Lav, Murva, Plaža

Day 1,999, 06:57 • Published in Croatia Croatia • by srdant
Svaka sličnost s virtualnim likovima i događajima je namjerna.

Soundtrack

Našao sam ga na plaži. Ispod murve. Nije me iznenadilo jer sam uvijek znao gdje ga mogu naći. Dremežno se meškoljio u ležaljci kao i valovi koji su se razbijali na oblucima okupanim u sramežljivim zrakama prvog proljetnog sunca. Znao sam da sanja o Njoj. Gotovo nevidljiv smješak na licu je bio najbolji špijun. Prišao sam stolu postavljenom između dvije ležaljke i zauzeo slobodnu. Poput koprene se karirani stolnjak razlio preko kamenog stola. Pokoja izbljedjela roza mrlja od vina i žućkasta od ulja. Mali tanjur prekriven krpom. Skriva slane srdele i odbija dosadne leteće štetočine. U sredini poput svjetionika se crveni bocun do pola pun vinom kraj kojega stražare dvije prazne čaše. Uvijek je spremno dočekivao putnike dobronamjernike, iako nisam bio siguran imam li trenutno takav status. Nekoliko po stolu razasutih suhih smokava upotpunjava sliku mrtve prirode. Posežem za bocunom i punim obje čaše. Očekivano, zvuk dueta čaše i vina ga budi.

„Znao sam...“ - sneno zastane - „ne... pribojavao sam se kako ćeš doći.“

Izmamio mi je smješak, ali ništa više od toga. Samo sam otpio gutljaj i čekao da nastavi. Sve je već znao, kao što je znao kako je ovaj trenutak bio neizbježan.

„Ajde maši se srdela.“ - proteže se i gura tanjur put mene. Poslušno i željno umačem prste u slanu poslasticu i puštam par kapi zlatnog uljnog nektara da oplemeni stolnjak. Otpijam još gutljaj tekućeg rubina i par trenutaka se sav prepuštam suncu i vjetru.

„Moga si doć i kad malo više zatopli.“ - dobaci mi.
„Budi sretan što nisam ranije.“ - uzvratim - „Uostalom, bit će toplije kada bude bitno.“

Zastanem i brzo posegnem za još jednom srdelom u nadi kako će progovoriti. Sneno se igrao sa smokvom među prstima. Igrali smo igru čekanja u kojoj je on imao neupitnu prednost. Morao sam progovoriti.

„Onda, koliko ćeš se još nadati kako će tišina ovo pretvorit samo u uživanje u srdelama i vinu?“
„Koliko oću!“ - prkosno mi uzvrati.

Bljesak upaljača udahne život cigareti u mojim ustima i polako otpuhnem prvi dim. S cigaretom u ruci pokažem u smjeru zapada gdje su se oblaci ugnijezdili između otoka i kažem:
„Stiže nevera. Bilo bi se pametno maknut s plaže.“
„Ha, i to je jedini razlog, zar ne?“ - pomalo ironično me upita.
„Naravno da nije i ti to dobro znaš.“ - sa smješkom uzvratim.
„Znam...znam...“ - reče dok mu se pogled gubio u sivim oblacima koji su lagano gutali slabašno ožujsko sunce.
„Nadvili su se tmurni oblaci i nad nama. Odavno nismo vidjeli sunce. Ponek...“
„Daj ne budi toliko patetičan!“ - prekine me.
„U redu“ - kažem pustajući dim kroz smješak i nastavim - „U govnima smo.“
„Naravno, to je jasno i meni koji sam tu na plaži. Misliš kako sam mirno spavao cijelo vrijeme? Smrad se i tu osjeća. Nadao sam se kako će se sve popraviti što prije, kako će proći taj period. “ - priča dok lagano vrti čašu u ruci i gleda kako vino pleše po rubu. Pogleda me i nastavi - „Dugo me nije bilo i želim se vratiti, jer znam kako možemo bolje. Bili smo bolji od ovoga, bili smo iznimni. Vratit ću se, ali ne mogu sam“
„Znam. Iako sam samo ja tu sada, nisam došao sam. Ostali čekaju, svima je dosta ovoga. Smrdimo previše jedni drugima, postalo je nepodnošljivo.“ - završio sam rečenicu i život cigareti među oblucima.
„Neće biti lako Generacijo. Veliki nas posao čeka. Previše smo duboko se ukopali.“ - reče sa sjajem u očima.
„Naravno da neće, ali zar bi se isplatilo napuštati plažu za nešto manje?“ - ustajući iz ležaljke odgovorim mu pitanjem.

Ispio je vino i na trenutak mu se pogled izgubio u horizontu. Gledao je neveru kako dolazi spremna pročistiti zemlju i ljude.
„Idemo!“- rekao je i ustao iz ležaljke.

Dok smo razbijali mir na plaži šuškanjem oblutaka pod nogama vjetar se pojačao i donosio svježi miris kiše.

U daljini su se čuli prvi prigušeni gromovi.