Join the new world

Predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum o nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane: “U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za grijehe naše” (1 Iv 4,10)




Svi grešnici bili su uzročnici muke Kristove.
Crkva, u Učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca, nije nikad zaboravila da su “sami grešnici bili uzročnici i kao oruđe svih muka što ih je pretrpio božanski Otkupitelj”. Uzimljući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista, Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost u muci Isusovoj, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino Židove: Krivce te užasne krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naša zlodjela učinila da Gospodin nas Isus Krist podnese muku Križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo, sigurno “sami sebi iznova razapinju i ruže Sina Božjega”. I treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh Židovâ. Jer oni, po svjedočanstvu apostolovu, “da su upoznali Kralja slave, nikad ga ne bi bili razapeli”. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo. I kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje ubojite ruke. I nisu ga raspeli zli dusi; raspeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima.

“Isus predan po nepromjenjivom Božjem naumu”
Nasilna smrt Isusova nije bila plod slučaja u nesretnu stjecaju okolnosti. Ona pripada otajstvu nauma Božjega, kako jeruzalemskim Židovima sveti Petar tumači već u svome prvom govoru na Pedesetnicu: On je predan “po odlučenu naumu i promislu Božjemu” (Dj 2,23). Taj biblijski način govora ne znači da su oni koji su “predali Isusa” (Dj 3,13) bili samo pasivni izvršitelji jednog scenarija unaprijed od Boga napisana.

Bogu su svi časovi vremena prisutni u svojoj aktualnosti. On dakle zasniva svoj vječni naum “predodređenja” uključujući u nj slobodni odgovor svakog čovjeka svojoj milosti: “Rote se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rote se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude” (Dj4,27-2😎. Bog je dopustio čine proizašle iz njihove zaslijepljenosti da bi izvršio svoj naum spasenja.

“Umro za naše grijehe po Pismima”
Taj Božji naum spasenja po usmrćenju “Sluge, Pravednika” bio je unaprijed naviješten u Pismu kao otajstvo sveopćeg otkupljenja, to jest otkupa koji ljude oslobađa ropstva grijehu. U ispovijesti vjere, za koju kaže da ju je “primio”, sv. Pavao ispovijeda da je “Krist umro za naše grijehe po Pismima” (1 Kor 15,3). Otkupiteljska smrt Isusova ispunjuje osobito proroštvo o Sluzi patniku. Sam Isus prikazao je smisao svoga života i svoje smrti u svjetlu Sluge patnika.[415]Nakon Uskrsnuća, dao je to tumačenje Pisama učenicima iz Emausa, zatim i samim apostolima.

“Bog ga za nas grijehom učini”
Dosljedno tome sv. Petar može apostolsku vjeru u Božji naum spasenja jasno izraziti ovako: “Ta znate da od svog ispraznog načina života što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas” (1 Pt 1,18-20). Grijesi ljudî, kao posljedica istočnoga grijeha, potvrđeni su smrću. Šaljući svoga vlastitog Sina u stanje sluge,[419]stanje čovječanstva palog i, zbog grijeha, smrti namijenjenoga, “Njega, koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu” (2 Kor 5,21).

Isus nije upoznao osude kao da bi sam bio sagriješio. Ali u svojoj otkupiteljskoj ljubavi, koja ga je uvijek sjedinjavala s Ocem, on je preuzeo nas u našoj udaljenosti od Boga zbog grijeha, tako da je u naše ime mogao reći na Križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34; Ps 22,1). Učinivši ga tako solidarnim s nama grešnicima, Bog ” ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao” (Rim 8,32), da budemo pomireni s njime “po smrti Sina njegova” (Rim 5,10).

Bog je začetnik opće otkupiteljske ljubavi
Predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum o nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane: “U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za grijehe naše” (1 Iv 4,10). “Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.”(Rim 5,8 )

Ta je ljubav bez isključivosti, Isus je to pripomenuo u zaključku prispodobe o izgubljenoj ovci: “Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima neće da propadne ni jedan od ovih malenih” (Mt 18,14). On tvrdi da daje svoj život “kao otkupninu za mnoge” (Mt20,2😎; taj izraz nije restriktivan: suprotstavlja ukupnost čovječanstva jedinoj osobi Otkupitelja koji se predaje da bi je spasio. Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. “Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio”.

You belong to me -Grey Holiday

Svjedočanstvo izlječenja homoseksualnosti
Svjedočanstvo