Join the new world

Lako je načiniti grešku.
Teško je učiti na greškama.




Pred kraj 19. i početkom 20. st. za Osmansko Carstvo se smatralo da je pred raspadom i potpuno je izgubilo nekadašnju snagu te su male balkanske države htjele iskoristiti priliku i proširiti svoju teritoriju na račun "bolesnika na Bosporu". Italijanska objava rata Otomanskom Carstvo 1911 s ciljem osvajanja Libije je pružila odličnu priliku ambicioznim balkanskim državicama tako da 1912. godine uz rusku pomoć Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska osnivaju Balkanski savez. Rat počinje 8.10. 1912. kada Crna Gora objavljuje rat, na šta Osmansko Carstvo 15.10.1912. zaključuje poražavajući mir s Italijom znajući da će uskoro i ostali objaviti rat do čega i dolati 17.10.1912. Suprotno Nemačkim vojnim savetima da se Osmanska vojska drži na obrambenim pozicijama zbog brojčane nadmoći od 2:1 koje su imale članice Balkanskog saveza ona je izabrala otvorenu borbu i gotovo odmah bila poražena nakon čega joj ostaje još jedino malen broj utvrđenih gradova (Skadar, Janjina) pod opsadom do njihove kapitulacije što je produžilo rat koji je efektivno bio završen mjesec-dva nakon početka.


Dobili smo "slobodu" koju smo dugo čekali.Al sta je to "sloboda"?!Ko danas može reći da je slobodan?...Poceli su drugi ratovi,neki naši,novi i potpuno strani,tako da se običan čovek nije mogao lako snaći u njima...


To je bio početak,početak borbi za slobodu,pravdu,principe,borbe koje i dalje traju,mada mnogi od nas nisu toga ni svesni...


Rođen sam u mirnodopsko vrijeme, kad je bio procvat naše zemlje.Al je to vrijeme prošlo.Pa su onda opet bili ratovi. Starci su nas gledali sa suzama. U uniformi i sa puškama. Ne Solunci, oni više ne žive u Srbiji. Ovi što su u drugom ratu išli stopama nacije, bratskog suživota zvanog bratstvo i jedinstvo. Moj ujak, borac s plakata, sav u prsima, koji se nije znao osmjehnuti, zaplakao je kad me je vidio i dugo stiskao na grudima. Smješkao sam se jer sam znao da to sebe grli.


Pa poslije toga opet dileme o umjerenosti upotrebe sile, podjele po partijama i organizacijama, nacijama, mjestima podrijetla. (To se nije izgubilo.) Omladina piše partijske i stranačke parole po zidovima grube i ne sasvim jasne kao i njihovi lideri. U suštini, oni traže smisao, vezišta u krajnje neuređenoj luci koja se državom zove. Stariji su radikalniji u pljuckanje na sve što je novo, na sve promjene.


Ja sam otišao u rat kao dobrovoljac, kao i većina iz mog sela ... Kao i moja braća, oba mlađa od mene...Oba jača, ljepša i pametnija od mene.Al sam se iz rata vratio samo ja...Bolje da sam poginuo u nekoj od bitaka i ostao junak kao moja braća, suborci i hiljade drugih ljudi koji su ostali tamo na krvavim poprištima bitaka...


Iz rata sam došao preplanuo i umoran.Prašnjav i zbunjen. Skinuo sam s leđa ruksak, s ramena pušku, opasač sa svim privjescima. Na kraju sam odložio i nešto patriotizma (malo je ostalo). U ćošak magacina Erera. I sve se nastavilo po starom. Nešto i gore. Bledela je priča o mom herojstvu dok se nije sasvim izgubila. Opet sam postao onaj stari propalitet na kojeg se može računati.


Za mene rat nije završen, još uvijek traje.Na povratku kući u rodno selo u obiteljski dom nitko me nije sačekao.Stanica pusta,ulice mrtve,samo smrtovnice po kapijama...Idem teško sve me sjeća na neko bolje vrijeme, na moju mladost,setim se braće...Ušao sam u dvorište kuće otac me gleda al me nevidi,majka kad me ugleda udari u plač,priđe mi i udari par šamara vičući da odem od kuće i nikad više nedolazim...


Tako sam i uradio, sad lutam Srbijom kao propalica čovjek bez imena i časti...Nevrede mi svi moji ordeni,sva moja odlikovanja moj čin majora, moja oficirska sablja...Ja sam umro onoga dana kad sam otišao u rat, samo to nisam znao...Ne samo ja već cijela Srbija ...


Počeo sam pisati. To sam i ranije radio, davno. Bila mi je to (i sad) dobra oduva. Jedna od jačih strana mojih pisanija je iskrenost. Ista ta iskrenost koja me vodi silaznom putanjom. U ovom nadam se da neće.
Politikom su se počeli baviti svi. Svi imaju komentare, rješenja nastalih problema, žučni su, u stanju i da se potuku s najrođenijim čak i ukoliko im se ne poklope mišljenja, a pogotovo ako pripadaju izravno sučeljenim partijama.


Daleko sam od tog sranja.
U glavi vječito slike rata, padaju brat do brata ...
Idem pustim ulicama, na licima samo bol ... O'' Bože zar sam toliko grešan, pusti i mene da sa braćom krenem na put bez kraj gdje boli nema ... O prokleto nebo usliši mi želju, daj mi još malo hrabrosti one, što imadoh tamo na prokletom Ereru ...


Ono što ljudi ne gledaju, i nije za gledanje. Ono što ljudi ne slušaju, i nije za slušanje. Ono što ljudi ne čitaju, i nije za čitanje. To je istina, a mi možemo hvatati muvu, a hvaliti se kako smo uhvatili sokola. Zna muva da nije soko!


Najviše kukaju oni koji imaju najmanje razloga za kukanje. Kad vide ko sve kuka, oni što bi baš trebali kukati – ne kukaju. Sramota ih. Sad je u modi da kad ti je nikako, kažeš da ti je super, a kad ti je super, kažeš kako gore ne može biti.


Nas ne brine što smo nepismeni nego što smo siromašni. Ovaj narod teže podnosi ako mu nestane kartica za mobilni telefon nego sloboda. Ako je i imao nekakav stil života, danas je i bez njega ostao. Vjerujem da mu je teško. Ali to ne znači da ima pravo da se budaleše!
Manje čovjeka unizuje kad neko nešto vrijedno ne zapazi, nego kad mu nešto bezvrijedno svi zapaze.


Uvijek sam bio za jednostavnost. Jednostavnost vode koja teče. Jednostavnost orla u letu. Jednostavnost limara kad pravi oluk. Jednostavnost majke kad doji dijete. Jednostavnost i uživanje u onom što se radi, to je poezija.


Ja znam da se ljubav ne može fotografisati, a, kako koja godina prolazi, ja se plašim da se ona ne da ni opisati. Čovjeka pčela nikad ne ubode iz mržnje, nego iz ljubavi. Njoj to lijepo. A tebe boli. Jedno je pisati ljubavne pjesme, a sasvim drugo penjati se na Margaritu koju voliš.
Tamo gdje ne znaš nikog prije ćeš upoznati sebe.
Neko opasno radi na tome da nas zarazi pesimizmom, a zaraziti narod pesimizmom gore je nego da ga zaraziš kolerom.

I kad krmaču pod nerasta vodi, čovjek bi morao imati stila.

Danas, kada ljudi više vjeruju meteorolozima, nego piscima; više gatarama, nego filozofima; više jagodama iz frižidera, nego jagodama iz šume, sasvim je opravdano pitati za koga pisci pišu. Bez obzira što se slažem s američkom pjesnikinjom Majom Andželou da ptica ne pjeva zato što ima odgovor, nego zato što ima pjesmu, odgovoriću vam: pišem za one koji još uvijek znaju razliku između žirafe i košute, cigle i crijepa, snijega i mlijeka u prahu.


„Najveće otkriće u istoriji čovječanstva je da čovjek mijenjajući svoje stavove u podsvijesti, mijenja i vanjske manifestacije u svom životu. I da podsvijest ne pravi razliku između onoga što je stvarno i onoga što sebi umislimo.”


Bar za promenu,bacite pogled preko kamena primitivizma i površnosti na kojem sjedite sa oba guza,manite se virtuelnih svijetova duhovne praznine,nek vam vazduh bude rezolucija a nebo monitor,posvetite pažnju stvarima koje otvaraju vrata ra...zmišljanja a ne vrata kladionice,kafića,diskoteka.Ov­a priča nek bude početak duhovne potrage za samim sobom,srećom,mirom,ljubavi.Rek­a života teče pored obala zadoboljstva i bola, ne vezujte se za obale: Nek dođe sve što će doć, nek ode sve što će otići...

Ako se čudite mom jeziku,onda ću vam reći,sin sam iz mješovitog braka,otac srbin,majka hrvatica...Ako se čudite mojoj NEpismenosti,ja sam prost čovjek sa sela,razumem i razumijem Vas...Ako sam nekoga uvredio il uvrijedio nek mi prašta,meni običnom momku sa sela...




Zahvaljujem Vam na vašem vremenu i trudu da pročitate moj članak...Hvala...

Nastaviće se...


P.S."Bez Voska" AdmiralSkaMolohov