Join the new world

Kraj rata u Iraku: o velikim silama i malim državama bez moralnog integriteta

Otvorena rasprava o tome kako se okoristiti tragedijom Iraka i Afganistana podjednako je sramotna kao i simboličko slanje pomoći pobunjenim skupinama koje su rasistički i nemilosrdno opustošile Libiju.



Danas je formalno proglašen prestanak američkih vojnih operacija u Iraku, točno 8 godina i 250 dana nakon invazije na tu zemlju.
Povodom završetka rata u Iraku, američki predsjednik – dobitnik Nobelove nagrade za mir, Barack Obama danas je pred vojnim vrhom izjavio: "Pokazali ste i potvrdili kako je vojska SAD-a najsnažnija borbena sila u povijesti čovječanstva".

Oružje masovnog uništenja, zbog kojeg su formalno SAD izvršile vojnu invaziju na Irak, nikada nije pronađeno. Da bi se ustanovilo kako oružje zaista ne postoji, život je moralo izgubiti – prema nekim procjenama - preko 1,000,000 ljudi.
Većina ubijenih bili su nedužni civili.

Godine paralelnog ratovanja u Iraku i Afganistanu imale su snažan psihološki utjecaj na populaciju globalno. Promatrajući ratne strahote neminovno je došlo do svojevrsnog otupljenja. Vijest o 50,100 ili 1000 mrtvih u Bagdadu ili Kabulu postale su toliko učestale da su ih mnogi mediji jednostavno s godinama prestali objavljivati.
Posljedica ratova je ta da smo se jednog jutra probudili u svijetu u kojem prirodna smrt jedne pop zvijezde ili pak tehnološkog inovatora zauzima naslovnice od jednog do drugog ruba.
Ostvarila se ona mračna izjava koju je skovao sovjetski vođa Josef Staljin: jedna smrt je tragedija, milijun smrti je samo statistika.

Nebi bilo pošteno zanemariti velike anti-ratne prosvjede koji su se održavali diljem SAD-a, Britanije i drugih zemalja. Neposredno prije i nakon invazije na ulicama Londona i New Yorka izašlo je stotine tisuća građana da jasno poruče svojim vladama da su protiv rata.
No, jesu li svi ti prosvjedi spasili bar jedno nedužno iračko dijete? Jesu li prosvjedi sprječili američku vojsku da napadne grad Falluju sa bijelim fosforom?
Što se tiče konkretnih rezultata, svi dobronamjerni građani mogli su komotno ostati kod kuće tih dana i zahvaljivati dragom Bogu, sudbini ili pukoj slučajnosti što su ipak rođeni unutar granica države agresora, a ne žrtve.
Rat je odvratna riječ, ali ovo što je napravljeno državi Irak toliko je degutantno da čak prlja i samu riječ "rat".
Od praskozorja ljudske vrste na ovoj planeti se vode ratovi, ali i oni – koliko god to morbidno zvučalo – imali su često samo striktno vojnu komponentu. Sukobljene strane ubijale bi se sve dotle dok jedna ne porazi drugu.
Operacija u Iraku daleko je tamnija od bilo kakvog konvencionalnog ratovanja – ovo je bila, i još uvijek jest, misija istrebljenja.

U ljeto 2010. britanska TV kuća BBC napravila je detaljnu reportažu o neospornoj studiji koju je proveo tim znanstvenika na čelu s dr. Chris Busby-ijem. Rezultati istraživanja zorno pokazuju prirodu američke intervencije u Iraku.
Prema podacima u gradu Fallujah zabilježen je izniman porast smrtnosti novorođene djece, a broj djece oboljele od raka povećan je za čak 12 puta.
Nadalje, istraživanje pokazuje kako je Irak danas država s daleko najvećim brojem stanovnika oboljelih od leukemije.
Uz evidentne žrtve također su dokazane i dugoročne posljedice koje neće tek tako nestati povlačenjem američkih trupa. Prema istom istraživanju, zabilježen je velik broj oboljenja koje ukazuju na teške genetske poremećaje, slične onima iz Hirošime, ali još daleko snažnije.

Irak je toliko sistematski uništen da je nezamislivo da će više ikada nalikovati normalnoj državi. Svi ti detalji nimalo nisu utjecali na današnji govor osobe za koju uvažena Nobel komisija smatra kako je najveći mirotvorac na svijetu. Pred očima i ušima svjetske javnosti Barack Obama je danas konstatirao: "Stvorili smo suverenu i stabilnu državu Irak, sa vladom koju je direktno izabrao irački narod. Sve što su američke trupe radile, sva borba i svo krvarenje, dovelo nas je dp ovog trenutka uspjeha."

Zaista, Amerika je bila uspješna u svom naumu – na milijun leševa oformiti novu koloniju pod upravom zapadne demokracije.
Svjedoci smo ljudskoubilačkog imperijalizma koji bez milosti uništava kompletne narode samo zbog jednog jedinog cilja – da bi se produžio životni vijek kapitalističkog modela upravljanja svjetskom ekonomijom.
SAD predvodi taj pohod i razbija velika ulazna vrata, ali iza njih ih slijede horde malih nacija koje se nadaju dobiti barem mali dio sočnog kolača.
Tako i u ovoj državi imamo "ekonomske eksperte" koji u javnim medijima, bez imalo obzira, otvoreno raspravljaju o tome koliko bi bilo dobro da određene hrvatske kompanije dobiju poslove u "obnovi" Iraka.
Jer nema veze – pa nismo mi ubijali Iračane i Iračanke, pa svijet je takav i trebamo iskoristiti svoju priliku.
E pa dragi stručnjaci – ima veze, itekako ima veze.
"Mi smo mala nacija i stoga ne moramo brinuti za moralnu odgovornost" nije opravdanje niti će ikada biti. Te se stvari pamte, jer povijest je neuništiva i neizbrisiva.
Otvorena rasprava o tome kako se okoristiti tragedijom Iraka i Afganistana podjednako je sramotna kao i simboličko slanje pomoći pobunjenim skupinama koje su rasistički i nemilosrdno opustošile Libiju.
Baš zbog toga što smo mala država i baš zbog toga što nismo u stanju mijenjati tijek zacrtanih globalnih operacija, ostaje nam samo moralna odgovornost, ali izgleda kako nemamo snage ni za nju.
Preneseno s www.advance.hr