Ne lomiti preko koljena!

Day 1,850, 05:40 • Published in Croatia Croatia • by POVECALO

Moram priznati da sam se neugodno iznenadio kad sam danas u rubrici „Najnoviji događaji“ u Lijepoj nam Našoj naišao na sljedeću promjenu:




Bez puno najava, obavijesti i velike prašine, naši građani od danas odlukom Kongresa i na prijedlog SPIRITUS plaćaju veće ePoreze. Koliko veće? Ako pogledate gore navedene/preslikane brojke, vidjet ćete da od danas svaki građanin eHrvatske plaća 25% poreza na dohodak, odnosno da svakom građaninu Država uzima čak 1/4 od onoga što stekne svojim radom. Vidjet ćete također da je, kad se tome pribroje i visoki PDV od 25% i 20% na artikle hrane i karata za preseljenje, a koje naši građani najviše kupuju i na koje se taj porez, kao krajnje kupce, prevaljuje, ukupno porezno opterećenje naših građana PREVELIKO.

Komparativne analize radi, osim eHrvatske još svega 8 zemalja (Egipat, SAD, Singapur, Sjeverna Koreja, Švedska, Tajland, Ujedinjeni Arapski Emirati i Urugvaj) od ukupno 50 zemalja ima ovako visok porez na dohodak, međutim od tih 8 država, samo njih 5 (Egipat, Sjeverna Koreja, Švedska, Tajland i Ujedinjeni Arapski Emirati) uz Hrvatsku ima i visoku stopu PDV-a.

SKeH se nakon internih konzultacija odlučio takvoj novoj mjeri usprotiviti i izraziti svoju kritiku, i to ne radi same kritike, jeftinog prikupljanja glasova i demagoškog prekenjavanja, već radi pokretanja javne rasprave i ukazivanja na pogreške, koje u budućnosti radi dobrobiti zemlje treba izbjegavati, i bolje alternativne pristupe koje bi trebalo razmotriti.

Problema glede novih poreza je nekoliko. Prije svega treba navesti probleme (makro- i mikro-) ekonomske naravi, kojih je također više i koji nisu zanemarivi. Nesporna je tako činjenica da će novi porezi negativno utjecati na potrošnju, a to je i matematički gledano održiva/potkrepljiva teza, jer će građani naprosto imati manje novca koji dobivaju svojim radom i kojim mogu slobodno raspolagati, jer država prema novoj regulaciji uzima čak 1/4 novca koji građani zarade. Imaju li ili nemaju građani dovoljno zaliha da izdrže ove nove visoke poreze vrlo je individualna stavka, iako je za očekivati da će mlađim/novijim igračima novi porezi predstavljati udar koji će bitno osjetiti na svojoj potrošnji i mogućnosti da se kroz tu svoju potrošnju dalje razvijaju, no činjenica je da će apsolutno svi građani od danas ostati bez većeg dijela svoje zarade i da će taj novac otjecati na državni račun.

Moj stranački kolega Hrcozgb naveo je i ostale negativne ekonomske učinke novih poreza: „To će više imati psihološki učinak. Recimo vidjet će da dobijaju manje love, znači tjedna potrošnja za wep i food će se tom analogijom smanjiti. Također, ne treba isključiti niti odljev radnika u strane zemlje jer za istu plaću dobe više na ruke što automatski znači manje love od poreza. Moguća je i nestašica radnika a to će dovesti do potražnje za radnicima, a time i većim plaćama što je automatski povećanje cijene rada, a time i neisplativost vlasnicima firmi, što opet dovodi do povećanja stranih igrača na našem području“.

Postavlja se i pitanje legitimnosti ovih poreza, odnosno pitanje javne potpore. Podsjećam na najavu/izjavu aktualnog CP-a u svom prvom javnom obraćanju: „Mnogi očekuju od mene da stvorim lovu za državu, a blago rečeno država je bez prebijene lipe. Prvi korak je bilo reguliranje poreza i kongresu sam predstavio moj prijedlog novih poreza pa se očekuje lagan rast poreza jer nam je novac hitno potreban. Najviše će biti povećan import tax kako bi se domaći poduzetnici zaštitili od nelojalne konkurencije iz inozemstva. Kao što sam u svojoj kandidaturi najavio povećanje poreza je najnepopularnija mjera, ali je hitno potrebna kao i novac. Kada se situacija u blagajni poboljša, smanjit ćemo poreze da rasteretimo naše poduzetnike i građane.“ Naime, nije istina da od CP-a „svi očekuju da stvori lovu za državu“ baš bilo kako i baš u bilo koju svrhu. Drugih, boljih i više legitimnih načina svakako ima, a baziraju se na vjeri građana u državne/nacionalne ciljeve koji se povećanim porezima planiraju ostvariti.

Jedna od mogućih boljih alternativa 'punjenja državnog proračuna' kombinacija je obvezne i solidarne metode. Drugim riječima, porez na dohodak nikad ne smije prelaziti granicu oko 10% kako zbog gore navedenih ekonomskih, tako i zbog principijelnih razloga. SKeH je tako zagovornik ideje da se radnicima od njihova rada treba što manje uzimati i porez na dohodak prema mišljenju SKeH treba biti što niži. U svakom slučaju, gornja granica (od max. oko 10😵 treba prije svega biti kompromis ideje o što manjem 'udaru' države na rad radnika, odnosno njihov dohodak, te ekonomskih ciljeva i mogućnosti. Trenutni porezi predstavljaju apsolutno prekoračenje tih mjerila i iz tog razloga su neprihvatljivi, štetni i opasni. Tzv. „solidarna metoda“ 'punjenja državnog proračuna' bila bi nadopuna fiksnom i obveznom doprinosu svakog građanina javnim financijama (a koji doprinos mora biti sveden u razumnu mjeru) i počivala bi na dobrovoljnosti, te povjerenju u zacrtane nacionalne ciljeve.

O čemu govorim? Princip je jednostavan i objasnit ću ga počevši od osobne pozicije. Živcira me ova ideja da mi država uzme 1/4 onoga što zaradim, a da nemam pojma za što taj novac ide. Drugim riječima, ovakav porez za mene nema legitimitet. Međutim, kad bi postojao plan vodstva države što misli napraviti novcima koje prikupi kroz poreze, a to bi uzgred rečeno bilo prvenstveno pristojno, na meni bi bila odluka želim li u tim projektima/ciljevima sudjelovati i financirati ih. Na tome počiva zajedništvo i solidarnost, ali i osnovna prava svih građana kao članova zajednice.

Oni koji će krenuti kritizirati ovakav prijedlog, tvrdeći primjerice da se solidarnošću neće ništa novaca prikupiti, griješe, jer ne prepoznaju da se samo tako mogu prikupiti znatnija sredstva za ostvarenje nacionalnih ciljeva. Pretpostavke za to su: a) definiranje nacionalnih ciljeva i b) (koliko-toliko širok) konsenzus glede nacionalnih ciljeva. Ni jedna od navedenih pretpostavki nije neostvariva, ali trenutno mi se čini da su nažalost obje neispunjene i zato cilj ovog članka nije samo kritika novouvedenih poreza, već pokretanje malo šire rasprave o stanju u državi.

U situaciji kada se među građanima gotovo na dnevnoj bazi bude i plasiraju u novinama sumnje glede nekakvog, najšire rečeno, moralnog integriteta CP-a i ljudi koji uz njega obavljaju vlast, te njihovog načina i smjera vođenja države, kad su ljudi zatečeni i razočarani problemima unutar EDEN-a, te nezadovoljni gubitkom originalnih regija, ovi porezi lome se preko koljena i to nije dobro.

Očito je također da ti porezi nisu dobili jednoglasnu podršku, kao što je jasno vidljivo iz gornjeg slikovnog prikaza. 19 ih je glasovalo za, a 12 ih je bilo protiv, što pokazuje da ni glede njih nije bilo konsenzusa među kongresnicima, iako sama predmetna rasprava i argumenti građanima ostaju nepoznati, odnosno nevidljivi:



Svima je jasno da je uvođenje poreza predloženo i doneseno s knedlom u grlu, jer su reperkusije toga svima poznate, međutim, slaba je to utjeha kada su ti porezi ipak ugledali svjetlo dana. Zašto? Jer, ako ništa drugo, pokazuju da su trenutnoj eVlasti propali svi drugi načini da financijski ojača državu, pa je stoga odlučila pribjeći onoj krajnjoj „nepopularnoj“ mjeri, a to je novo i povećano porezno opterećenje građana. No to samo pogoršava ionako poljuljano povjerenje građana i po mom mišljenju samo produbljuje širu društvenu krizu.

Čini mi se stoga da bi očito bilo korisno potruditi se oko definiranja nacionalnih prioriteta i ciljeva i poraditi na postizanju što šireg konsenzusa u državi glede istih, umjesto da se konsenzus i potpora na silu (preko koljena) nastoje zamjeniti visokim porezima. Kako? Mislim da bi trebalo ozbiljno razmisliti o „sjedanju za stol“ i donošenju strateških nacionalnih odluka u kojem bi sudjelovali u minimalnom opsegu predsjednici svih stranaka u eHrvatskoj. Takvi zajednički ciljevi, u čijem osmišljavanju bi sudjelovali (gotovo) svi predstavnici građana, u najmanju bi ruku dovelo do porasta legitimiteta, odnosno javne potpore državnoj politici, a jačanjem javne potpore porasla bi dobrovoljna/solidarna spremnost svih građana sudjelovati u njihovom ostvarenju.

I zaključno napominjem kako u ovom članku namjerno nisam prozivao pojedince i/ili druge stranke, a kad sam ih spominjao, tada iste nisam 'pljuvao' i kritizirao, nego navodio njihove odluke i/ili izjave. Time sam namjerno htio raspravu svesti na te odluke i/ili izjave, a ne da predmet ovog članka i (nadam se) javne rasprave temeljem istoga budu pojedinci i njihova pripadnost (bilo čemu i/ili bilo kakve vrste). Svatko tko je imalo dobronamjeran prepoznat će da je cilj ove javne rasprave puno širi i usmjeren izlasku iz trenutne 'pat-pozicije' u kojoj se Hrvatska nalazi. I zato pozivam da se stvari ne lome preko koljena, a još manje preko leđa građana, i da se odgovornijim pristupom pokuša postići što širi konsenzus glede pravca kojim želimo krenuti kao društvo koje su dosad uvijek samo sloga i zajedništvo vodili iz problema...