Join the new world

- Sihaja! Sihaja! Sihaja!
- Ahmmm..
- Sihaja! Budi se!
- Ahmmmm...
- Budi se!
- Šta je Vejza, gdje gori? Pusti me da spavam.
- On se probudio, napraviće neko sranje sigurno. Ti si hroničar, moraš zabilježiti, ako se ne zapiše kao da se nije ni desilo, bićemo dibidus mrtvi.
- Znači, Vejza, zbog hronika me budiš. Ne mogu da vjerujem, znaš da me zabole, a bgmi i ostale.
- Ma nije samo to, našao je i zalihu što je Rasta zaboravio kad je napuštao jedinicu.
- Hajde de, svakako si me već razbudio. Donesi mi nes, sa mlijekom, bez pjene. Knjigu hronika i pero. I tiše malo, ako se i onaj drugi probudi još će nas natjerati da nešto radimo.

Dan 0001

Na početku biješe riječ. A riječ biješe – Aaaaauuuuaaaaaoooooouuuuu... Bog se proteže i poče da zamišlja šta bi danas mogao da ne radi.

Dan 2514, 21:00, vrh planine Planinabaplaninčuga*

(* ime planine je na kartu svijeta unio e- Austrazijski istraživač zalutao u bespućima centralne e-Bosne. Nakon što je pri susretu sa prvom trojicom domorodaca dobio blaži prelom nosa, nateklinu ispod lijevog oka i pljuvačku na čizmama, četvrti pokušaj da domorodca ćušne laktom i uperi prst prema planini urodio je plodom te je konačno dobio odgovor na svoje pitanje.)

-Aaaaauuuuaaaaaoooooouuuuu... Bog se proteže svjestan da je došlo vrijeme za selidbu. U uobičajenim okolnostima nastavio bi sa neradom, ali vremenske prilike su u zadnje vrijeme postale nimalo boguugodne. Napustiće eBiH. Napustio bi je još prvog dana ali mu je bilo suviše mrsko da traga za novim boravištem.
Tek pukim sticajem okolnosti prije dva dana, kad je vjetar donio par stranica izaprekjučerašnjih novina, donio je odluku...otići će na eNovi Zeland. Zemlja iz snova, dovoljno toplo da može po čitav da dan leži u gaćama a ne toliko toplo da se znoji. Znojenje je postalo prilično nesnosno otkako se zaokružio na 576 kila.

Dan 2514, 21:00, veranda štaba neupokojenih

Trošeći zadnje zalihe Rastine zaostavštine, Gradjanin NN postajao je svjestan da mora učiniti nešto. Iako u mraku i uporno odbijajući Majino navaljivanje da stavi naočale kako se ne bi sudarao sa zidovima svaki put kad ide do toaleta, sada je sve vidio kristalno jasno.
Tačno je znao - eBiH je, iako se svima činilo suprotno, bila u previranju. Osjećao je veliku prazninu, nije znao zašto, ni kako, ali je osjećao da je na njemu da učini nešto. Samo on može da spasi esvijet! Jedini koji može stati na put strašnoj propasti u koju nesvjesno srljamo.

Uvukavši duboko u pluća još jedan dim zagledao se prema planini smišljajući plan.

Dan 2514, 21:00, eBrčko

Grad je polako tonuo u jesenje večernje sivilo. Nešto nevidljivo i urlajuće protrčavalo je ulicama ostavljajući za sobom neugodan miris. To nešto napuštalo je grad.

Dan 2514, 21:30, vrh planine Planinabaplaninčuga

Sada je došlo krajnje vrijeme. Odlazi. Vrh planine na momenat zasvijetli i zijevajuća masa božanskog sala nestade. Planinabaplaninčuga kao da sa olakšanjem uzdahnu i konačno oslobođena tereta poraste za deset metara.

Dan 2514, 21:30 veranda štaba neupokojenih

Jasno je vidio, planina mu je dala znak. Bljesnula je i porasla. Nije to bio bljesak kakve obično vidi nakon onih lijepih šarenih gljiva. Ovo je bio bljesak saznanja. I Bog je okrenuo leđa ovoj zabiti, sada je sve na njemu.
Vrijeme je da krene u akciju spašavanja eBiH. Naći će onog prokletog leptira čije je mahanje krilima izazvalo sve one oluje i poplave i ko zna šta još ne. A kad ga nađe, prebiće ga tako da mu više na pamet ne padne da skokne do Amazonije a bgmi ni nazad.

Dan 2514, 22:00, šuma

Bat nevidljjivih koraka odjekivao je šumskim puteljkom. Nekom pažljivom slušaocu učinilo bi se da se čuje i jecaje. Možda bi jecaje čuo i Seljo, ali je jutros zaboravio da popije svoju dozu Ginko bilobe što je za sobom povlačilo i činjenicu da je zaboravio i da stavi aparat za sluh.

Bat koraka mu se sve više približavao. Seljo se odjednom sudari sa nečim nevidljivim. Stade i zaškilji.
I kao što to obično biva nakon doze Rastine zaostavštine, ispred sebe ugleda leptira. I to ne bilo kojeg, već onog što neoprezno maše krilima.
Ne časeći ni časa Seljo ga šutnu svojom ortopedskom cipelom, i smatrajući da to nije dovoljno, još ga dvatriput udari svojim kvrgavim štapom.

„Misija obavljena!“ pomisli, sretan što je sve tako brzo riješio. Vrijeme je da se vrati na počinak, još samo da se sjeti kojim putem se ide do štaba.

Dan 2514, 22:30, šuma

Tomica je ležao na travi. Ugruvan ali sretan. Konačno ga je neko primijetio!