Join the new world

13. jula 1878 godine odrzan je Berlinski kongres u Berlinu.. E tad su nas Crnogorce pokusali da za'ebu, sto im je dijelom i uspjelo, htjeli su maksimalno da nas uskrate za primorje, da nam ostave samo grad Bar i da nam to bude jedini izlaz na more, uzeli su nam i grad Skadar na "nase" prelijepo Skadarsko jezero, grad koji su Crnogorci zidali, u cije zidine je nas znoj uzidan, dje je nasa krv pljuvana. Za uzvrat su nam dali gore malo sjevera i kuburili smo sa njima oko grada Plava i "grada" Gusinja, i nekako ga dobili, jer ipak su to prelijepi regioni, a uzeli su nam Mitrovicu (Kosovsku). Na kraju smo dobili i primorje, dobili smo Ulcinj, koj isu htjeli da nam daju u zamjenu za Plav i cijelo Skadarsko jezero. I tako. Mozda sam napravio koju sitnu gresku, ali to je nebitno, jer Berlinski kongres nije tema ove bjeljeske, niti mog razmisljanja. Ja cak i ne znam sta je tema mog pisanja, niti zasto maltretiram sebe sad kuci na 40+ C, i zasto sebi uskracujem prohladno moracko kanjonsko okruzenje. Ali ipak, eto me, i nesto, kao ja tu pisem.

Zapravo zelim da pisem o otpisivanju glave, tj odstranjivanju mozga od strane nekih stranih sila, koje nam jos nisu
poznate, i bojim se da nam nikad nece biti poznate. Stvarno zelim da vas pitam, da vas zamolim, da mi opisete onaj vas osjecaj, kad vidite nekoga, ali samo "nekoga", tj ne bilo koga, ali ipak bilo gdje, ciji vas osmijeh tjera negdje gdje ste bili prije ili pak niste, ali i da jeste, sve vam je novo, s tim sto ovaj put letite nesigurnije koliko i sigurnije. Koliko ste puta rekli sebi, da ta osoba mora imati makar prelijep osmijeh da bi vas imala, a prelijep osmijeh ne moze imati bez prelijepih zuba, i onda se nadje neka osoba koja u pocetku za vas ima srednje zube, mislim zube, koji vas ipak nece otjerati od nje, dozvolit cete sebi da razgovarate, uporno se zaklinjuci u sebe, da ce sve ostati na tome, da necete pomisliti ni na sta drugo, da cete biti strpljivi dok ispije to pivo sto ste narucili, i onda ce vam kao, slucajno zazvoniti telefon, neko "tamo" ce vam saopstiti da vam je "umrla" baba, koja je inace umrla dok ste jos starome bili u muda, sto cete vi saopstiti doticnoj osobi, ne da ste bili u muda kad vam je baba umrla, nesudjena baba, nego to da vam je sad umrla baba i da morate hitno ici. I tada bjezite glavom bez obzira, zalite onih 2,60 evra sto ste dali na dva tocena piva,a mogli ste za njih da kupite botulju piva i "Lovcen" cigarete, da sjednete u park, i onako sefovski iskulirate situaciju, postedite sebe laganja koje vam je toliko "mrsko", ne pominjete pokojnu babu i ne "pokrecete" kod sebe zataskane boli...
Ali ipak, posto "ste ljudsko bice", trazite ijedan dobar razlog za potrosena 2.60evra, i onda hvatate sebe,da tu osobu niste nista saslusali, da niste obratili paznju na to kako je obucena, niti na bilo sta drugo, jednostavno, nije imala zube kakve vi zamisljate kod svoje polovine, te stoga nije imala ni osmijeh kakav vi hocete, i jednostavno, jadno, ali ipak jednostavno, nije taj "tip"...

I kad se zavrsi trece jutro, kad taman krecete da se pomirite sa tim da je baba morala umrijeti, i da je to nesto sto sve nas ceka, stize ti poruka, tipa: Cao, kako si? Ako ti treba neko za razgovor, javi se.'
I vidis da je to ona, da ti se javila u pravo vrijeme. I onda se pokrece razmisljanje, da je ona ljudski postupila, i zasto onda ti jednostavno nebi pruzio drugu sansu? Mozda i ona plati turu ovaj put! I zakazete, tj platite vrijeme i mjesto. Ali ovaj put zelis da ju cujes, zelis da budes tu i da ne razmisljas kako ce ti odjednom umrijeti đed, ono, prepuklo mu srce od tuge za babom...

Postoji jedna linija, granica, koju kad muskarac predje, nema nazad, bar ne u neko lijepo nazad, na neku svoju "lansirnu rampu", odakle vazda mozes krenuti opet.Jesi, mlad si, ali nekako te sve to umori, i jos ako si poslovno ambiciozan, ondaR tek tezis ka onome jadnom stanju samca, vise ne vidis sve one stvari koje su ti prije sacinjavale i jutra i noci, radis, zavrsavas nekom posao, trosis novac na tebi nekakve dopadljive kosulje, na cipele, na "boemsko" drustvo po kafanama, na meko pakovanje crvenog marlbora, na svakojake gluposti koje te "ispunjavaju".. Kao direktor prestizne firme, uzivas veliki "ugled", (vjeruj mi, lazni ugled) i koristis to mjesto da budes ime, da se izgradis do makar 6 metara iznad neba, da kad se god nasmijes zgodnoj promoterki svoje firme, da ti uzvrati osmijeh zacinjen pohotnim pogledom, i da sve to, ti, kao pravi direktor, kao veliki gospodin i mocan muskarac i nemilosrdni borac, iskuliras, prezres tu malu, neotesanu, na kraju se i zamislis, kako je "ona" mogla tako da se ponasa.. Posle par dana i ona je pokupila svoje prnje, morala je dobiti otkaz,zar ona ne zna ko si ti..

A ja cu ti reci nesto, svi ti tvoji prijatelji, svi ti ljudi koji te postuju, nazovi postuju, koji misle da si veliki covjek, svi oni, cim im okrenes ledja, reci ce kako si ajvan* (ajvan- budala bez cilja, bez idje ikoga, icega, ali dobar u dusi), evo ja kao ti, kao tvoj cu ti isto to reci, jer jesi ajvan. Sta tebe docekuje kuci? Pitacu te: Sta je smisao zivota? Zasto je bog stvorio musko i zensko, zasto od majmuna nije nastalo samo musko, ili samo zensko.. Shvatas sta je period evolucije, novih narastaja, smjena generacija, shvatas koliko je lijepo poljubiti to stvorenje sto zaspe svau vecer pored tebe, sto bi ti podarilo ili ti je podarilo jos neka manja stvorenja, sa kojima ces da se igras zmurke kroz kucu, da sjedis u pijesak i igras se bagera i burago automobila, nad kojima ces da bdijes zimske noci zbog navucene prehlade prethodnog dana na snijegu, zbog kojih ces zajedno sa NJOM da se vratis u osnovnu skolu, da ucis matematiku, da pises kose i krive predslovne linije, zbog NJE i NJIH, tih stvorenja, ili ih nazovi kako hoces ces pored svog fakulteta da upises i onaj za razumijevanje drugih, da prosiris shvatanja, da zajedno sa njom, zavisno od zanimanja, pregledas kontrolne radove, ili vrsis obracune, ili joj pomazes da pise rasporede ili jos mnogo toga, mozda bi joj morao i pomoci da ocisti, opere, opegla. A tek njih, pa tek prvo devetanje zbog skole, ili zbog djecije kavge na ulicu, ili zbog slomljenog bicikla, ili, prijatelju, zbog jos milion stvari..

Ali da se vratim na pomenutu liniju gore. Ovako. Ti si presao tu liniju, i ja cu ti reci sta se desilo posle, jer nisi objektivan, i krijes dosta toga krijes, i znam da boli, i da pokusavas ostati cvrst do kraja, ali... I tad, kad ste oboje presli zamisljenu postojecu granicu, nesto se desilo, nesto sitno, sto je pokrenulo talas koji je konstantnim kretanjem velicao sebe, i na kraju razbio tvoju kucicu na tu prelijepu obalu, a nikad prije toga to more nije bilo uzburkano, nikad prije taj talas nije krenuo.. Pricam ti o ovom prelasku linije. Jer on se desava samo jednom, a rijetki su srecnici koji imaju drugu priliku. I umjesto da si tad pregnuo,da si se tad dokazao, da nisi stao, da si zgazio i to malo sebe sto ti je ostalo, a ne znas koliko te je sebe cekalo posle toga, mjesto da si tad ucinio nesto, ja sad nebih ovdje sjedio i vodio neku kao filozofiju i poznavanje nekih stvari koje se znaju i saznaju tek posle tamo nekog 4 zivota.. Dozvolio si joj da ode, ispao si picka, izvini, ali jesi. Okrenuo si se koje kakvim budalama, onim najgorim zadnjim zenama iz najgorih kafana, dovodio kod sebe za sto i u krevet svakojake glibulje, i pricao kako si ti veliki boem.. E pa nije to boem, i to nije hrabrost, niti si ti bio faca, bar ne za nas koji ti vrijedimo, ili bar mislimo da ti vrijedimo.Ispustio si ono sto je vrijedjelo svega, ono zbog cekga si ustajao ujutro i isao na spavanje uvece, ono zbog cega si htio da se dokazes, ono zbog cega si bio stijena i svila kad je to trebalo, ono zbog cega je vrijedjelo plakati, i jos vise se smijati, ono zbog cega si ti bio ti a ne neko drugi, neko lazan. Kazes, htjeli ste da malo odmorite, da budete i sa drustvom, i da se malo opustite? A zar niste vi najbolji drugovi i prijatelji, i zar vi, kao cjelina niste opusteni, zar niste vi, ono sto se trazi, zar niste vi VI? Pa i ako vam je trebalo drustvo, i ako vam je trebala "sloboda", zasto si pustio da ti sve pobjegne, zasto si se predao? Zasto nisi razmislio, znao si da drustvo prodje, da svi na kraju odu, da svi nadju svoga, da se sve raspe, i da cete se mozda vidjeti jednom u neko duze vrijeme, ili mozda sa nekima ni jednom nikad vise u zivotu? Cini se da si to znao, ali si bio budala, i sve su uprskao. I ne kukaj nam sad, nemoj, nismo mi krivi sto ona sad srecu broji pored nekog "giliptera" sto pojma nema, jer ti, gilipteru, nisi uradio nista.. Neka sad, nemoj...

Znas, nisam ja vise balavac, imam 21 godinu, i nisam u boljem stanju od tebe, tj nemam bolji status, ustvari, sva ta prica koja se tebi desila dok si bio u mojim godinama, sve se to desava meni, ali, ali ja necu da pravim istu gresku, tesko se uciti na tudjima, ali ja to hocu, jer ne zelim da mi sesve svede na to tvoje, na nista...

Ispricacu ti sta mene pokrece. I ja imam tu kucicu na toj obali ( to ti je ono budjenje i zaspijevanje o kome sam ti cijelo vrijeme pricao), i u nju je udario talas, i mene je to more iznenadilo, a plivah u njemu, i ne ocekivah nista..
Nista tog tipa, tako silan talas..
Namjerno zmurim, slusaj..
Sjecas li se onih ociju sto bijahu kao plavo zelena gorska jezera crnih, a opet veselih dubina? Sjecas li se pogleda sto bjese tajnovit kao te dubine, samo od koga te nije bilo strah, nego si samo htio da zaronis, sto dublje, i nije ti trebao vazduh? Sjecas li se tog osmjeha sto bijase sirok kao morska pucina, sto je otkrivao taj niz prelijepih zubica, tvojih zvijezda, samo tvojih? Sjecas li se mozda tih modrih usana sto su te ljubile onako kako talasi bure ljube stijene, zbog kojih si cvjetao prije proljeca, i ostajao do zadnjeg snijega, sto ti nikad nisu dali da presahnes? Znas li koliko si tajni sakrio u tim ocima? Koliko si se kupao u tim slapovima medeno smedje kose? Ili taj carobni oblak koji te je nosio pod njenim prstima? Koliko su ti prsti pjevali kroz tvoju kosu, koliko su ti sapucali na uho? Koliko su ti brkali osjecanja, bdjeli nad tvojim tugovanjima? Bilo je, znam da je bilo, makar jednom, a jednom pa dovoljno za cio zivot! Kad bi ti ono zimi promrzle ruke, gdje si ih grijao? Ko teje nazivao svim onim imenima sto nije stigla da te nazove majka? Zar su ti smetala? I danas cekas da te nazove neko tako. Imali ste tajni jezik, par rijeci koje su bile dovoljne da sve shvatite, da sve razumijete, da se nasmijete, znak za borbu, znak za zagrljaj.. Imao si NJU..

E sve ja to sad imam, sve..
I necu da se kajem kao ti, i necu da propustim i da ostatak zivota cvilim, necu.. I ne pricaj to meni, jer ja sve to znam, jeste, istina, naucen sam se rodio,i za razliku od tebe ja to necu pustiti..
Znam sta je vrijedno borbe. I sve ce se rasuti, osim nas.
Svi cete vi poci, naci nekog svog, i ne zelim da onda ostanem samo JA...


Niko vas nije prinudio da citate sto ja tamo nesto pisem, sto ja sa nekim sobom pricam 🙂 I bas me briga za vase misljenje ako odudara od mog razmisljanja, jer jesam, ja sam rodjen naucen, i ja necu da bacim ovo sto imam, ma koliko cijena bila ogromna, ali pak vi, sto jeste vec to uradili, onda se makar borite za grad Skadar, vratite nesto sto je bilo nase, ucinite nesto sto ce vam ime "progurati u vasionu".. a mene bas briga, ja imam NJU... I odoh da ju krijuci poglednem. Neka ne zna da sam mjesec njenog zivota 😉
P.S. Umazacu joj nos sladoledom 🙂 I hocu da placam ture za cijeli zivot, meni i njoj 😃
A znas sta je zaljubljenost? To ti je ono kad mislis na nekog kad ides na spavanje i kad se budis, i da ti ne objasnjavam vise, mada dopisivacu ja jos!

Tekst je pisan ljetos, nego sad odlucih da ga dijelim sa vama! Nadam se da niste uzivali!