Join the new world

Svi mi znamo šta je to uvreda, zato što su nas vrijeđali, i zato što smo sami vrijeđali druge. Sami to ne shvatajući - i onaj koji vrijeđa, i onaj koji biva uvrijeđen - ranjavaju sebe, pošto lišavaju sebe ljubavi.

Uvređivač vrijeđa, prije svega, samog sebe. Ali i onaj koji se vrijeđa takođe postupa nerazumno: sam sebe ranjava. Sebe treba štititi svijetlim štitom od uvreda, ne obraćati na njih pažnju.

Uvreda može biti nesvjesna. Nanošenje uvrede ide od gordosti, koja želi da unizi čovjeka, od osvetoljubivosti, od zlobe. Vrijeđaju ljudi i od pohlepe, zavisti, taštine, egoizma, ili prosto - od duševne neosjećajnosti i nedostatka takta, od moralne nepažnje.

Ali ako je uvreda već nanesena, njoj treba suprotstaviti nevrijeđanje. U borbu protiv zla ulazi i borba protiv uvredljivosti. Mi ljudi tako lako vrijeđamo jedni druge. A još lakše se vrijeđamo. Čak i ako nas niko ne vrijeđa, mi se sami uvrijedimo. Mi nekad imamo potrebu da se osjetimo "uvrijeđenim", i u tome se ogleda primitivna čovječija infantilnost. Dijete ponekad hoće da zaplače - ne zato što ga je povrijedila majka, nego zato što je ono odjednom osjetilo slatku potrebu da se osjeti (i, što je glavno, da to pokaže!) uvrijeđenim. To je nezrelost duše.

"Aktivni egoist" vrijeđa, "pasivni" biva uvrijeđen. Uvrede aktivnih i uvredljivost pasivnih egoista mnogo smetaju životu. I izlazak iz tih stanja - u slobodu duha - je samo jedan: nikoga ne vrijeđati i ni zbog čega i ni zbog koga se ne uvrijediti.


Na uvredu odgovorite sa nekom šalom, pesmom, citatom koji nemaju veze sa temom.

Onog koji vređa ćete u najmanju ruku ostaviti zbunjenim a ya sebe ćete izvojevati jednu malu slatku pobedu.

Pobedu ne nad onim koji vas vređa već nad samim sobom!

S ljubavlju

RAS