Join the new world

Crnogorska omladina je krenula u okupljanje. Tviterasi, Fejsbukovci, Forskverasi i ostali “asi i ovci” su odlucili da ne moze vise ovako! Dosta je bilo ljubavi online- red je da upoznaju osobu koju virtuelno glre, pale macole, zezaju, cupaju za kosu ili im krv vade od online zajebancije!

“Znas li toga i toga”
“znam s fejsbuka kakav je to zajebant”
Ada cus- online cikota, ka mu svi u familiju- pomslim kad mi se to pomene. Rat s modernom tehnologijom uveliko traje, a kako je poraz neminovan onda se drzimo one “kad ne mozes protv njih- pridruzi im se”!

Da bi dosli do srzi problema idemo od samog pocetka! Djak ! Kako to dobro zvuci,ili je nekad zvucalo barem. Djak izlazi iz kuce, sa sve sendvicom iz kojeg curi domaci kajmak a viri njeguska prsuta dok se salveta u koju je umotan cijepa i krece ka svom odredistu- skoli. Na tom putu zastaje stalno. Da saceka jednog druga, pa drugog, po pokupe zajedno drugaricu ili neku simpatiju a onda onako masovno pravac skola. Na putu do skole prica ide u vise tokova. Fudbal, curice, ocjene, “oce li pitat danas” – “a da pobjegenmo sa treceg a” .. i tako u nedogled. Tacno na toj putanji od kuce do skole uci se zivot! Ne u skoli vec na putu do nje. Ucis kako da budes solidaran, pa druga zavuces pod svoj kisobran jer on nikad ne nosi svoj a napolju lije kao iz kabla. Ucis kako da budes mangup, pa na prevaru napravis one poznate trikove za “pola-cijelo” i od jedne kupljene kesice slicica napravis cijeli spil! Ucis kako da izbjegnes situacije, pravis prve planove! Plan za bjezanje sa casa, plan za prevaru profesora, plan za neku simpatiju ne bi li je privolio da te poljubi. Oko tebe su tvoji vjerni drugovi s kojima se svadjas oko pobjede ili poraza voljenog tima, s kojima igras lopte po cijeli dan, s kojima pravis sve ove planove! Tu nastaje zivot!

Eh, da.. bilo nekad! Danas djak izadje ispred zgrade, izvuce iz dzepa neki android mobilni telefon i okrene taxi. Isti dodje po njega i istovari ga ispred skole. Kada krene nazad situacija je ista. Dodje kuci a roditelji se interesuju za ocjene!
“Pusti coce, bolje je taksijem da ne brinem kako ce do tamo” – kazu kad im prigovorim sto ide dijete taksijem u skolu! Kako ce do tamo??? Kako ce do skole?? Ponekad dok slusam ove price usprotivim se pa dobacim poluironicno- “ada ne saljete ga u Avganistan no u skolu cus kako ce do tamo”! Onda nastaje onaj pogled uperen direktno u mene, koji nosi poruku- “neces ti mene ucit kako da vaspitavam dijete”! Prastajte, nego i ja svudje guram nos! I pozovite mu zuti ili city da se ne vozi ovim drugima ko zna ko je za volanom! Svega ima danas, svako je taksista! E, e, zuti , zuti je najbolji! I najcistiji!

E sad kad smo ispeglali nesporazum sve je dobro, opet na staro, a mene vec nude novom rakijom! “domaca, nasa, da je probas! Niko ovakvu ne pece!” Djavo mi ne da mira pa izustim “Nijeste je pekli online jel?”
Opet pogledi neodobravanja!

A to sto pomenuto dijete ostaje uskraceno za onu drugu, mnogo vazniju skolu- nema veze. Danasnji djaci su asocijalni, nemaju kvalitetno provedeno vrijeme, a druzenje se svodi na drustvene mreze. Oni ne provode vikende na stadionu, ne provode jutra u kafani ne bi li diskutovali o svemu i svacemu oni lajkuju statuse! I eto prvog simptoma.

Okupljanje- znalo se brate! Izadjes, na svakom cosku posebna ekipa! NA jednom ljubitelji sporta, na drugom ljubitelji automobila i motora, na trecem vjeciti money-makeri, I tako redom. Izlazak se nikad ne dogovara, niti se posebno spremas, samo navuces na sebe sto dohvatis i pravac na neku od lokacija. Zavisno od sfere interesovanja, ekipa je vec tu, naostrena argumentima i krece zucna rasprava.Vikendom se znalo, SC Moraca ili stadion, setnja iliti “fatanje krugova” , jednostavno si tu, neko zbog tima, neko zbog igre, curice zbog slatikih znojavih momaka u dresovima … Pozivi nijesu bili potrebni! Jedno od najvecih nasljedja tog vremena cuvam i danas u dobi viruelnog zivljenja. A osvane jutro plus vikend, navucem prvo sto dohvatim, pravac svoj omiljeni pub- a tamo me cekaju novine, pice i kvote! I neizbjezna rasprava! Ne javlajm se nikom, ne zovem nikoga samo se uputim kao u dobra stara vremena. Neki su vec tamo, drugi dolaze postepeno sve u svemu jutro mirise na drustvena desavanja vrijedna divljena! Svega nekoliko godina unazad, za vrijeme studija igrao sam sa svojom ekipom klikera na pauzi izmedju predavanja! Riziko i Monopol su bili obavezni! Kako da objasnim Fejsbuku da nema “toskanja prije rupe”? Ili da tvitnem svojim followersima da sam upravo “uzeo pobru troperca” ? Neka hvala!

S druge strane okupljanja se danas vrse nekako drugacije, za moj ukus vjestacki i bez svrhe! Skupljaju se tviterasi, fejsbukasi, forskverasi, pa tvituju, lajkuju, svi se kao nesto druze a niko nikog nije poznavao 10 dana unazad! Ali spojila ih mreza, a onda tu krece cuveno poke-ovanje, followanje i slicno! Sreca u nesreci je sto se eto okupljaju u kafani! Zasad, dok se ne usavrsi jos malo tehnologija pa se budu mogli njih 150 svi zajedno skupiti na neki video bim i dogovarati! Takva okupljanja, taj online zivot me sjete na onog djaka iz taksija. Ide ono u skolu, uci sto i neka djeca prije njega, ali kad dodje vrijeme za neku drugu skolu bice kasno!
“Aj dodji na okupljanje tviterasa bice strasno” – rece mi poznanica…
“strasno, strasno… od glagola strasiti” – odgovorih!

Zasto bih se ja okupljao sa nekim ljudima koje nikad u zivotu nijesam sreo na ulici, stadionu, kafani a cijeli zivot sam tu u gradu? Sad sa skoro 30 godina su nasli da se socijalizuju? I o cemu bih pricao sa istim? O spasavanju bijelih kitova ukoliko se svi followesi svijeta ujedine! O tviterasi, forskverasi i fejsbukasi svih zemalja- ujedinite se i spasimo plavetnog kolibrija Papua Nove Gvineje!

Ili kad sam krenuo, aj da stanem na zulj skoro cijeloj ovdasnjoj populaciji pa da kazem- online kartanje! Desetine hiljada poziva sam odbio do sad! Kartanje na kompjuteru? Zing online? Poker online? To je kao da me pitate ocu li da pojedem bifek online!

Karte sam naucio igrati prije nego sto sam krenuo u skolu. Naravno zna se, Zing je bio obaveza, pa me baba ucila svim trikovima te podgoricke igre. Poslije su dosli poker, tablici, remi, lora uz neizbjezne magarce… Svaka igra ima svoju posebnost, svaka svoje cari ali zajednicko im je jedno! Protivnik! Gledati ga u oci kad izvuce kartu, kad se misli dal da ponese ili preskoci, gledati mu reakciju dok igra slagalicu, ili pratiti mu pogled dok broji “donju kartu” je nesto sto je bit, srz kartanja. Igrati protiv nekog ko klika na misa iz svoje sobe ili protiv nekog ko downladuje neki softver dok ceka desetku dinara ne bi li zakinuo poen vise je nesto od cega mi se jednostavno povraca. Prevedeno na djacki jezik, to je onaj djak koji cak i ne ide u skolu taksijem, nego mu privatni mentor dolazi kuci da ga poducava! Naucice on sve iz matematike, fizike, hemije i ostalih predmeta, ali ce izgubiti sustinu.

Stoga, okupljacu se i dalje u kafani, stadionu, na cosku, ili nekoj klupi u parku sa svojim starim znancima prije nego li online drugovima, igracu zing i loru u zadimljenoj prostoriji punoj vlage sa istomisljenicima i prijateljima prije nego li cu klikati na misa ne bih li izmijesao spil, a u skolu cu i dalje ici sa sendvicom u rukama dok me na cosak ceka ekipa ne bi li usput odradili koje “pola cijelo”!

I da ne zaboravim, svaki razgovor uzivo odnosi pobjedu nad chatom, svaki poljubac uzivo je bolji od zvjezdice na zidu, a ne znam sexa li se ko online ali bih preskocio tu rabotu! I na kraju krajeva, online ne mogu popiti dobar viski, jutarnju rakiju niti pojesti socan biftek! Ni pivo ne pjeni online kako treba, a brancin i orada… nikako da se ociste online u picku materinu, i dok otvaranje boce vina i onaj “pom” zvuk od pampura zvuce jos uvijek uvjek neprevazidjeno, znam da sustina zivota je upravo tu- offline!

p.s. članak je kopiran od mog prijatelja