk -tuk. Ali nakon izvjesnog vremena, meni se čini da je bilo oko 11:07, zaspim.

Vote & Pretplatite se na nas list (subscribe)

Nastavak dnevnika uskoro!

Vas Spajky