Join the new world

„Zapni Enida, još malo pa si završila taj prokleti fakultet“. Tup i prazan pogled na ekran i crteže koji počinju gubiti smisao transofrmiraju se u beznačajne linije. „šta sam ono htjela?“ gledajući u jednu tačku razmišljam bez i jedne misao. DOSTA! Od naspavanja i huje ne znam kud i šta bi od sebe; radi čega gasim programe i otvaram mail (koji bi u “normalnom” stanju završio u spam folderu); igrica neka … dobro mi dođe, malo odmora od diplomskog.
Otvaram igricu, registrujem se, i opet valja razmišljati … koji ću nick uzeti? Inspiracije nema – ko sam? Šta sam? Enida!

Čitam o čemu se radi. Pet puta čitam jedno te istu rečenicu a neće da dopre do mozga. Odlučim ostaviti sve za sutra i legnem spavati; istog trena sam sve zaboravila.



Prošla su tri mjeseca.
Jednog lijepog dana zove me jaran na piće. Odem do njega; priča o politici, maštarije kakva bi bila naša utopija, frustracija što ne ide sve kao planirano. U tom mi on govori: “joj Enida, ima naka igrica; de se registruj, poslaću ti link.
Napriča se on o toj igri; kako je slika stvarne BiH; kako postoji sve što i u stvarnom životu; kako je raja luda, pa ima i neki ministar ekonomije, Ribić ga zovu, uživio se momak pravo … zezali se na njegov račun ne poznavajući ga (koja ironija da sam još prije nego što sam počela igrati znala da će Ribić uticati na moj e-život)
Kad sam stigla kući, palim računar i otvaram mail, kako bi se registrovala na igricu. Otvaram link … poznata mi platforma i pošto sam skontala da mi je ta mail adresa već registrovana, sjetim se da sam se ja i prijavila na ovo. e-mrtva sam; ali admin mi ponudi oživiti me; prihvatam i konačno počinjem igrati.
Bezze igra, dosada čista; ne mogu još ništa; samo raditi i čitati novine.
Pozdravnu poruku sam samo preletila; prvu pravu poruku dobijam od simonice; poslala mi je hljeb i poklone nekakve. Pojašnjava mi kako da se borim kad bude vrijeme za to. Ona me je manje više i odhranila.

Počeli su me članci zanimati. Već sam odabrala svoje najdraže novinare. Jedan od njih je bio hruschov. Sa zadovoljstvom sam čitala njegove analize o eBiH društvu pune ironije i polemike. Negdje sam pročitala kako se na chatu odvijaju određeni razgovori i misleći da je to onaj „national chat“, koji je platforma erepa nudila, ušla sam tamo al nigdje nikog.
Potrajalo je dva dana dok nisam našla link pravog chata.
Uletila sam na glavni kanal. Prvo niko ništa; muk, šutnja; kad ON; prvo što vidim je ON! Emir Ribic koji u tom trenu broji koliko puta je njegovo ime spomenuto. Kako sam slatko u tom trenu oči prevrnula; samo da je vidio shvatio bi i on da smo jedno drugom sudbina. Mahinalno kucam svoje prve riječi: “narcise, narcise” i u tom se pipi duga carapa javi, smije se i kaže: “djevojka tek ušla I već te pročitala”; tako da smo od samog početka pipi i ja postale haverice … kasnije sam ja saznala da njih dvoje imaju neke neraščišćene račune.
Od tada ništa nije kao što je bilo.


POLITIČKA ORIJENTACIJA

Ljevica mora biti ali treba naći pravi izbor … dvije partije o kojim razmišljam.
SPR (Socijalistička Partija Rada) vs. RP (Radnička Partija). Tada je u SPR bilo više članova, djelovali su i aktivniji pa sam otišla tamo. (da broj članova ne govori ništa o kvalitetu stranke/partije, uvjerila sam se tek kasnije).

Na početku sam se držala u pozadini, kao beziskusni igrač ništa mi drugo ne preostaje no relativno brzo sam primjetila da je malo ljevičara na određenim pozicijama. U kongres ulazi ih par ali ne ispred svoje stranke, nego ispred tuđe, jer ni jedna ljevičarska partija nije mogla ući u top 5 stranaka. Izrazila sam želju prema tadašnjem predsjedniku SPR, Rommelu, da pokušamo ujediniti ljevicu. Don Isaac je tada također bio jedan od najaktivnijih članova. Uskoro izjavi i Janko Maric želju za pokretom projekta ujedinjenja.
Pošto nisam znala tada za svađu među Rommela i Maria Zrne (član RP) odem nespremna na chat RP-a, da se pokušamo dogovoriti. Mario, nadrkan odbije sve prijedloge o razgovoru i iznervira me, radi čega sam prvi put radi erepa razbila miš.
Mrzila sam to arogantno biće … ipak ideju nisam skroz odbacila.
Išla sam dalje na onaj “national chat”, kako bi po koju ebebu uhvatila koja tu zaluta.
Tu upoznam druga Tita. Sa njim u priči skontam da nema baš normalnih ljudi u Radničkoj Partiji ali da su pozitivno posebni, što je bitnije od normalne (ko još želi biti random).
Tada je I Zrno ulazio na taj chat i nakon što smo razjasnili stvari, počeli smo se cijeniti I kasnije čak smatrati prijateljima.

Radi još uvijek razjedinjene ljevice i pošto smo oboje svjesni da očuvanje iste treba biti glavni prioritet, odlučimo Mario i ja stupiti u e-brak; naravno uz odobrenje kuma tita, kojeg sam prvo morala pitati za Zrninu e-ruku.

U međuvremenu je Rommel promjenio ime SRP u SDP … tada su krenula prepiranja među njega i mene; moje e-prijateljstvo sa zrnom nije igralo baš nebitnu ulogu u toj sapunici, a i činjenica da otpušta partiju i ujedinjuje je sa drugom strankom (SueBiH) bez razgovora sa i jednim drugim članom; radi čega se povlačim sa političke scene.
No uskoro su bili izbori i Tito me pitao dali mogu glasati za njihovog kandidata, pošto svakako nisam opredjeljena. Tada sam se radi glasanja učlanila u RP i ostala radi ideologije koju su propargirali I na kojoj su aktivno radili.

Što se tiče politike i odnosa sa ostalim strujama u eBiH; recimo da nije bio baš najbolji ali nema u RP je bilo dobro. Znali smo, upravo radi tog što nas ne prihvataju da smo na pravom putu.

NOVINARSTVO

U ovu oblast sam slučajno zaglavila.
Otišla sam na kafu sa istim likom koji mi je poslao prvi zahtjev da se pridruzim erepubliku. Nakon te „kafe“, živčana, pisala sam svoj prvi članak. Tada sam i shvatila da se najbolje ispraznim pisajući; tako da sam u tom fazonu i ostala.
Uskoro sam stekla reputaciju naj kontraverznijeg novinara i kritičara eBiH.
Nisu me baš simpatizovali ali zato ja sebe još više.
Oduvijek bi mi bilo drago malo dići tenzije i samo posmatrati kako se stvari razviju i promjene na osnovu jednog članka ili ponekad radi čak jedne rečenice.

AKCIJE

Imala sam puno ideja I neke od njih sam čak uspjela ostvariti.
eBiHvizija je prva; uskoro su slijedile druge koje su imale za cilj zabaviti društvo.
Moje, meni najdraže djelo je pokret organizacije Woman’s Worth koja je imala za cilj aktivirati ženske igrače i isteći iste.
Zajedno sa igračicama Pipi_Duga_Sokna i ElectraBiH pokrenule smo nešto, što do tada u eBiH nije bilo poznato. Pored humanitarnih akcija bile smo poznate za prve trolj članke.
Prvi članak tog tipa bio je “Ko nema u glavi - ima u glavi”, a zatim odmah i napad na vojsku i Štab, što nas je dodatno uzdiglo i radi čega su svi počeli pričati o tim “feministicama”.

MEÐULJUDSKI ODNOSI

Sjećam se Štele (dugotrajna svađa sa sokolom); sjećam se predsjedničkih izbora kad je se Zrno kandidovao, radi čega sam dobijala PM-ove pune psovki i prijetnji; sjećam se treće smjene, gdje smo od 23:00 pa do zore smijali se i šprdali; sjećam se razbijenih ekrana i miševa radi huje; sjećam se Tinje, kojeg cjenim više od većinu drugih igrača; sjećam se Les Paula, koji je najbitiniji predsjednik eBiH historije i našeg zajedničkog pokušaja BB; sjećam se LS-a, kojeg jos uvijek volim; sjećam se DSS-a, radi kojih nismo spavali noćima ali radi kojih smo se zabavljali kao nikad;

Bilo je svega … plača, smijeha, huje, zabave, proračunatosti, etc. i ništa od tog ne bi voljela da sam propustila.
Nostalgija me udari neočekivano; uhvati me nespremnu; sve svađe, sve zafrkancije, svaki živac koji proradi, sve je to razlog zašto ovo smeće od igre igram.
Svaka osoba, bila ja sa njom u dobrom ili lošem odnosu, je zaslužna za moje neodustajanje.

Ovim putem se želim zahvaliti svim igračima koji igraju ovo zajedno samnom a posebno mojim partijašima, koji su mi čuvali leđa.

xoxo
Enida

KLIK NA SLIKU