Join the new world

Prije dvije i pol godine, dao sam sebi za pravo da otputujem u tuđinu, kako bi se izliječio od najteže bolesti, od kojih umire sve više ljudi, depresija. Zanimljivi podatak govori – kako od te vrste bolesti umire više ljudi nego od raka. Ušao sam u najstariji hotel, koji ima samo pet kata. Moja soba bila je smještena na trećem katu, u prizemlju hotela smješteni su upravitelji, recepcija te restoran i maleni bar. A na prvom i drugom katu nalazila se knjižnica i galerija. Na peti kat nisam imao pristup, napomenuli su da je taj dio rezerviran za posebnu gošću, i kako je taj dio njen već trideset godina. I da nikako ne želi da se je ometa.

Ujutro sam se probudio, spustio se u prizemlje – restoran. Doručak je bio raženi kruh, maslac, svježi sir s jajima i mlijekom. Gostio sam se. Dok nisam osjetio pogled na sebi. Podignem glavu, te ..
Tajanstvena tišina biva uznemirena ni od čega, privlačila me je magnetska sila čarolije. Djevojka glatke kože poput površine ogledala, tamno plavih očiju poput sjajnog safira. Što bi ju dulje gledao to bi ona postajala ljudsko biće i običnija, gotovo kao da je s naše planete. Svilena kosa, mekana poput latica ruža. Odjeća čudnog dizajna, načinjena od izrazito osjetljive tkanine. „ Tko je ona?“

Kada sam pomislio da bi joj mogao kao pravi gospodin pomaknuti stolac kako bi mogla sjesti, pogledao sam kako je laganim pokretom dlana zamahnula u prazninu, a stolac se sam pomaknuo. Ne može biti, sanjam li? Pokušavam se sabrati što je brže moguće, mašem osoblju – tražim bocu crvenog vina. Pravim se da je sve u redu, gledam u tanjur, mažem maslac na raženi kruh. Konobar donosi bocu, s čudnim izrazom na licu, vjerujem da me smatra alkoholičarom – tko drugi naručuje alkohol tako rano. Drhti mi ruka dok primam čašu, dok je naginjem prema usnama, pogled mi bježi prema mladoj dami. Oh! Ne! Pogledava ona i mene, skrivam pogled. Pogledavam u okolinu, svi ljudi djeluju čudno. Kao da ništa nisu vidjeli. Jedem što je brže moguće. Podižem se sa stolice, i odlazim u svoju sobu. Vidno uznemiren, pokušavam se vratiti u realnost, prvi put sam zaboravio na depresiju i sve te zle misli. Ne razmišljam o samoubojstvu, ništa mi nije smetalo.

Pitam sam sebe, a sada i vas, čega ste se spremni odreći da postanete besmrtni, ili u mom slučaju izliječeni. Sam sebi sam mrmljao u bradu, odrekao bi se upravo situacije koje sam malo prije vidio, zaboravio bi na najljepše lice, i osobu i čaroliju koju sam upravo vidio, a to je ono najljepše što sam ikada vidio u svom bijednom životu, pa neka mi više nitko ne vjeruje kada ću mu pričati i opisivati to što sam vidio. Samo da mi bude bolje.

Kada sam se sljedeće jutro probudio, na malenom papiru, zlatnim slovima pisalo je. Tvoja duša je glagol a ne imenica. Znam da će ti ovo biti teško, ali je prije ili poslije neizbježno, a meni je draže umrijeti živa. Pozivam te na peti kat. Dobrodošao si.

Skupio sam hrabrosti, počešljao sam si kosu i bradu, stavio beskontaktne leće, naočale spremio u kutiju, oblačim potkošulju i košulju, stavljam svoj omiljeni parfem, vežem kravatu oko vrata, kopčam tregere, obujem cipele. Pogledavam se u ogledalo, ponosno koračam prema petom katu, svaka stepenica je sve lakša, osjećam se da ponovno živim. U htijenju da ugledam ponovno čaroliju koja me je obuzela, osjećam predivan miris, komadi odjeće tako neobične tkanine razbacani su po stepenicama, pogledavam u crvena vrata. Kada sam se približio, vrata se sama otvaraju. Ponovno počinje čarolija, vrata doslovno svijetle, kao da je sunce smješteno u sobi. Ulazim u sobu, i jedino što me dočekalo bilo je 700 kvadrata ničega, samo sjajni lakirani parket u kojem se moglo vidjeti moj odraz. „ Svaki odnos koji ne omogućava razvoj moga Ja, koji sprečava njegov rast, premda bio stabilan ili prividno zadovoljavajući, sadrži sjeme vlastita uništenja. „ Bio sam izliječen, da . Samo što sam žrtvovao najljepši osjećaj koji sam ikada osjetio u životu i najljepše lice, i čaroliju koju sam osjetio. Što ste vi spremni žrtvovati da postanete besmrtni?