Stižu me sjećanja, Nije sve tako sivo ili Nakon svih ovih godina

Day 1,676, 14:41 • Published in Croatia Croatia • by Absentee
Crvena Jabuka i Kemal Monteno - Nekako s proljeća

Danas je izašlo par članaka jedne od meni najzanimljivijih tematika na erepu... Ljudi... Ljudi kojima ste okruženi svaki dan u igri, na ircu i to me potaklo na razmišljanje o svim onim ljudima s kojima rado provodim vrijeme...

Kao netko tko igra ovo tako dugo, kao netko tko je sate i sate stukao na ircu na toliko kanala, često razmišljam o tome...

I sjetim se koliko često sam se smijala izjavama, provalama, bazama, koliko puta kad mi je bilo teško u životu ste vi, moji (e)prijatelji stajali uz mene, tješili me i bili rame za plakanje u najgorim danima mog života, bili moj bijeg od stvarnosti, koliko puta kad sam bila loše volje ste me oraspoložili, koliko puta ste me razveselili lijepim gestama i lijepim riječima... Sjetim se i suza koje sam proplakala od sreće koliko su me te geste i riječi dirnule duboko u srce...

Jer za mene saznanje da je nekom stalo do mene iako se nikad nismo sreli, je neprocjenjivo... Znati da sam na nekog ostavila trag čak i u glupoj igri, za mene je nešto neopisivo... Pročitati da netko me cijeni i ima o meni visoko mišljenje iako i nismo pretjerano komunicirali već su samo vidjeli moja djela i riječi, za mene je jako dirljivo...

Možda po ovome ispada da previše marim za tuđa, k tome još i mišljenja nepoznatih ljudi, ali nije tako... Mislim da svatko voli da se o njemu misli kao o dobroj i pozitivnoj osobi... Možda meni to jednostavno znači toliko jer dobro znam koliko sam čudna biljka 🙂

Uskrsnu mi isto tako često sjećanja na meetinge (i putovanje do i s jednog), video pozive, skype-anja, irc-anja, telefonske i mobilne pozive, poruke na mobitelu u različita doba dana i noći... Radosti zbog konačnih susreta i upoznavanja u živo ljudi s kojima sam provela sate i sate u razgovorima... Razmišljam kako je moguće da mi netko iz jedne igre može postati tako blizak prijatelj, tako snažan saveznik u bitkama sa svakodnevnicom, kako je uopće moguće da mi toliko znači u životu...

Sjetim vas se tako često, dragi prijatelji, i svih onih naših zajedničkih trenutaka, dopisivanja, razgovora, zajebancija, veselih i tužnih trenutaka koji su se tako snažno ugradili u moj život ove protekle tri godine... I jedva čekam dan kad ću vas moći sve zagrliti i zahvaliti vam na tome... Ne neizbrisivom tragu koji ste ostavili na mene i na toliko stvari koje ste me naučili i učinili boljom osobom, jer uistinu jeste...