Join the new world

Hladno, rosno jutro probudilo je Yaga. Sunce je već bilo izašlo i nudilo je onaj prekrasni, sunčan dan na dlanu. Izašao je iz kolibe i pogledao prema obzoru. Ptice su cvrkutale noseći proljeće na krilima te su pile kapljice rose sa onih svježih, zelenih travki. Gledajući u sunce, znao je da su uvjeti za pecanje odlični i da će se otac vratiti iza podneva. Gazio je bosim nogama prema širokom polju. Unaokolo su se pružale puste njive i oranice. U blizini nije bilo nikoga. Pod stopalima je osjećao meke latice divljih ruža... Na nebu su se skupljali čvorovi bijelih oblaka. Legao je na vlažnu travu i zagledao se u oblake. Činilo mu se kao da i on pluta s njima, grabi prema obzoru, sasvim bezbrižan... Utonuo je u san povučen svim tim blaženstvom i idiličnošću. Osjećajući škakljanje travki i mirni, prohladni vjetrić, probudio se. Sunce je već bilo iza Velike planine. Otac se već morao vratiti kući, zato je Yago radosno klicajući otrčao kući. Htio je ocu ispričati doživljaje sa livade. Dočekala ga je prazna koliba. Yago je bio zbunjen. Nije moguće da je otac jos na jezeru. Odlučio je pričekati još neko vrijeme. Sjedio je na čvrstoj grani onog starog trešnjinog stabla i promatrao. Zelene su mu se oči postupno zatvarale neumoljivo gledajući prema obzoru. Velika, žuta kugla izgubila je sjaj i tonula je iza planina. Yaga je obuzeo strah. Sišao je sa stabla odlučno krećući prema jezeru nadajući se da će mu otac ubrzo doći u susret. Iako nije znao put, stalno je gledao oca kako odlazi i dolazi sa jezera tako da je negdje u dubini znao put. Ispucale su mu noge i ruke grabile stazom hvatajući obližnje grane. Velikim koracima gazio je hladnu i vlažnu zemlju, ocu nigdje traga. Zazivao je njegovo ime, gledajući naokolo, osluškujući... Ništa. Muvao se crnim, tamnim puteljcima, već izgubljen i bez nade, kad odjednom... Ugledao je oca. Nije bilo onako kako se nadao. Leđima okrenut, naslonjen na drvo... Ne naslonjen, više razapet. Crvene mu rane probijale kroz poderane prnje... I lešinari koji su iz njih čupali žile... Yago mu se približio dršćući. Došao mu je sa prednje strane i ugledao one njegove iskolačene oči. Bio je svjestan... Klonuo je ničice i zajecao gušeći se vlastitim suzama i mislima. Nije htio povjerovati da se to dogodilo, ali krikovi lešinara i miris lešine uvjeravale su ga u nešto drugo. Sklupčao se na tlo i jednostavno je htio nestati... Nakon nekog vremena usnuo je... Probudio se. Ništa nije bilo drugačije. Osim njega. Nakon sna, razbistrio je koliko-toliko glavu i znao je što učiniti. I dalje su mu suze nekontrolirano tekle i još uvijek je drhtao... Odlučio je prihvatiti sudbinu, i pomiriti se sa time. Nemoguće, ali on je to morao. Noć se spuštala i on nije imao drugog izbora nego da se vrati kući. Inače bi ga mogla sresti ista sudbina. Vukovi, mislio je Yago. Ali nije htio otići bez oca. Uzeo je krvavu, zaoštrenu sjekiru i zataknuo ju je o maleni opasač. Zatim je ugrabio oca pod obje ruke i svom silom ga je vukao prema kući. U ovom trenutku bilo je dobro što su bili toliko siromašni da nisu imali za jesti, pa vući oca nije bilo toliko teško. Znoj, suze i strah slijevale su se Yagu niz čelo. Crnilo je malo-pomalo izazivalo brze otkucaje srca. Nije ni pravo znao kuda ide, sve dok mu se pred očima nije nacrtala koliba. Njegova, stara koliba. Odložio je oca na tlo i ne razmišljajući previše. Bio je blijed u licu i otišao je gledajući u pod u kolibu i legao je još uvijek drščući u krevet. Hladni vjetar je pirkao kroz otvoreni prozor gaseći i posljednju svijeću, posljednju nadu... Utonuo je u san. Ujutro će se pobrinuti za oca.


Evo i drugi dio, vote i subscribe plis.