Join the new world

Moj je ponos bio na kušnji. Nedavno mi je je moja susjeda i, recimo, ljubavna savjetnica dala do znanja da sam jako sladak, toliko sladak da sa mnom ne bi željela zavrsiti u krevetu. Mislim, kakva je to savjetnica?! Bjesnio sam vrteći u glavi film s tog „savjetovanja“ i odlučio nešto pojesti u lokalnom restoranu brze hrane. Mislio sam otopiti tugu u masnom hamburgeru, ali samo sam dodatno poludio kad sam među prženim krompirićima pronašao odrezani nokat.

Dosta je!!!



Dosta je svega! Odlučio sam se promjeniti. Posve. Nema više dobrog dečka, dosta je bilo gaženja!
Slijedili su mjeseci probražavanja. Prvo sam se obredno ošišao na nulericu (mislio sam da ću tako izgledati opasnije, a navodno i žene vole ćelavce). Zatim je na red došla teretana, trebalo je istopiti sve te masne naslage.



Usporedo s time sustavno sam češljao garderobu u potrazi za svim odjevnim predmetima koje bih mogao opistai kao zgodne ili simpatične. Iz zbirke nosača zvukova uklonio sam sve od Maje Šuput, Ivane Brkić i Maje Blagdan, a sve romantične komedije koje sam imao na DVD-ovima, pospremio sam na sigurno. Na posao sam počeo odlaziti šarmantno neobrijan i s brusvilisovskim osmijehom na licu.
Nisam trebao dugo čekati. Moja prva žrtva preobražaja bila je 22-godišnja Maja, studentica prava. Sreli smo se na zabavi kod zajedničkog prijatelja prije tri-četiri mjeseca.



Razmijenili smo brojeve mobitela, izašli dva-tri puta, ali nije bilo neke posebne kemije . Kad me ponovno vidjela (nakon preobražaja , he-he), bila je ugodno iznenađena: „Zdenko, to si ti?! Pa totalno si se promjenio, nemogu vjerovati!“
„Ma nisam“, glumio sam hladnoću. „Samo je frizura drugačija...“
„Ma kakva frizura?! Skroz si drugačiji!“
„Promjenio sam se na bolje ili...“, okušavao sam sreću.
„Na super bolje. A što kažeš gdje smo prije dva mjeseca stali, ha?“
Dogovor je brzo pao: naći ćemo se već u subotu, iako je ona inzistirala da izađemo slijedeći vikend. Kao, ja ne mogu slijedeći, pa uzmi ili ostavi. Uzela je.
Subota, 18.30. Zvono. Točna do boli. Otvaram vrata i ostajem bez daha.
„Uuuuu, Majo...“
Izgledala je senzacionalno. I, što je najgore, bila je svjesna toga.
„Nećeš me pozvati unutra?“
Ma pozvat ću te unutra, van, pa ponovno unutra, pa van... Joooooj, Majo... „Izvoli“, pružio sam joj čašu vina nakon što se udobno smjestila na trosjedu u dnevnoj sobi. Iskapila ju je u trenu.



„Uh, baš sam bila žedna!“ zadovoljno je mljacnula.
Rezervirao sam mjesto u trendi restorančiću, morali smo krenuti. Nisam mogao skinuti pogled s njezine slatke male stražnjice dok smo se spuštali stubama. Majo, znaš računati, računaj da ćemo noćas...
„Nešto si rekao?“ pitala me.
„Mmmmmm... da, razmišljao sam na glas o smislu života i miru u svijetu.“
„Ha?!“
„Ma ništa, ništa...“
„Čudan si, Zdenko. Čudan i zgodan.“
Tri sata poslije bili smo ponovno u mom stanu. Bilo je vrijeme da zgodni Zdenko postane nezgodan. Klasika: laganica u playeru plus vino plus neupadljiva rasvjeta jednako ruka ispod majice. Krenuo sam na „zicer“.
„Zdenko, nemoj...“
„?“
„Znaš, ti si jako sladak. Toliko si mi drag i simpatičan da ne bih željela sexom pokvariti ono što imamo.“
Ne vjerujem... Čujem li dobro? Sanjam li? Je li upravo rekal da sam presimpatičan? Je li...
„Zdenko?“
Dovraga, što još?! Aaaaaaaaaaaaaaa!!!
„Zdenko, samo sam se šalila. Znaš, kad sam htjela da se nađemo slijedeći vikend, rekla sam to zato jer sad imam... znaš, ženske stvari. Ne ljutiš se?“
Čak su i stanari susjedne zgrade čuli kad mi je pao kame sa srca. Majo, znaš li računati?