ZA ZAMISLITI SE...KO SAM JA?!

Day 1,979, 03:21 • Published in Serbia Serbia • by AdmiralSkaMolohov

JA SAM?!



Dugo sam zataskavao svoje seljacko porijeklo,trudio sam se da se,govorom i odjevanjem ,uklopim u sredinu,sve dok nisam shvatio da ja nisam ni seljak,ni radnik,ni gradjanin,nego pojedinac izvan postojecih drustvenih razreda,i trajni duznik svog djetinjstva...Uvidjanje te istine djelovalo je oslobadjajuce...Skoro kao kad sam spoznao sve ono sto osjecam za svoj rodni grad,mjesto odakle su moji preci,tu Krajinu,taj Grmec...

Rekli bi neki Grmeclija rodjeni a Krajisnik ljuti,nekad bih se i slozio,no prije svega rekao bih da sam Brankov duznik za cio zivot.Mislim na mog oca Branka,covjeka koji mi je uzor cjeloga zivota,iako sam dugo odbijao da priznam to sebi...

Mada imam jos jednog oca,knjizevnog oca,takodje Branka,rodjaka po babine linije,mozda ga znate,mozda ste culi za njega,Branko Copic iz Hasana...
Lovio sam ribu na isti nacin po Japri kao i oba moja Branka,rukama il gacama,danas se mnogi smiju kad to pomenem al je istina...

Djed me vodio do Krupe na Uni kad sam bio mladji,isli bi dolinom Japre,podno Grmeca i pogled bi pucao na okolna brda i beskrajne sume.Dobar dio svog djetinjstva proveo sam u po sumama i obroncima Grmeca,tu sam sa ostalom djecom ucio sta je to zivot covjeka i kako se treba vjecno boriti da bi se prezivjelo...

Ta zivotna borba traje do danasnjih dan,velda sam zahvalan za svaki novi dan na ovome svijetu...

Jednom godisnje odem do Banjaluke u hotel Bosna,na godisnje okupljanje stare garde,pjesnika i pisaca Krajine.Od svih koje sretnem najdrazi su mi moji Sanjani,Boro Kapetanovic i Vladimir Grujic,pjesnici na glasu...
Tog dana se prebrojimo,ko je jos medju zivima,ko nas je od prijatelja i poznanika napustio,to je svojevrsna prozivka.Popijemo po koju ljutu za pale i onda se razilazimo do sljedeceg okupljanja...

Uvjek se pitam ko ce mi drzat slovo na sarani,probao sam to zamislit...Da mi nije moje babe vec bih izludio,sjednim ti ja snjome i gledamo sa Predojevica Glavine na Lusci Palanku,da znate kakav je zalazak sunca na Grmeckim planinama...

E djeco moja,valda ce doc dan kad ce svako moci da otkrije svoje pravo lice,kad ce da padnu maske koje svak nosi.Da skinete breme koje sam i sam dugo nosio...




PRIHVATITE SEBE KAKVI JESTE



Godinama sam bio nervozan (neurotičan). Bio sam plašljiv, depresivan i ohol. I svako mi je govorio: Ti se moraš promijeniti. I svaki bi mi rekao kako sam neurotičan. Bili su mi već dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad nisam uspio pa koliko god sam se trudio. To što me je najviše boljelo, bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan. I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti. I njemu sam obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspijevao. Tako sam se osećao bespomoćan i zarobljen. Jednog mi dana reče on Ne mijenjaj se! Ostani kakav jesi! I nije važno, da li ćeš se ti promijeniti ili ne! Volim te, onakvog kakav jesi. Tako neka bude. Te riječi su zvučale poput muzike u mojim ušima. Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se, volim te…. I ja sam se opustio i postao sam življi, i gle čuda nad čudom – ja sam se promijenio. A sada znam da se nisam uistinu mogao promijeniti, dok nisam našao nekoga, ko me zaista volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne. Volim te rado te prihvatam onakvog kakav jesi, kad se nekome kaže, onda njemu ili njoj čini neobično dobro. Biti voljen bez preduslova i pretpostavki omogućuje život pun smisla. Ako se neko osjeća voljen i ljubljen onda može velikodušno darovati svoj život, može se zauzimati za ljude, a da uopšte ne gleda šta mu to donosi. Ne odbacujte sebe govoreći kako ništa ne vrijedite! Dopustite sebi da budete voljeni! Prihvatite sebe takvi kakvi jeste sa svim svojim vrlinama i manama!




Najviše kukaju oni koji imaju najmanje razloga za kukanje. Kad vide ko sve kuka, oni što bi baš trebali kukati ne kukaju. Sramota ih. Sad je u modi da kad ti je nikako, kažeš da ti je super, a kad ti je super, kažeš kako gore ne može biti.


Istina je tako skup poklon da ga ne treba očekivati od jeftinih ljudi.


Da bi ti potkovica donijela sreću, moraš raditi kao konj.


Bogat si tek onda kada shvatiš da imaš nešto što ne bi mogao kupiti novcem.


Greške su dokaz da pokušavaš.


I kad krmaču pod nerasta vodi, čovjek bi morao imati stila.



ZABORAVILI SMO KAKO DA BUDEMO LJUDI


Izgubili smo se u radu, razmišljanju, sjećanju i očekivanju,

zalutali u lavirintima složenosti i problema svijeta.

Zaboravili smo ono što kamenje, biljke i životinje još znaju.

Zaboravili smo kako da budemo.

Kako da budemo smireni, svoji,

da budemo tamo gdje je život: ovdje i sada.



ZASTO PISEM?!


Danas, kada ljudi više vjeruju meteorolozima, nego piscima; više gatarama, nego filozofima; više jagodama iz frižidera, nego jagodama iz šume, sasvim je opravdano pitati za koga pisci pišu. Bez obzira što se slažem s američkom pjesnikinjom Majom Andželou da ptica ne pjeva zato što ima odgovor, nego zato što ima pjesmu, odgovoriću vam: pišem za one koji još uvijek znaju razliku između žirafe i košute, cigle i crijepa, snijega i mlijeka u prahu.




Zahvaljujem Vam na vašem vremenu i trudu da pročitate moj članak...Hvala...


P.S."Bez Voska" AdmiralSkaMolohov