Ratna priča

Day 738, 08:15 Published in Croatia Croatia by srdant
***Znam da je poprilično dugo, ali ako nemate šta radit dok čekate novu borbu bacite oko***


Dan 737 je počeo kao i svaki drugi. Probudio sam se između ponoć i jedan još s okusom Q2 kruha u ustima. Otvorio sam prozor moje skromne Q1 kućice u predgrađu eVaraždina i pogledao prema granici. Mrak je obavio sve, samo ga je svjetlost uličnih lampi prošarala točkicama koje su izgledale manje nego inače. Kod susjeda još mrak. Atmosfera je lagano zlokobna.

Upalio sam radio i sve mi je bilo jasno: „Ne borite se! Očekujemo napad na Hrvatsku!“ Izvadio sam iz ormara maskirnu uniformu, stavio je na dohvat ruke i krenuo odraditi noćnu na poslu. Atmosfera na poslu je bila tmurna. Svi su uglavnom u tišini mijesili i pekli kruh. S plaćom u džepu uputio sam se u vojarnu na trening. Ostatak dana sam proveo većinom u stranci. Kako je vrijeme prolazilo komentari izbora i pripreme za nove su polako ustupili mjesto razgovoru o napadu. U jednom trenutku stižu nam obavijest: „DEFCON 2..... očekujemo napad između 22.00 i 23.00...namjestite budilice“. Pozdravljamo se i odlazimo na spavanje. Putem kući svratim do Monetary Marketa i kupujem kune. Tri ulice dalje ogromni red ispred oružarnice. Stajem u red i slušam ljude kako razgovaraju. Svi su „nabrijani“ i sigurni u uspješnu obranu. Dovukao sam se kući, ostavio sanduk oružja i zajedno sa susjedima i vojnicima krenuo u postavljanje raznih barikadi. Stavljaju se vreće pijeska na ulaze, pokrivaju prozori i raspoređuju protutenkovski ježevi po ulici. Sve to skupa me je jako izmorilo i kao mrtvo tijelo padam na krevet u mračnoj kući. Zadnje što sam čuo su bile upute Ministarstva na radiju.

**************************************** **************************************** **********************************

Budim se uz zvuk sirene.“Pasatovara!“ rekao sam naglas. Počelo je. Gledam na sat: 23.35. Nije dobro. Sigurno ne traje dugo napad a već su se gradske sirene oglasile. Znači da su blizu. Oblačim uniformu i dok pripremam oružje slušam vijesti. Ponovno su nas na 3 strane napali. Zapovijed je: svi u Slavoniju! Otvaram vrata i kuća je preplavljena bukom. Smrtno mračna ulica je prepuna ljudi u maskrinim uniformama koji užurbano prolaze. Svi su se mobilizirali: žene, djeca, staro, mlado. ZDRUG-ovi časnici izvikuju naredbe, usmjerevaju ljude na istok. Prema eOsijeku. Pridružujem se skupini suboraca i krećemo put Slavonije. Moral je gotovo eksplozivan. Svi jedva čekaju zapucati. Na ulazu u eOsijek se javljamo na zapovijedno mjesto. Srpska vojska je u naletu i šalju nas odmah na prvu crtu. Priključujemo se jednoj brigadi i krećemo u juriš.

Pošteno smo udarili po njima, ali nije bilo dovoljno. U velikom su naletu trenutačno. Priključio sam se jednoj skupini koja je na putu za bolnicu. Ima i teže ranjenih. Pred bolnicom stajem i palim cigaretu. Pogled mi pada na sat. 00:02.. počeo je dan 738.

Bolnica prepuna ranenjih i izmorenih. Pregledavaju mu na brzinu i zaključuju da mi nije ništa. Jedna infuzija i kao nov sam, prepun energije. Onako blatnjav i krvav odlazim na posao. Tko zna hoće li ga biti još sutra? Nema skoro nikoga. Samo šefica, par birokratskih radnika i ja. Gotovo mehanički sam odradio normu i provukao karticu na izlazu. Oglasila se pišteća sirena i pojavio se moj sindikalac. Ozbiljno mi je priopćio da sam dobio Hard Worker medalju i predao 5 golda. U tišini smo se rukovali i izašao sam iz tvornice. Nije mi do slavlja. Krećem put eVaraždina, kući, na trening i zasluženi odmor. Jako brzo mi je postalo jasno da povratak kući neće biti nimalo ugodan. U daljini se nazirao eVaraždin i nije izgledao dobro.

**************************************** **************************************** *********************************

eVaraždin me je dočekao obavijen dimom. Zvukovi eksplozije i pucnjave su bili posvuda. Pasatovara, pa Mađari su u grad ušli. Nema drugog prolaza nego kroz tunele. Probijam se kroz gužvu, usput kupujem još oružja u improviziranoj oružarnici, i odlučim svratiti u stranku da bolje mogu pratiti situaciju. Stranka više liči na vojni stožer nego na salu za sastanke. Ima nas dosta i svi smo u uniformama, većinom još blatnjavi. Stol je prepun odloženog oružja. Dijele se savjeti, gledaju karte i raspravlja o uspjehu obrane. Teže je nego što smo očekivali ali se ne sumnja u našu pobjedu.

Kroz tunele se vraćam prema podrumu kuće. Ulazim u podrumsko sklonište koje je još neoštećeno. Vrag mi ne da mira pa se penjem u prizemlje kuće da izvidim sitaciju. Već na pola stepenica mi je bilo jasno da nešto nije uredu. Previše je svjetla bilo. Vani je svitalo, a svjetlo je ulazilo u dnevni boravak kroz veliku rupu u zidu. Puzim po podu do rupe i izviđam situaciju. Tu i tamo se čuje rafal u udaljenosti. Izgleda da su Mađari prošli kroz predgrađe bez zaustavljanja. Odjednom iskrsnu tri vojnika ispred mene. Pasatovara, vidjeli su me!!! Jedan od trojice mi je počeo mahati i vikati: „Hail Croatia!! Hail Eden!! „ „WTF???“ sam instinktivno pomislio, uperio pištolj u njih i dao im znak rukom da se približe. Kad su se sasvim približili spuštam oružje. To su tri Poljaka. Ubacujem ih u kuću, a zatim zajedno silazimo u podrum. Na engleskom mi objašnjavaju kako su se borili i sad čekaju da dobiju naredbe za novi udar. Jedan od njih vadi Q5 kruh. Kaže da ako ima ginut da će ginut s dobrom hranom u trbuhu. Podijelio je kruh sa nama, a onda smo dogovorili raspored straži. Ne želimo u tunele već ćemo tu, u zasjedi, čekati naredbu za napad.

**************************************** **************************************** **********************************

Ja sam prvi na staži. Poljaci spavaju u podrumu, a ja na podu u dnevnome na vrhu podrumskih stepenica pratim situaciju kroz rupu u zidu i pišem ove retke. Radio daje nove informacije: u Slavoniji sada mi napredujemo. Srpska vojska je prisiljena na povlačenje, sada se borba preselila u sela. U Lici Zlovenci „ko praćkom na tenk“... nisu opasni. eVaraždin je i dalje pod totalnom opsadom. Ubija me ovo čekanje druge borbe!