PISMO KATARINI

Day 1,495, 20:48 • Published in Serbia Serbia • by AdmiralSkaMolohov

Draga Katarina,

predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što imam reći tebi dugo krijem u sebi.Kad budeš čitala ovo što ti sada pišem, mene više vjerovatno neće biti. Zato, ovo pismo ima i vrijednost testamenta, jer mislim da drugi neću pisati, budući da ti ne mogu ostaviti ništa osim – sjećanja.
Sjećanja na vrijeme koje smo proveli zajedno,na te neizmjerne trenutke sreće koje si mi nesvjesno poklanjala svakim novim danom.Kad bih samo znao da opišem sve sto osjećam prema tebi...Želim ti mnogo sreće u tvom budućem životu.
Ne želim te savjetovati niti upozoravati, niti bodriti, niti učiniti bilo šta što je slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se i zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli,osjećanja i uvjerenja.
Ponavljam, sjećanje je jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela i to nezavisno od njene vrijednosti, što smatram još važnijim. Ko zna šta ćeš ti raditi kroz 20 godina. Ko zna kakva ćeš biti. Ko zna da li ćeš i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine. Protiv tebe udružiće se mnoge sile, a naročito jedna – strah.
Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveze i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojega se svako može prisiliti da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svako može prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se ničega ne plašiš i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. Nadam se da će to vječno trajati, da ćeš uvijek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspiješ, imaćeš, po mom mišljenju, sve uslove da izabereš pravi put.
Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Iranski filozof Džubran rekao je: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na juče.” Mi se, međutim, očajnički hvatamo za juče, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojega ne možemo izaći. Čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju – strah.
Eto, ta se riječ opet vraća. Reći će ti da je strah osjećaj koji obuzima svakoga. Da, tačno je. Ali, strah svakoga ne uništava. Tebe neće, naprimjer,ato što si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje ličnosti. Ovo su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i osjećaji.Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelić mog života. Učini od njega, naravno, samo ono što ti sama budeš željela.
Voli te tvoja budala...

P.S. "Bez Voska" SkaMolohov