Join the new world

Pozdrav ljudi, evo nekako mi je došlo da nakon 2-3 godine, opet napišem članak. Unatoč tome što mi zdravi razum govori da mi izražavanje na papiru nije jača strana, danas si apsolutno nisam mogao pomoći. Jer sa ovom bitkom koja se trenutačno odvija, koja je možda za puno vas samo jedna bitka, u meni se probudio jedan stari osječaj. Jedan osječaj, koji sam mislio da je otišao.
Da je nestao. Ljubav, prema mojoj eDomovini. Nemojte me sada krivo shvatiti. Neželim reči da sam mrzio eHrvatsku. Nikada! Ali zbog političkog prepucavanja, prijevara, izdajica, i ostalih se moje srce izmorilo. Ali danas, to domoljublje se ponovno zapalilo.
Sječam se!
Kada sam ušao u Guštere, tek kada su bili osnovani. Kada je eHV bila puno drugačija. Kako su dobri ljudi, odmah na početku dali sve od sebe da bih ostao u igrici.
Sječam se!
Poljskog Perua, i unatoč cijelom EDEN-u koji je govorio ne, eHrvatska je ipak pomogla svojim prijateljima.
Sječam se!
Cromanie, kada je bila u punom sjaju.
Ali ovako sve to zvuči deprimirajuče. eHrvatska nije što je nekada bila. I to se može vidjeti. Ali jedna stvar je ostala ista.

Srce svakog eHrvata!
Koliko god ga puta tarili, gazili, zabili nož u njega, eHrvatsko srce nikada neče gubiti nadu. Nikada se neče okreniti neprijateljima za pomoč, ili ostaviti prijatelje. Jer to je nama nešto najgore.
Bolje da izgubimo svaku regiju, nego da izgubimo pravo nazivati sebe eHrvatima!
I želim samo svim čitateljima reči, borite se. To eHrvati nerade.
Borite se! I nikada nemojte zaboraviti tko ste, i da imate največu privilegiju na svijetu.
Nazivati sebe eHrvatom/eHrvaticom!


Želio bih se ispričati za pravopis i gramatiku, nisu mi jača strana.