Loxosceles reclusa

Day 1,620, 12:00 Published in Serbia Serbia by loxosceles

Smeđi pauk pustinjak ili violina pauk, Loxosceles reclusa, (fam. Sicariidae) (ranije stavljen u familiju "Loxoscelidae") je pauk sa veoma otrovnim ujedom. Smeđi pauci pustinjaci su obično veličine između 6-20 mm. Uglavnom su svetlo smeđe boje, ili u rasponu boja od krem do tamno smeđe ili sivo crnkaste. Cefalotoraks i trbuh ne moraju biti iste boje. Ovi pauci obično imaju oznake u vidu crne linije na leđnoj strani svog cefalotoraksa.



Budući da Loxosceles reclusa moze da liči na druge vrste pauka, za sigurnu determinaciju je neophodno ispitati oči. Većina pauka ima osam očiju, dok Loxosceles reclusa ima šest očiju raspoređenih u parovima, s jednim središnjim parom i dva bočna para. Trbuh im je prekriven finim kratkim dlačicama, koje kada se posmatraju bez uvećanja, daju izgled mekog krzna.

Odrasli smeđi pauci pustinjaci žive uglavnom od jedne do dve godine. Svaka ženka polaže nekoliko legla jaja od maja do jula. Mladi se izlegu za oko mesec dana. Mladim paucima treba oko godinu dana da dostignu polnu zrelost. Ovaj pauk je prilagodljiv i moze podneti i do šest meseci ekstremnih suša i odsustva hrane.

Loxosceles reclusa obično beži kada se oseća ugrozenim, kako bi izbegao sukob, a ukoliko se nađe u zatvorenom prostoru izbegava kontakt vodoravnim kretanjem. Plete nepravilne mreže, koje mu pružaju utočište i sastoje se od nepravilnih niti paučine. U divljini nastanjuje južne države SAD. Često pletu mreže u šupljim deblima drveća ili u kućama, zgradama, ormarima, garažama, podrumima i drugim suvim i zaklonjenim mestima. U stanovima vole mesta od kartona, ali ponekad i cipele, ormare pa čak i police u kupatilima. Najčešći kontakt ljudi sa ovim paukom dešava se prilikom spremanja ili zalaženja u delove kuće koji se ne koriste često. Loxosceles reclusa noću napušta gnezdo i odlazi u lov. Mužjaci češće napuštaju gnezdo i više se udaljavaju od istog, dok ženke preferiraju da ostanu u neposrednoj blizini mreže.

Smeđi pauk pustinjak je retko agresivan, pa su i ujedi ove vrste retki. 2001. godine preko 2000 ovih paukova je uklonjeno iz zapuštene kuće u Kanzasu, dok su četiri stanovnika kuće tokom svih godina ostali bez ujeda. Ujed se dešava uglavnom kada se pauk pritisne uz kožu, najčešće prilikom navlačenja starih rukavica ili odeće koja je stajala duže vreme u ormaru. Sam ujed se često ne oseti i ne mora biti bolan, ali je veoma ozbiljan. Ova vrsta pauka nosi potencijalno smrtonosan hemotoksin. Većina ujeda su ipak bez nekroze tkiva. Medjutim, mali broj ujeda ovog pauka može da prouzrokuje tećke dermonekrotične lezije (nekroze ili odumiranje tkiva). U veoma retkim slučajevima ujed može izazvati dublje nekroze i pucanje krvnih zrnaca (hemolizu).





Deca, bolesne osobe i starije osobe mogu biti posebno osetljive na otrov ove vrste. Simptomi mogu uključivati mučninu, povraćanje, groznicu, osip, bol u mišićima i zglobovima, a ređe i hemolizu, trombocitopeniju (pad broja trombocita u krvi), oštećenje organa pa i smrt. Većina smrtnih slučajeva dešava se kod dece i osoba sa slabim imunitetom.