Join the new world

Da odmorimo malo od “podjela”. 😉


Kao i skoro svaki Crnogorac opučam se od posla. Opšte poznato je da smo mi radan narod. Da kralj Nikola nije objavio rat Japanu a ovi poslali svoje agente da utvrde o kome se radi, Japanci ne bi nikada bili tako radni i postali simbol privrženosti poslu.

Takodje je poznato da su kancelarije državne uprave vrlo živopisne i pružaju ogromnu inspiraciju. Pošto sam prvog radnog dana ove nedelje ušao u kancelariju ne palim svijetlo jer mi odgovara da makar desetak minuta uživam u jutarnjoj podgoričkoj svjetlost koja se lomi kroz velike prozore i daje jedan mnogo ljepši ton prostoru u kojem boravim. Naravno, posle tih desetak minuta će doći drugi, što bi jedan stariji kolega rekao - “činovnici” i jednim potezom ruke preko štekera srušiti moj mir i rijetke trenutke tišine u kojima mogu da uživam.

Dok još nisu došli rušitelji sjetih se jednog velikog nikšićkog boema. Čovjeka koji je svojom poezijom zadužio sve nas i ostavio svoje stihove da se prolamaju kroz daljine vječnosti. Zemaljski život mu je bio prepun čemera, jada i prvenstveno tuge što ga ipak nije spriječilo da napiše vanvremenske stihove i strofe. Najčešće su ti stihovi bili napisani za kafanskim stolom kako i nalaže neko nepisano pravilo boema koji su kroz cijeli život tražili sebe i druge, uglavnom uz čašicu ćutnje ili razgovora.
Taj čovjek je Vitomir Vito Nikolić.



Ljudi koji čitaju znaju kakav nesvakidašnji utisak ostavlja poezija Vita Nikolića. Vito je jedan od ljudi zbog kojih sam ponosan što sam dio ovog naroda. Šteta što je većina u današnjem vremenu “integracija” zaboravila na neke ljude, iskonske legende koje je iznjedrila ova zemlja. Ne znaju da ako zaboravimo ovakve ljude, zaboravićemo i sebe a polako smo počeli da se zaboravljamo.

Za kraj u znak sjećanja na našeg velikog pjesnika odlučio sam da sa vama podijelim jednu pjesmu iz njegovog ne velikog ali zato neponovljivog opusa:




UMJESTO MOLITVE ZA DALEKU

Ponekad, davna, sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.

Gdje li si noćas, ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili još uvijek, ko nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom?

Da li još tražiš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli.

traži, samo traži, tragaj,
on ipak jednom mora doći
iz tvojih lijepih snova, draga,
u tvoje nimalo lijepe noći.

Kao što dođu ove pjesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.