Join the new world

Kao najavu majskog literarnog konkursa za nagradu "Kolut naprijed", koji počinje za nekoliko dana, objavljujem svoju pripovjetku "On, Život i g-đica Smrt".

Autori, naoštrite svoje olovke, skupljajte inspiraciju i pripremite se. 🙂

________________________________________ ________________________________________

On, Život i g-đica Smrt

- Bože moj, na šta ličim - mislio je, dok se posmatrao u prljavom ogledalu.
- Bože moj, dosadio mi je život. Ne podnosim više ni sebe. Kako da trpim ajkule-ljude koji nasrću nemilosrdno. Život je lijep. Nikakva pamet za to saznanje nije potrebna. Ali, sit sam ga. Ovo što živim nije život. Ovo je kavez bez vrata...

Misli mu je prekinuo zvuk vrata lifta. Još nekoliko koraka i siguran je u toplini svog doma.

- Konačno, olakšanje, mir. Dome slatki dome, kako je to glupa fraza. Nema slasti u samoći. Ubija me i taj kontrast; iz košnice u neistraženu beživotnu pećinu. Stvarno mi je život dozlogrdio.

Zbacio je kaput sa sebe i ostavio ga na podu hodnika. Krenuo je pravo prema kuhinji da, po ustaljenom običaju, dograbi šoljicu ness kafe. Čak je i osmijeh postavio na lice pri pomisli na kafu. Ipak, pažnju mu je zaokupilo nešto drugo. Vrata spavaće sobe su bila polu-otvorena, što je u njegovom umu moglo predstavljati samo nelogičnost. Ta vrata su bila granica između dva svijeta u kojima je živio i zatvarao ih je svako jutro uz odgovarajući ritual prelaska. Ulazna vrata stana su bila zaključana i nikom nije davao ključeve. Ne postoji razumno objašnjenje...

Zaokupljen mislima, prišao je sobi, gurnuo je vrata i u momentu se skamenio. Na ivici njegovog kreveta sjedila je dama u crvenoj haljini. Duga crna kovrđava kosa padala joj je na ramena, ruke je prekrstila u krilu... šminka, nakit, čitava njena pojava. Dama zavodnica sjedila je u njegovoj sobi, na njegovom krevetu, u stanu koji je bio uredno zaključan. Jedan momenat je gledao u nju, tek toliko da se uvjeri da je stvarna.

- Ko si ti? Kako si... kako si ušla? – jedva je prevalio preko usta i dalje netremice zureći u neočekivanu pojavu.
- Zar je bitno ko sam? – odgovorila je maznim, umiljatim glasom... anđeoskim glasom.
- Slušaj djevojko, odgovori... ko si ti? Kakva je ovo igrarija? – ponovio je nešto glasnije i dalje stojeći na vratima sobe.
- Momče, bitno je šta želimo. Zar ne? Evo, na primjer, moje su me želje dovele u tvoju sobu – reče mu mistično se smješkajući.
- Ali... ne razumijem. Molim te odgovori na moja pitanja. Zbunjen sam.
- Koliko stvari u životu ne razumijemo? Spriječava li nas to da u njima uživamo? – prošaputa dama u crvenom, dodirujući kažiprstom jarko crvene usne.

Razum mu je bio na izdisaju. Srce mu je tuklo bjesomučno. Ovaj prizor mu je kovitlao misli i iz te zbrke u glavi nije pronalazio odgovarajuće zaključke.

- Čekaj. Idemo polako ispočetka. Najljepše te molim da mi objasniš šta se dešava – lagano je izgovorio, očekujući da će je to urazumiti. – Ovo nema logike. Kako si ušla u moj stan. I još bitnije, zašto si ušla u moj stan?
- U redu – razvukla je slogove ne skidajući zavodljiv osmijeh sa lica – Za početak ću ti reći da su ti želje uslišene. Baš kao što si sebi maločas u liftu rekao, život je lijep, a on, kao i svaka lijepa stvar, ima svoj vrhunac, trenutak čiste sreće, trenutak koji lijepe stvari postavlja u vanvremenski okvir.
- E sad je dosta – utrčao je u sobu i grubo zgrabio damu u crvenoj haljini za ruku. – Smjesta mi odgovori. Ko si? Šta radiš ovdje? Kako si ušla i šta želiš od mene?
- Ah, grubijan? Nemoj se pretvarati, dovoljno te poznajem. Hajde, smiri se, odgovoriću ti sve – nježno ga je pogledala, a potom, kad je osjetila da njegov stisak popušta, nastavila. – Uvijek sam bila pored tebe. Slušala sam tvoje misli, tvoje nade, tvoje želje tvoje snove... Shvatila sam koliko patiš i konačno sam odlučila da te posjetim i da te prihvatim u svoj zagrljaj.

Iz nekog razloga nije mogao skinuti pogled sa njenih očiju. Zbunjeno ih je gledao, duboke, dublje od najdubljeg bunara. U njima je prepoznao mudrost i iskrenost.

- Ko je ova djevojka? Šta želi od mene? Šta se ovo događa? – pokušavao je da se prisjeti nekog razumnog objašnjena.

Dama u crvenoj haljini je ustala sa kreveta, spustila je ruku na njegovo rame i unijela mu se u lice kao da će ga poljubiti, ali njene usne su produžile prema njegovom uhu.

- Dozvoli mi da se predstavim. Moje ime je g-đica Smrt – šapnula mu je.
- Ženo, ti si luda! Odmah mi reci kako si ušla u moj stan. Izgubio sam nerve za ovu tvoju bolesnu igru. Šta pokušavaš? – izgovorio je u dahu i istovremeno je snažno odgurnuo od sebe.

Ona se dobrodušno osmijehnu i lagano zavrti glavom lijevo-desno, a zatim se njeno lice naglo izobliči. Pred sobom je, kao u ogledalu iz lifta, umjesto božanstvenog lica djevojke, ugledao vlastite oči. Njegov glas se začu iz usta te kreature:

- Bože moj, na šta ličim. Bože moj, dosadio mi je život.

Izgubio je oslonac. Noge su mu otkazale poslušnost, a krv je udarila u glavu. Bio je nadomak gubitka svijesti, te je, uz tresak, sjeo na pod. Trebalo mu je nešto vremena da izbistri pogled i tada je pred njim ponovo stajala g-đica Smrt u svom prvobitnom obličju. Dok se spuštala i sjedala ispred njega, srce mu je udaralo u grudima kao nikada ranije. Uhvatila ga je za ruke i mazno prošaputala:

- Vjeruješ li mi sada?

Pokušao je progovoriti, ali glas mu je zapeo u grlu. Umjesto odgovora, samo je zamumlao.

- Smiri se... smiri se, nema razloga da se plašiš. Sad sam ja tu. Tvojim problemima je došao kraj. Tu sam da ti pomognem – obraćala mu se kao malom djetetu, a činilo se da je g-đicu Smrt njegova smušenost zabavljala.
- Ali kako? Ako si stvarno... ta... ta za koju se predstavljaš. Kakvu, za milog Boga, pomoć mi donosiš? – nekako je prevalio preko usta.
- Zar ti još sumnjaš u moj identitet? Malko me to vrijeđa, ali samo malo. Znaš, ja se na tebe ne mogu naljutiti. O, ne! Zar ti upravo nisam dokazala svoju sposobnost, a uz to i da te stalno pratim i slušam tvoje želje? – milovala je njegove ruke dok je izgovarala.
- Ne znam više u šta vjerujem. Prestrašen sam. Vidiš li kako drhtim? Kako ti možeš biti Smrt, tako lijepa, predivna? Ne razumijem. I zašto si došla po mene ako sam ti toliko drag? – nepovezano i ubrzano je izgovarao. Pokušavao je razumnim pitanjima da unese logiku u cijelu situaciju, ali je, istovremeno, osjećao da je to uzaludan posao i da su njene riječi istinite.
- Polako, maleni, smiri se – reče. – Kako si ti zamišljao Smrt?
- Iskreno, nisam je ni zamišljao. Mislio sam da ljudi tek tako odlaze. I da sam je zamišljao, ličila bi prije na nekog demona, ili nekog starca, u mojim mislima Smrt sigurno ne bi bila lijepa djevojka.

Na njegove riječi g-đica Smrt se slatko nasmija, tako da je i on osjetio svojevrsno olakšanje.

- Budalico jedna. Život vas je tako isprepadao. Život vas zastrašuje smrću da bi ste se više plašili za život. Smrt nije strašna, zašto bi strašno izgledala? I Smrt je lijepa kao što je i Život lijep, rekao si i sam, a kao i svaka lijepa stvar i život ima vrhunac ljepote. Vrhunac ljepote života je sam njegov kraj, Smrt. Smrt je najljepši dio života. Zato sam ja lijepa djevojka, najljepša djevojka koju tvoj mozak može zamisliti, a ne neki krvavi demon. Ja sam tvoj vrhunac – tiho i brižljivo mu reče g-đica Smrt, a svoju ruku postavi mu na obraz, milujući mu palcem usne.
- To bih mogao shvatiti, ali... zašto ja? Ja ne želim umrijeti! Tačno je da sam govorio da mi je dosta svega, da mi se život smučio. Ali... to su samo fraze. Svi to govorimo s vremena na vrijeme. Ako si već došla po mene, nemoj mi pričati kako je to moja želja.
- Vjeruj mi. Prepoznajem iskrenost u riječima i mislima ljudi. Imam posebne sposobnosti – nasmija se. – Pa ja sam g-đica Smrt. Vjeruj mi da znam kad sam nekom potrebna. Budi iskren prema sebi i priznaj koliko si puta zaista poželio smrt. Nego, dosta je priče. Pođi sa mnom. Dođi u ljubavni zagrljaj g-đice Smrt. Dođi, ispuniću ti sve želje. Pokazaću ti ljubav zbog koje vrijedi umrijeti. Upravo ćeš doživjeti svoj životni vrhunac.

Nije mogao da odbije njen erotični glas, pratio ju je u stopu, pravo do svog kreveta. Osjetio je njene dodire, njene usne na svom tijelu, njenu kosu na svom licu, njene obline... Osjetio je sve što se osjetiti može od najljepše žene koju je njegov mozak mogao zamisliti. Osjetio je vječnost u trenutku, osjetio je snagu, moć, put... Osjetio je ljubav. Osjetio je vrhunac života. Bio je srećan što umire.

Iznenada, sve je nestalo, sva zadovoljstva i lijepi osjećaji koji su ga obuzeli, sve se zaustavilo. Očekivao je gašenje svijesti, ali bio je svjesniji nego ikada. Pogledao je pored sebe. G-đica Smrt je bespomično ležala. G-đica Smrt je bila mrtva.

Odmah je bio svjestan svojih novih moći i mogućnosti.