Ona

Day 1,713, 14:19 Published in Serbia Serbia by 2398678
Kao odgovor na konkurs mog dragog prijatelja. 🙂




Upalio sam svetlo, obrisao cipele i besno istresao kaput posred predsoblja. Šta hoće kiša usred avgusta? Ko je još video da u avgustu ovako pada kiša? Da sam nekome pričao, ne bi mi verovao. “Senilni matorac”, rekli bi. Bio sam mokar do gole kože.
Ušao sam u kuhinju i istresao namirnice u frižider. Činilo mi se da je taj prokleti frižider svakog dana sve veći i veći. Zapravo smo se ja i moja penzija smanjivali. Još jedna bolna činjenica sa čijim sam se prihvatanjem borio.
Seo sam na staru, udobnu sofu, ali nisam upalio TV. Onda sam ustao sa sofe i otišao do ormana, ali sam se vratio na nju jer sam zaboravio po šta sam ustao. Bio sam siguran da je bilo nešto na slovo s... ili je možda to bilo š? Ustao sam još jednom i počeo redom da otvaram fioke.
“Slike! Naravno, slike!”, rekao sam glasno zatvarajući fioku i sedajući u braon kauč. Krenuo sam da okrećem jednu po jednu, kao da vrtim neki imaginarni album. “Ovde! Ovde je padala kiša u avgustu!”. Izgledalo je kao da objašnjavam nekome. “Već tad sam živeo sam, znaš”, rekao sam gledajući fotografiju na kojoj, sa velikog prozora posmatram kako kiša kupa gradski trg. Odjedanput mi se srce nekako steglo, i ja je okrenuh.
Na narednoj bila je ovekovečena raskrsnica moje i njene ulice, na onoj sledećoj ona u predivnoj beloj venčanici, onda slika sa novog gradskog groblja. Osećao sam kako mi se srce sve više steže, zatim dušnik i grlo. Kao da je neko iz ove stare, sasušene olupine pokušavao da iscedi svu tu nesrećnu prošlost.
Zaplakao sam…


***

Imao sam trideset i neku i svaki opštinski zvaničnik koji je prošao kroz moju ulicu obećao je da će renovirati taj trg. A živeo sam u njoj tada već vise od decenije. Naravno, u jednom trenutku službenici su prestali da prolaze kroz nju, što je bilo znak da će za par decenija u njoj početi da dolaze filmske trupe iz inostranstva kako bi snimile scene za svoje srednjevekovne filmove.
Sve u svemu, to mesto odavalo je nekakvu toplinu budeći u vama ono osećanje rodoljublja kakvo osetite samo u izuzetnim trenucima. I bez obzira što je zima bila jedna od hladnijih u poslednjih par godina, ta činjenica mi ni jednog trenutka nije pala na pamet.
Imao sam nezapamčenu tremu. Pogledao sam na sat čisto da se uverim da neće doći. Prošlo je već sat vremena i imao sam osećaj da i ova ruža u mojoj ruci polako vene.
Nekoliko minuta kasnije počeo sam da grejem svoje ruke, još nekoliko minuta i osetio sam štipanje po obrazima. Mislim da nisam stigao da opet pogledam na sat. Osetio sam samo prašinu na pločniku i mrak.


***

Njena bela haljina lepršala je na vetru dok ju je on nežno grlio. Plakala je.
“Alo, bre, majmune jedan!”, rekao sam mu i on se okrenuo ka meni.
“Šta hoćeš ti? Ko je tebe zvao ovde uopšte?”
“Sam sam se pozvao”, rekao sam, kada sam primetio da je ona prestala da plače, potpuno zaokupljena neočekivanom raspravom između nas dvojice.
“‘Ajde, skloni se, vidiš da pokušavam da je smirim. Totalno se oduzela zbog tebe!”
“Zbog mene?! Hoćeš da kažeš da sam ja kriv što ona plače?”
“Jok, ja sam”.
“Ej’, pripazi ti malo kako pričaš sa mnom, znaš? Da te ne propustim ja malo kroz prste”.
“Ti mene da propustiš kroz prste? Ha-ha!”, povikao je namignuvši mi.
“Sad je dosta!”, rekoh skočivši na njega i oborivši ga na pod.
U tom trenutku ona poče prstima, postepeno, sve jače i jače stezati svoju venčanicu. Suze su gotovo prestale i sada se na njenom licu ocrtavao bes.
“Šta radite vi?! Šta vam je?!”, povikala je i nas dvojica ostadosmo da ležimo na zemlji smejući se. Njeno lice povratilo je onu rumenu boju. Nekoliko sekundi kasnije, pomogla nam je da ustanemo i očistimo svoje sakoe. Rukovali smo se, zatim i zagrlili.
“Srećna ti svadba, druže”, reče mi njen brat.
“Ne treba meni sreća. Već je imam”, odgovorio sam mu, “Samo tebi treba da zahvalim što si mi je svih ovih godina čuvao”.


***

Bila je to druga godina od kad sam se preselio u taj stan. Prozori su bili gigantski, sa fantastičnim pogledom na trg sa južne strane zgrade, tako da je velika dnevna soba gotovo uvek bila obasjana svetlošću što mi je izuzetno značilo jer sam u tom periodu svog života izrazito voleo da čitam i bio posvećen studijama.
Bio je četvrtak, a kiša je padala sve od ponedeljka. Zapamtio sam taj dan po ovom zanimljivom prirodnom fenomenu, ali i po tome što sam je tog dana prvi put video. Gledao sam na trg nad kojim su se nadvijali sivi oblaci sa savršeno iscrtanim ivicama i zapazio devojku sa braon rukavicama, u jarko-crvenom kaputu kako trčkara po mokrom trgu pokušavajući da pronađe zaklon od kiše.
Gotovo sam poskočio ka predsoblju. “Kakva fina mlada gospođica”, mislio sam, “Šteta da kisne u tom crvenom kaputu!”. Uzeo sam dva kišobrana i potrčao niz stepenice.


***

Kretao sam se na čelu crne povorke koja je ličila na ogromnu, tromu maticu. Nekoliko njih je plakalo, dok neki nisu mogli ni da uđu na groblje i pomire se sa činjenicom da će nečim morati da popune prazninu u svom životu koju je ona, svojim odlaskom nenamerno napravila. Dok sam stajao iznad njenog groba činilo mi se kako suze na mom licu samo pokušavaju da speru krv iz prostrelne rane na srcu.
Do tada sam mislio da je najstrašnija činjenica što, kada nam umre neka draga osoba, prvo zaboravimo njen glas. Sada sam znao da je još gore ako ga nikada ne zaboravimo.


***

Probudio sam se posle ko zna koliko sati ili dana. Jedino cega sam bio svestan bilo je njeno nasmejano lice.
“Napokon”, rekla je.
Uhvatio sam je za ruku.
“Zašto si zakasnila? Mogao sam da umrem zbog tebe!”, povikao sam tako da se celo medicinsko osoblje okrenulo na trenutak.
“Ne budi blesav”, odgovorila mi je kroz smeh, “Došao si sat vremena ranije!”.
Sada se nasmejasmo oboje. Na čiviluku sam video njen prepoznatljivi crveni kaput, a na ormariću pored mog kreveta stoji ruža koja mi se, za divno čudo, učinila svežijom nego posle onog čekanja na zimi.
“Sviđa ti se?”, upitao sam, shvativši da je ulovila moj pogled.
“Zavisi sa čim je porediš”, odgovorila je, pokušavajući da izbegne susret naših pogleda.
“Šta ti se to više sviđa od nje?”, upitao sam kasno shvativši smisao njene prethodne rečenice.
Još jednom se oboje nasmejasmo naglas. Bio je to dan kada sam po prvi put osetio da je moja.
Bilo je samo pitanje koliko ce trajati...


***

Istrčao sam na trg brzinom svetlosti noseći u ruci dva kišobrana. Napravio sam jedan krug po trgu, onda i drugi.
Čoveče, gde je nestala?
Bio sam skrhan. Jedina uteha bila mi je u nadi da cu je ikada videti.


***

Upalio sam svetlo, obrisao cipele i besno istresao kaput posred predsoblja. Šta hoće kiša usred avgusta? Ko je još video da u avgustu ovako pada kiša? Da sam nekome pričao, ne bi mi verovao. “Senilni matorac”, rekli bi. Bio sam mokar do gole kože.
Ušao sam u kuhinju i istresao namirnice u frižider. Činilo mi se da je taj prokleti frižider svakog dana sve veći i veći. Zapravo smo se ja i moja penzija smanjivali. Još jedna bolna činjenica sa čijim sam se prihvatanjem borio.
Seo sam na staru, udobnu sofu, ali nisam upalio TV. Onda sam ustao sa sofe i otišao do ormana, ali sam se vratio na nju jer sam zaboravio po šta sam ustao. Bio sam siguran da je bilo nešto na slovo s... ili je možda to bilo š? Ustao sam još jednom i počeo redom da otvaram fioke.
“Slike! Naravno, slike!”, rekao sam glasno zatvarajući fioku i sedajući u braon kauč. Krenuo sam da okrećem jednu po jednu, kao da vrtim neki imaginarni album. “Ovde! Ovde je padala kiša u avgustu!”. Izgledalo je kao da objašnjavam nekome. “Već tad sam živeo sam, znaš”, rekao sam gledajući fotografiju na kojoj, sa velikog prozora posmatram kako kiša kupa gradski trg. Odjedanput mi se srce nekako steglo, i ja je okrenuh.
Na narednoj bila je ovekovečena raskrsnica moje i njene ulice, na onoj sledećoj ona u predivnoj beloj venčanici, onda slika sa novog gradskog groblja. Osećao sam kako mi se srce sve više steže, zatim dušnik i grlo. Kao da je neko iz ove stare, sasušene olupine pokušavao da iscedi svu tu nesrećnu prošlost.
Zaplakao sam, ali sam brzo obrisao suze kada sam čuo korake iza sebe.
“Jesi li spreman?”
“Naravno, naravno. Samo”, dodao sam, “danas je mojoj majci dvadeset godina. Ako bismo mogli na putu do tvog brata da stvarimo do groblja”.
“Naravno, dragi”, odgovorila je nasmejavši se.
Dodao sam joj kišobran i pomogao joj da obuče kaput. Izašli smo iz zgrade, i tog trenutka sam shvatio da sam pogrešio u dve stvari.

Kiša je prestala da pada, a trg su napokon počeli da renoviraju.




Marko1996