Join the new world

S obzirom na RL gužvu u kojoj se trenutno nalazim, zadnje na pameti mi je bilo pisati bilo kakav članak. No, svugdje, a pogotovo u (e)Politici mogući su izvanredni događaji zbog kojih svatko, tko se (e)Politikom bavi mora, biti spreman odvojiti dio svog vremena, pa i u nevrijeme, i to zbog odgovornosti prema eJavnoj funkciji koju obavlja i prema građanima koje (valjda?!) zastupa i čije interese (valjda?!) brani.

Svatko tko me bar malo poznaje i prati moj eRad, slagao se s njim ili ne, dijelio moja mišljenja i stavove ili ne, zna da odgovornost prema eZajednici, makar i virtualnoj, u situaciji kad se radi o njenoj budućnosti i budućnosti njenih članova, stavljam na prvo mjesto.

I zato smatram da je posebno opravdano i odgovorno da se kao kongresnik, dakle osoba koja je u poziciji neposredno odlučivati o prijedlogu za napuštanje EDEN Saveza, o njemu očitujem i da ukažem na one stvari za koje mislim da su važne za nas kao zajednicu prilikom donošenja ove odluke.

Naime, eVanjska politika je jedini oblik/aspekt ePolitike gdje građani ne zastupaju sebe u smislu mogućnosti povlačenja autonomnih poteza sukladno svojim odlukama, već to umjesto njih čini eVlast, budući da u vanjskopolitičkom smislu građani nisu subjekti, već su to države. Tako nijedan građanin ne može izaći iz saveza ili ući u savez kako ga volja, već to umjesto njega, odnosno "u njegovo ime i za njegov račun" radi država. Suprotno se odnosi na odluke i poteze građana glede napuštanja države i organiziranja u ostalim eKontekstima izuzev vanjskopolitičkog. Zbog toga je eVanjska politika za nas u SDF-u posebno osjetljivo pitanje i tema.

Nije sporno za čiji račun Kongres ovdje donosi odluku o napuštanju saveza. Jasno je da odlučuje za račun svih građana. No postavlja se pitanje u čije ime se donosi odluka? Što misli većina građana u čije ime se tobože donosi odluka? Je li ih itko uopće pitao?

O ovoj temi svoj stav već sam izrekao prilikom rasprave u Konresu o stanju i perspektivama EDEN-a. Okolnost da građani ne mogu pratiti što se u našem Kongresu zbiva i tko i kako od onih, za koje su glasovali na izborima, zastupa njihove interese, i nemaju uvid u donošenje odluka, koje ih se tiču, posebna je tema i o njoj ne ću govoriti ovdje. U Kongresu sam prilikom rasprave predložio mogući način donošenja odluke o sudbini EDEN-a, odnosno odnosa eHrvatske prema EDEN-u, za koji čvrsto vjerujem da je jedini demokratski i racionalan, a to je referendum. Ponudio sam se da napravim i draft zakona koji bi regulirao postupak referendumskog odlučivanja, no o ideji referenduma ostali kongresnici nisu se niti izjasnili, pa ću ovu priliku iskoristiti da još jednom i javno pokušam obraniti tu ideju za koju smatram da je jedino ispravna, odnosno najbolja moguća.

Imajući u vidu gore navedene specifičnosti eVanjske politike i uloga/položaja građana u odnosu na nju, te težeći da naše društvo uistinu bude demokratsko, ideja referenduma u suštini polazi na shvaćanju da Kongres i CP moraju imati demokratsku/većinsku ovlast naroda za donošenje određenih vanjskopolitičkih odluka, a posebno onih koje se odnose na ulazak/izlazak u/iz eSaveza. U nastavku ću ukratko obrazložiti razloge zašto ja i kolege iz SDF-a smatramo da je referendum u ovom, a i u svim budućim sličnim situacijama važan i potreban.

1. Pravo ePojedinca da odlučuje o svojoj eVanjskopolitičkoj sudbini

Referendum je čin neposredne demokracije o nekom pitanju koje je predmet referenduma. Opravdanost referenduma kao oblika odlučivanja o sudjelovanju eHrvatske u nekom eSavezu počiva na tome da je ta tema temeljno pitanje u kojem eHrvatska i njeni građani izabiru što u suštini jesu ili nisu na karti našeg eSvijeta, eSavezi su temelj odnosa s drugim eZemljama. Drugim riječima, eSavezi su temelj vanjskopolitičkog identiteta svake eZemlje pa tako i eHrvatske. A oni su, znamo, za mnoge od nas i više od toga. eSavezi su za mnoge i temelj, odnosno okosnica brojnih prijateljstava s ljudima izvan eHrvatske, veza koju naši građani imaju s drugim igračima i izvan tog država-država odnosa, osobna veza koja je postala i dio njihovog osobnog identiteta i koji se stvara, gradi i učvršćuje mnogo dulje nego je to mandat jednog CP-a ili Kongresa.

I zbog svega toga, svatko mora imati pravo i slobodu sudjelovati u kreiranju vanjskopolitičkog identiteta svoje eZemlje, baš kao što ima to pravo glede kreiranja unutarnjeg političkog identiteta putem redovnih državnih izbora. Referendum je zapravo naličje izbora u smislu prava svakog ePojedinca na odabir osnovnog pravca kojim će njegova država ići. I zbog toga je referendum važan za ovu konkretnu odluka i zbog toga je važno da on postane pravilo prilikom donošenja svake buduće takve odluke.

2. Uključenost građana u donošenju najvažnijih eVanjskopolitičkih odluka i bolja kvaliteta odluka

Osim što se referendumom priznaje pravo svakome sudjelovati u kreiranju osnovnog eVanjskopolitičkog identiteta svoje eZemlje, referendum podrazumijeva i javnu raspravu, javne kampanje, informiranje i direktno sudjelovanje/uključenost građana u donošenje odluke. Također, mogućnost da se neka tema svestrano raspravi znači ujedno i veću mogućnost da ona bude ispravna.

Naposljetku, nitko nakon provođenja referenduma neće moći tvrditi da ga se za odluku nije pitalo, kao što gotovo svi građani mogu prigovoriti glede ovog konkretnog pitanja o izlasku iz EDEN-a. Logično bi bilo da u tome svoj interes vidi i sama eVlast.

3. Legitimitet

Odluka, koju je svatko mogao donijeti i/ili sudjelovati u njenom donošenju putem referenduma, ne će se doživljavati kao neka vanjska prisila, kao odluka koju je netko drugi donio, već kao odluka koju je donijela većina ljudi koja živi u zajednici. Odluka na taj način postaje zajednička odluka zajednice kojoj pripadamo i nije samo puka odluka neke maćehinske eVlasti, već odluka demokratske većine.

4. Učinkovitost provođenja odluke

Odluka koja je donesena demokratskom većinom i koju većina prihvaća ima daleko veću šansu da bude ispoštovana i provedena nego odluka koju prihvaća tek manjina. Osim toga, odluka za koju je utvrđeno da je većinska odluka zajednice, daje pravo toj zajednici na nju se pozvati i osuditi (na koji god način) one koji odluku zajednice, kojoj pripadaju, ne poštuju.

---

Stoga, zbog svih gore navedenih razloga, ja i Pasta93 kao kongresnici glasovali smo PROTIV prijedloga o napuštanju EDEN Saveza, zastupajući gore navedene stavove SDF-a koje smo usuglasili na hitnoj „sjednici“ ( 🙂 )

Iako se osobno zalažemo za ostanak u EDEN-u i njegovu hitnu reformu, taj stav niti je predmet ovog članka, niti treba biti kriterij donošenje ove konkretne odluke. Razlozi ZA i razlozi PROTIV mogu i trebaju biti izneseni u fazi koja prethodi zajedničkoj odluci, ali je ne zamjenjuje(!), i ima ih poveći broj i s jedne i s druge strane, te ih treba racionalo odvagnuti. Ali kriterij ove odluke ne smiju biti ničiji osobni stavovi, već stav većine građana.

I ne sumnjam da će referendum, kao metoda utvrđivanja prave volje većine građana, biti od kritičara „bombardiran“ prigovorima o njegovoj nevjerodostojnosti, mogućnostima zlouporabe, prijevarama, botiranju i sl. No sve moguće poteškoće u njegovom provođenju, nisu razlog da se odustane od temeljne ideje o pravu svakog ePojedinca na izjašnjavanje o identiteta zajednice kojoj pripada. Uzmite primjer bilo kojeg zdravstvenog sustava i brojne zlouporabe koje se u njemu pojavljuju i mogu pojavljivati pa si postavite pitanje jesu li te zlouporabe razlog da od ideje zdravstvenog sustava i prava na zdravstvenu zaštitu svakog građanina odustanemo? Ili se možda moguće zlouporabe i poteškoće mogu otkloniti ili barem svesti na prihvatljivu mjeru?

Prema tome, molim da se prijedlog da se glede ovog i svakog budućeg sličnog pitanja odlučuje na temelju većinske volje/odluke građana ne odbacuje zbog pitanja odabira metode utvrđivanja te prave i većinske volje naroda. Ako postoji volja i spremnost prava metoda za postizanje dogovorenog cilja uvijek se može naći. A ako i provedba te metode zahtjeva dodatni trud, zar postoji netko tko smatra da on nije opravdan u ime opravdanih ciljeva?

Vjerujem da će biti i onih koji će izostanak referenduma pokušati opravdati hitnošću, žurnošću i izvanrednim okolnostima zbog kojih tobože odluku treba donijeti na način koji je predložen i koji je u tijeku. Odgovorio bih im s protupitanjem koliko dugo već problemi u EDEN Savezu traju i bili se osjećali ugodno da netko umjesto njih odluči o, primjerice, oduzimanjunjihovog auta i to proglasi hitnim pitanjem i odluči ih zbog hitnosti niti ne saslušati? Je li opravdano da odluke, kao i procjene koje su odluke hitne, donose ljudi čiji mandat i pozicija da odlučuju traju poput sekunde u usporedbi s trajnošću posljedica koje nastaju njihovim odlukama?

Dakle, ovo pitanje je pitanje temeljnih principa oko kojih se kao eDruštvo trebamo dogovoriti i ono prelazi razloge ZA i PROTIV sadržaja odluke. Neke posljedice (diplomatske, vanjskopolitičke i unutarnjepolitičke) ovog prijedloga i donošenja odluka „preko koljena“, neovisno o konačnom ishodu glasovanja, mogu se predvidjeti, naslutiti, a neke se već i naziru. Najgora ipak posljedica bi bila kad ih ubuduće ne bi znali spriječiti...

I za kraj, da ne moram pisati poseban članak glede stava o prijedlogu za impich... Ja i Pasta93 glasovat ćemo PROTIV i to ne da bismo nagradili aktualnog CP-a, već zbog odgovornog i racionalnog sagledavanja mogućih posljedica takvog čina koji bi značio onemogućivanje da kao eZajednica efikasno odgovorimo na probleme i poteškoće koje su pred nama.

Budimo pametni i racionalni. Jer kako je stari Konfucije jednom davno rekao: „Perfekcija misli i konfuzija ciljeva je naš najveći problem“. Pokušajmo se bar racionalno dogovoriti oko ciljeva 😉