Join the new world

Dozvolite mi, drage moje i dragi moji, da vam ispričam jednu anegdotu prije nego što pređem na glavni dio članka.



Vrijeme radnje: zima '96.
Mjesto radnje: mahala

Tada nije bilo mobitela, računara ni interneta, mada smo čuli da tamo neki u AmeriKi to sve imaju a TV iz 1980. predstavljala je zadnji krik tehnike za nas sredinom devedesetih mada ni to nije moglo predstavljati neki poseban vid zabave, ne samo zbog očajnog programa na onom jednom kanalu koji smo imali nego zbog (pre)čestog nestanka struje u cijelom gradu, i to, najčešće, u najgorem trenutku – pred sami kraj filma, baš kad se koplja lome a ti nestrpljivo očekuješ da vidiš da li će glavni lik konačno nategnuti onu trebu koja je tu očigledno ubačena samo sa ciljem da skrene pažnju sa očajne i prenategnute radnje filma B produkcije.

Dakle, u nedostatku brze zabave morali smo biti kreativni i konstruktivni, i sami sebi napraviti ugođaj potreban za dobru zabavu. Radili smo sve i svašta, najčešće ono što bi se danas okarakterisalo kao maloljetna delikvencija, ali je tada prolazilo uglavnom sa službenim ukorom institucije zvane Roditelj ili, u ekstremnim slučajevim, šamarom upućenim od strane institucije zvane Iznervirani Komšija. Ili kombinacijom ove dvije varijante.



Ali nekada, u rijetkim slučajevima, bili smo zaista korisni za zajednicu i ponos zajednice. U prilog tome ide i monumentalno zdanje u vidu lokalnog igrališta, u potpunosti sagrađenog našim rukama i bez ikakve mašinerije. Ma ebte, to je bio pravi sportsko-rekreativni centar kada uzmete u obzir tadašnju (ne)postojeću infrastrukturu, pogodan za tekmu na male, basket, odbojku i sve ostalo što nam je moglo pasti na pamet. No, naše nade da će jednog dana to postati olimpijski centar pale su u vodu kada smo jednog dana stigli u naš „centar“ i otkrili da centra nema. Golovi, obruči, nosači, mreže... Sve je nestalo.

Početnu nevjericu uskoro je zamijenila mržnja prema komšiji koji se hinjski smijao sa prozora gledajući dječicu kako se jedva sudržavaju da ne briznu u plač dok je svježe iscijepana gomila drva svjedočila o načinu na koji je komšija počinio ovaj brutalni čin vandalizma. Razlog smo znali, naše poslijepodnevna igra ometala je gospodina da odspava sat-dva nakon posla.



Ali, komšo se malo prešao jer je mislio da je on zadnji koji će da se smije, a mi to nismo ni u kom slučaju mogli dozvoliti. Vendeta je uskoro pripremljena - kupljene su 3-4 čuvene „magnumke“ – petarde nevjerovatne snage i destruktivne moći koje su tad koštale i do dvije njemačke marke po komadu na tržištu lokalnih bogova – trgovaca sa petardama ispod stola. Pod okriljem noći ubačene su u ona ista komšijina drva koje je dobio od naših stativa, košarkaških tabli i pratećih elemenata.

Oni stariji i smjeliji su išli korak dalje pa u drva stavljali metke kojih nije nedostajalo nakon rata, ali su to radili iz potpuno drugih razloga – da spriječe krađu drva i sa velikom sigurnošću identifikuju lopova nakon što mu isti eksplodira a eksplozija napravi novi raspored elemenata u sobi, u skladu sa Feng-Shui-em. Mada, nerijetko su zaboravljali u koja drva su ih stavljali pa bi često postajali žrtve vlastite podvale.



Dakle, sa pripremljenim terenom za savršenu osvetu, sada je trebalo samo čekati.
Sedam dana kasnije, dok smo uživali u čarima nerada, iz komšijine kuće se čula tako jaka detonacija da se onim starijim sledila krv u žilama jer ih je podsjetila na ratno doba. Osim toga, prilično sam siguran da su seizmografi pokazali slabiji zemljotres na lokalnom području. Prizor komšije dok izlazi iz kuće crn k'o Alija Sirotanović dok izlazi iz rudnika uglja nije nešto što se lako zaboravlja. Osveta je bila potpuna.





Eh, kakve to sada ima veze sa eRepublikom? Ima, jer je u moja eDrva, u moju reputaciju i ugled ubačen metak. I jednako teško mi je to palo kao i onaj barbarski čin komšije iz priče. Naime, jučer(utorak, 20:44 CET) moja kandidatura za kongres ispred Građansko-Seljačke stranke odbijena je od strane, očigledno mojim djelovanjem neprosvijetljene, Vjestice25, u urbanim chat krugovima poznate kao Veca, uz salvu uvreda na moj račun, javno, i sve to zbog toga što odbijam da svojih 5 zlatnika od krvavo zarađene kongresne medalje proslijedim na državne račune!

Eee, dragi moji, kad bi vi znali koliko sam ja love upumpao na te iste račune, što svoje, što sa multija, znali bi da mi predstavlja poniženje i sama pomisao da bi trebao tamo ubaciti još nekih sitnih 5 zlatnika, u strahu da neko ne sazna za tu smiješno malu donaciju. Znali bi i to da bi država bankrotirala barem 10 puta kada bi mi vraćala moju uloženu lovu u istu. Znali bi da znate, ali ne znate. Vama na sramotu!

No, dozvolite mi da se ukratko predstavim novim kolačima koji nisu čuli ništa o mojim herojskim podvizima, a da opet ostanem dosljedan jednoj od mnogih svojih vrlina – skromnosti: čovjek predvodnik bosanske akademske zajednice čije se članstvo broji sa jednom znamenkom, rijedak kao sibirski tigar u prirodi, brz kao Čak Noris, agilan kao gazela, snažan k'o međed, krupan k'o Dodik a opet lijep k'o Nedžad Branković, rječit k'o Emir Ribić.... Ima toga još, ali ovdje ću stati da ne pomislite da se hvalim. I vi ste dozvolili sebi taj luksuz da ne odobrite moju kandidaturu??? Dok u eSrbiji jumferi poput Brdar Dragana dospijevaju na kongresne liste, sami sebe titulirajući kao ekstremne DSS-ovce, u nejeb**kim krugovima poznatiji kao EKSTREMNE DESNICE, sa fetišem na nevine patke, vi propuštate priliku da dozvolite jednoj intelektualnoj gromadi poput mene da smjesti guzu u kongresnu fotelju? Ej, Bosno moja, nisko li si pala!!!

Iz pouzdanih izvora saznao da počinilac ovog nedjela u stanu ima centralno grijanje, tako da nisam u mogućnosti iskoristiti metod osvete kao onaj iz uvodnog teksta, budući da bacanje petardi u lokalnu toplanu ne bi postiglo željeni efekat, prisiljen sam njenu sramotu iznijeti u javnost kako više nikad ne bi imala mira na chatu usljed konstantnog provociranja zbog počinjene gluposti na što ovom prilikom javno pozivam.



Kada sam došao u ovu igru, odlučio sam da je vrijeme za moje eNestanak došlo kada se desi slijedeće:
1. da mi sama igra dosadi
2. da Brdar skine mrak

Budući da sam sa stavkom broj 2 zauvijek osigurao svoje prisustvo u eSvijetu, u njemu sam prisiljen ostati, ali nakon ove, blago rečeno, sramote, moja egzistencija neće biti ni prilično lagana i ugodna.

Stoga, ukoliko želite mi pomognete, poručujem vam da još nije kasno, da još ima vremena za dešavanja naroda, jer NAROD ZNA šta je za njega najbolje. Spasite ugled ove eDržave, spasite moju i vašu čast, sačuvajmo dostojanstvo eDomovine i svih njenih naroda, apelujte na lidere kako bi se progurala moja kandidatura. U tom slučaju, ovaj članak postaje ujedno i moja predizborna propaganda.

Vote, Shout i ta sra**. Ukoliko želite dodatno podržati moju pravednu borbu, možete se okiti ovim avatarom:



P.S. I ne, RadivojNS, neću zipovati tekst. I ne, neće biti gifova. Zato jer mi se može.
P.P.S. Treba nema, more bit bidne al' ih sada nema.