Join the new world

1. Religija Starih Slavena

U prvom periodu svog duhovnog, vjerskog zivota kod starih Slavena je prisutan: Animizam: posto su se uglavnom bavili zemljoradnjom, ovisili su o prirodnim silama koje su u njihovoj psihi bile olicene u demonima i duhovima, npr.: stuha - demon nepovoljnog vremena. U razvoju vjerske misli sljedeci je: Totemizam: svako bratstvo ili pleme imalo je svoju svetu zivotinju - totem koju nisu smjeli ubiti jer se smatralo da je ta zivotinja zastitnik njihove grupe, od toga se i dan-danas zadrzala prezimena (kod sve tri nacije u BiH): Jelencic, Lisica, Medjedovic, Vukcic, Tica, itd. Tek kasnije se javlja vjerovanje u vise bogova: Politeizam: svaki politeizam daje bogovima ljudska svojstva. Vrhovni bog je bio Dajbog - bog Sunca, Vida (zena Dajboga) je bozica obitelji, Vesna (njihova kci) - prirode, Perun (sin Dajboga, a muz Vesne) - bog groma, Svarog (sin Perunov) - vatre, Svarozic (sin Svaroga) - bog mlade stoke, Volos (Perunov sin) - bog stoke, Svetovid (Perunov sin) - bog proricanja, Jaril (brat Svetovidov) - bog suma, Lada (Svetovidova zena) - bozica zemlje, Morana (Ladina kci) - smrti, Cernibog - (Svetovidov sin) - bog sudbine. Vremenom su sva staroslavenska plemena prihvatila Dajboga kao vrhovnog boga, a to se u teoriji religija naziva: Hetonizam: postivanje jednog od mnostva bogova kao glavnog. Slevenska mitologija ima i mnoga niza bica: vile, rusalke, bijeseove, sudjenice, rodjenice, dodole, vampire i vukodlake. Vjerovali su u zagrobni zivot i svoje pokojnike ukopavali sa hranom, picem i oruzjem. Kipove bogova su pravili u drvetu. Neka vjerovanja su ostala prisutna i kada su primili krscanstvo: praznovjerice, kletve, vracanje, caranje. Primjetan je i: Dualizam: dvojnost dobra i zla, koji ce svoj puni izraz dobiti kasnije kod bosanskih krstjana: uz dobrog Dajboga postoji zli Cernibog, uz rodjenice su bijesovi, a uz Vesnu je Morana. Tek dolaskom na Balkan Slaveni ce postepeno primati: Monoteizam: u obliku krscanstva, a kasnije i islama i time ce njihova vjerska evolocija biti zavrsena.

2. Bosna i Iliri

U zapadnom dijelu Balkana (tur. sumovite planine) se nalazi podrucje koje od starog vijeka ima geopoliticki topik Bosona (ilirski: tekuca voda) po imeni rijeke koja se danas zove Bosna. Cijela Bosna kao i Balkan od paleolita (srednjeg kamenog doba) je naseljena ljudskom rasom. Prastanovnici Bosne su Iliri koji su zivjeli u njoj od 3000. g.p.n.e. Iliri su bili veoma dobri ratnici i zbog toga su cesto bili u sluzbi velikih sila antike: Grcke i Rima. Zivjeli su u primitivnim oblicima gradova, a bavili su se uglavnom lovom, a na moru ribarstvom i gusarstvom. U sjeverozapadnom dijelu Balkana zivjela su ilirska plemena: Histrioni, Liburni, Latobici, Kolapiani, Jasi, Varciani i Breuci - svi sjeverno od Save i zapadno od Dunava. U istocnom dijelu Balkana zivjeli su: Andizeteji, Skordisci, Amantini, Ditioni, Sardeteji, Autoriteji i Glinidiconi - od istocne obale Drine do Crnog mora. Na jugu Balkana (Albanija i Grcka) obitavali su Dokleji, Labateji, Skitioni, Partini, Pirusteji i Talauti. Medju mnostvom tih plemena na teritoriji danasnje BiH zivjela su ova ilirska plemena: Japodi - izmedju Une, Save i Vrbasa, Mezeji - izmedju Vrbasa, Save i Bosne, Dariopi - izmedju Bosne, Save i Drine, Dindari - na podrucju kraskih polja B. Grahova, Glamoca i Kupresa, Deuri - na prostoru od Livna do Neretve, Dezitijati - istocno do Neretve do Drine - i Aredeji - u prioblanom pojasu od usca Neretve do Boke Kotorske. Iliri su tek u III stoljecu p.n.e. uspjeli da oforme jacu drzavu, ali ih je unistilo njihovo gusarstvo jer su imali veoma mocnog susjeda - Rim koji ih je u dugotrajnom periodu slabio, od 229. p.n.e. do 9. g.n.e. uspio da pokori i uvrsti u svoju imperiju. Vremenom su se romanizirani Iliri, a i Kelti i Sasi stopili u konglomerat - Vlasi; povukli u brda i poceli baviti iskljucivo katunskim stocarstvom.

3. Bosna, Rim i podjela Carstva

Mudri Rimljani su brzo otkrili da u Bosni leze bogata nalazista ruda: srebro, bakar, zeljezo i olovo. Od ilirskog vremena Bosna je bila naseljena: Keltima i Sasima kao vjestim rudarima. Rim u Bosni otvara velike rudnike srebra: Srebrenica i Srebrenik, bakra - Kupres, zeljeza - Vares i olova - Olovo. Sve je to popraceno romanizacijom stanovnistva sto znaci da autohtoni zivalj pocinje koristiti latinski jezik i pismo, usvajaju rimsku religiju i time gube svojstva i osobine sopstvenog etinckog identiteta. Bosna tada cini dio pokrajine Ilirik, koja se dijeli na Dalmaciju (planinski dio Bosne i Panoniju (Bosanska Posavina). Radi brzeg razvijanja rudarstva, trgovine i lakseg djelovanja rimske vlasti Rimljani grade naselja i ceste u Bosni. Najvazniji putni pravci lepezasto su se sirili od glavnog grada provincije Ilirik - Salone (Solin kraj Splita u Hrvatskoj). Jedan put je vodio pravcem: Salona - Ekrum (Obrovac) - Sabria (Glamoc) - Sernada (Protici kraj Sipova) - Kastra (Banjaluka) - Servicium (B. Gradiska), drugi: Salona - Tilorik (Trilj na Cetini) - Bistua Vetus (Duvno) - Bistua Nova (Bugojno) - Arduba (Vranduk) - Akva (Ilidza kod Sarajeva) - Argentaria (Srebrenica), a treci: Salona - Narona (Vid) - Asamo (Trebinje) - Epidaurum (Cavtat u C. Gori) Inace, vaznija mjesta toga doba u Bosni su bili centri rimskih garnizona, imanja zemljoposjednika i vikednaska naselja bogatasa (tamo gdje su ljekovite vode). Osim navedenih mjesta to su jos i ove lokacije: Recinium (Golubic na Uni), Salde (Brcko), Ad Saline (Tuzla), Domavium (Gradina kod Srebrenice) i Diluntum (Stolac). Rijeke Bosne u doba Rima su imale latinizirana ilirska imena: Savus (Sava), Unus (Una), Sanus (Sana) Urpanus (Vrbas), Bosinus (Bosna), Drinus (Drina) i Naro (Neretva). Prvi put u istoriji rijeka Drina je 297. postala granica izmedju Istoka i Zapada i tako ce ostati u civilizacijskom pogledu do danas. Sta se zapravo tada dogodilo? Rimksi imperator Dioklecijan, inace Ilir, radi lakseg upravljanja Carstvom izvrsio je administrativnu podjelu drzave na istocni i zapadni dio. Njegovu reformu nastavlja Konstantin I Veliki i svoju rezidenciju seli iz Rima koji je sve cesce ugrozen barbarskim napadima i time stvara "drugi Rim" u gradu Bizantionu koji dogradjuje i daje mu svoje ime Konstantinopolis. Prelomna godina u duhovnom smislu za sav zapadni svijet bila je 313. kada je isti car milanskim ediktom do tada rigorozno tretiran religiozni kult krscanstvo proglasio za sluzbenu vjeru Bizanta. Poslije vladavine Teodosija 395. Rim se definitivno dijeli na dvije zasebne drzave, na Zapadno Rimsko Carstvo i Istocno Rimsko Carstvo (Bizant). Granica izmedju tih carevina isla je od sjevera prema jugu rijekom Dunavnom i to: od Akvineuma (Budimpeste) do Singidunuma (Beograda), onda uzvodno Savom do usca Drine u nju, pa uzvodno Drinom i rijekom Pivom, preko Anderbe (Niksica) do Batue (Budve) na Jadranskom moru. Cijelo podrucje Bosne pripalo je Zapadnom Rimskom Carstvu.

4. Velika seoba naroda

Huni, najveci nomadski narod Azije provalio je 375. u Evropu kroz "vrata naroda" prostor izmedju Urala i Kaspijskog jezera. Njihova mnogobrojna plemena isla su u potragu za novim ispasama za svoja stada. Ispred sebe su tjerali mnog enarode koji su do tada zivjeli u stepama Rusije, pa su u Evropu stigli: Ostrogoti, Vizigoti, Vandali, Alani, Svevi, Alemani, Gepidi, Venedi, Anti, Sabiri, Avari i Sarmati. Huni su cak uspjeli i osnovati drzavu koja je trajala do smrti njihovog vodje Atile 451, a veci dio Bosne bio je u njenom sastavu. Sva navedena plemena su potisnula narode u Evropi koji su oduvijek zivjeli na svojoj zemlji: Germani i Burgundi su iz srednje Evrope otisli na zapad u Galiju (Francusku), Angli i Sasi su presli sa kopna u Albion (Britaniju), a Normani su presli u Skandinaviju. Ta seoba naroda je trajala stoljecima. Narodi su upadali povremeno u Zapadno Rimsko Carstvo, pa su 410. prvi put opustosili Rim. Neki od tih naroda osnivaju svoje drzave: Vizigoti u Spaniji, Ostrogoti u Italiji i na Balkanu, tako da i sva Bosna potpada pod njen sastav, Vandali u sjevernoj Africi. Bosna, preko koje su u tom periodu prohalali svi ti narodi kasnije dolazi u sastav drzave Langobarda. Nekoliko decenija kasnije nastaje prvo veliko srednjovjekovno zapadno kraljevstvo - Franacka (448-873.) u ciji sastav ulazi i tadasnja Bosna koja je najistocnija provinicija te drzave jer se granici na Drini sa Bugarskom, a kasnije sa Bizantom. U medjuvremenu, carevi Bizanta su prosirili su krscanstvo na veliki dio Evrope i vremenom su svi novopridosli narodi postali krscani i postepeno je cijela Evropa postala krscanski kontinent.

5. Dolazak Slavena na Balkan

Kao sto je Germane potjerao na zapad snazni prodor Huna, tako je i pleme Avara pokrenulo Slavene prema jugu. Zajednickim snagama, a pod vodstvom Avara koje su Slaveni zvali Obrima (otud toponimi: Obrovac, Obrenovac i prezimena: Obric i Obrenovic) vec od 518. povremeno upadaju u Bizant i pljackaju ga. 522. se okrecu vec oslabljenom Zapadnom Rimskom Carstvu i 560. prelaze Dunav koji je glavna granica na sjeveru Carstva. Nakon trogodisnje opsade najutvrdjenijeg grada Panonije, Sirmiuma (S. Mitrovice) Slaveni ga osvajaju 582. Od te godine se Slaveni pocinju zadrzavati u osvojenim podrucjima na Balkanu. Iskoristivsi kasnije vojne nemire u Carstvu (vojska je napustila granicu zbog losih plata) Slaveni masovno prodiru preko Dunava, Drave i Save. 614. su dospjeli cak do glavnog grada Ilirka, Salone i razorili ga. Vidjevsi da nemaju otpora poceli su da prezimljuju u novoj domovini. Za razliku od njih Avari su se vracali preko Drave u svoju vec oformljenu drzavu koja je trajala od 568-802. Neko vrijeme je i Bosna bila dio te avarske drzave. Starosjedioci Bosne; Iliri, Kelti, Sasi, Grci i Rimljani cijelo vrijeme te najezde povlacili su se u planine jer su Slaveni gotovo uvijek naseljavali plodne ravnice uz rijeke i usca. 626. Avari i Slaveni su pokusali osvojiti Konstantinopolis, ali su porazeni - sto se osobito odrazilo na savez jer se Slaveni pocinju sve vise da osamostaljuju u odnosu na Avare. Slaveni su nastavili i u novoj domovini da se udruzuju u zajednice, sa knezom na celu. Jos uvijek su bili na nivuo rodovsko-plemenskog uredjenja i vojne demokratije. Zarobljenike vise nisu primali u svoj krug nego su za njih poceli da traze otkup, a to su naucili od Avara. Nazalost, Slaveni jos nisu znali da udruze svoja plemena u veci savez tako da su u narednim stoljecima dolazili pod prevlast Franaka, Madjara, Bugara do 971. i Bizanta. Bosna je prvi put pominje kao geografski pojam (dakle ne kao drzava) 753. u latinskom analu "Metodos". Kasnije, bizantski car iz makedonske dinastije, Konstantin VII Porfirogenit 948. u svom djelu "De administrando imperio" (O upravljanju carstvom) spominje zemlju Bosnu. Prvi slavenski pomen Bosne kao drzave datira iz pocetka XI stoljeca u "Kronici popa Dukljanina" - pod tim pojmom se podrazumijeva prostor od Zavidovica na sjeveru, preko Vlasica i Prozora na zapadu do Srebrenice i Foce na istoku i planina Prenja i Zelengore na jugu.

II - BOSNA u SREDNJEM VIJEKU

1. Banovina Bosna

Grb Kotromanica
Pripovijedanje pocinje (latinski: historia - povijest, pripovijest, pripovijedanje) sredinom XII stoljeca, tacnije 1141. godine. Plemena Bosnjaka (za tumacenje narodnosnog imena Bosnjaci, Hrvati, Srbi vidi: GENEZA BOSNJAKA) okupila su se na poziv svog bana (avarski: bogat, gospodin) i pobijedili su vojsku ugarskog kralja Geze II u B. Posavini. Geza II je htio da porobi Bosnu jer je kao sin Bele II i Jelene (kcerke velikog zupana Raske, Urosa I) smatrao da i Bosna i Raska trebaju biti dio njegovog kraljevstva. Ali Bosnjaci se nisu dali; vecinu plemena ujedinio je bosanski ban BORIC (1141-63.), savladao je neprijatelje i time postao poznat u istoriji kao prvi ban Bosne kojem je ime upamceno. To moze da znaci da je Bosna i ranije imala svoje banove, ali se njihova imena gube u tami stoljeca, najvise zbog toga sto do sada nisu pronadjeni pouzdani materijalni dokazi ili pisani tragovi koji bi potvrdjivali tu mogucnost. Bosna je tada bila veoma mala drzava i cesto je postajala mamac i zeljeni plijen susjednih kraljevina, Ugarske, Bugarske i Bizanta. Za njene planine bogate sumom, za bogate rudnike, za njenu so, otimali su se svi, ali ipak najvise Ugarska jer joj je kroz Bosnu bio najblizi put do Jadrana. Granice banovine Bosne za vrijeme bana Borica bile su na sjeveru Vranduk, na istoku plenine Zvijezda i Romanija, na jugu planina Bjelasnica i rijeke Rama i Neretva, a na zapadu rijeka Vrbas do D. Vakufa i planina Vlasic. U Bosni se tada zivjelo slicno kao u pradomovini. Bosnjaci su se pretezno bavili stocarstvom i zemljoradnjom. Nomadski dio stanovnistva zivio je u planinama i silazio je u naselja da trguje sa zemljoradnicima. Naselja su se stvarala oko tvrdjava i utvrdjenih gradova. U naseljima su zivjeli pretezno zanatlije i rudari. Medju prvim naseljima u Bosni poznati su: Visoko, Fojnica, Kresevo, Busovaca, Vrbaski Grad (G. Seher kod Banjaluke), Zenica, Prozor i Hodidjed (kod Sarajeva). Stanovnistvo Bosne osim Bosnjaka cinili su ranije spomenuti Vlasi (romanizirani Kelti i Sasi, koji su se poceli mijesati i sa Bosnjacima), zatim Hrvati koji su poceli stizati u Bosnu sa zapada poslije propasti hrvatske drzave 1102. godine i Srbi ciji su raski zupani imali posjede u istocnom Humu. U to doba, kada je bio mir - bosanski ban nije imao nikakvu vlast. On je bio samo glavni komandant vojske u slucaju rata. I dalje su bosnjacka plemena (Hrvatinici, Vukcici, Jablanovici, Zlatonosici, i dr.) zivjela samostalno i nisu priznavali nikakvog gospodara osim najstarijeg clana svoga plemena. Svako pleme je zivjelo na podrucju jedne ili vise zupanija, a njime je upravljao zupan. Bosnjaci tada nisu pripadali ni jednoj religiji. Svoju djedovsku vjeru su postepeno zaboravaljali, a posto su dugo zivjeli izvan glavnih misionarskih krscanskih transverzala, izbjegli su pokrstavanje koje je zahvatilo Hrvate i Srbe. Naravno, Vatikan je nastojao da pokrsti Bosnjake, ali u tom nije uspijevao, jer kako objasniti latinsku liturgiju bosnjackom narodu kada ga vatikanski misionari nisu znali. Postojale su crkve u Fojnici i Kresevu, ali vjernici su bili pretezno Vlasi i odbjegli Hrvati iz Hrvatske. Ovdje je vazno napomenuti da jos ne postoji razlika izmedju katolicanstva i pravoslavlja mada je veliki vjerski raskol bio 1054. godine. Ni sami popovi, a pogotovo vjernici nisu znali za neku osobitu razliku izmedju orotodoksne i katolicke doktrine, ispovijedali su svoju vjeru nesvjesni da su istovremeno pod patronatom i Vatikana i Konstantinopolisa koji su zajedno polagali pravo na sve svoje vjernike.

2. Prvi bosanski banovi

Bana Borica naslijedio je njegov rodjak (ne zna se u kojem stupnju srodstva) KULIN BAN (1163-1204.). U to doba Bosna dozivljava prvo teritorijalno sirenje na racun Bizanta i Ugarske. Kulin je vise volio u susjedstvu imati slabu kraljevinu Ugarsku, nego stoljetni mocni Bizant, pa zato kao saveznik ugarskog kralja Bele III ratuje protiv bizanstkog cara Andronika I Komnena. Kulin je uspostavio trgovacke odnose sa Dubrovnikom i povelja od 29. augusta 1189. (kojom se odobrava sloboda trgovine dubrovackim trgovcima u banovini Bosni) prvi je pisani dokument bosanske istorije pa se zbog toga taj datum uzima kao pocetak pisane istorije BiH. Ta povelja se nalazi u Istorijskom muzeju u Petrogradu. U Kulinovo doba 1199. godine pada i prvi pritisak Vatikana da se Bosna odrekne heretickog ucenja koje su propovijedali bosanski krstjani (popularno, ali samo uslovno istovjetni sa bogumilima). I zaista, Kulin ban i bosanski velikasi su se na Bilinom polju (kod Zenice) lazno odrekli svoje vjere pred poslanikom pape Inocentija III 8. aprila 1203. Ali cim je poslanstvo izaslo iz Bosne, sva Bosna je opet nastavila da propovjeda svoju vjeru. Taj tadasnji postupak postao je kasnija praksa u Bosni: svaki put Bosnjaci bi se "pokajali" i "odrekli" svoje vjere, a kada bi inkvizitori otisli, oni bi se vracali svojoj religiji. Dugotrajno i relativno mirno razdoblje vladanje Kulina ostalo je vjecno u sjecanju Bosnjaka u izreci "Od Kulina bana i sretnih dana."

Njega je naslijedio stariji sin STJEPAN (1204-32.) koji je zbacen jer je htio uvesti katolicanstvo u Bosnu. Pred kraj njegove vladavine dolazi inkvizicija u Bosnu; u Vitezu godinama radi sud za istrazivanje hereze i tada biva spaljeno nekoliko desetina bosanskih krstjana. Revolt naroda zbog spavljivanja uzrokuje zbacivanje Stjepana, a poslije njega je izabran za bana njegov rodjak (postoje naznake da je on rodjeni brat Stjepanov):

MATIJA NINOSLAV (1232-50.) On je odbio imenovanje biskupa za Bosnu od strane Vatikana, ali je bio prisiljen da napravi ustupak Papskoj stolici time sto je primio misiju dominikanaca 1233. Oni osnivaju biskupiju Bosna Srebrna (Bosnia Argentaria) sa centrom u Srebrenici. M. Ninoslav je vodio dva rata protiv krstasa koji su htjeli istrijebiti bosanske krstjane; prvi put protiv ugarskog hercega (madjarski: vojvoda) Kolomana 1234-1239. Drugi rat se vodio izmedju vojske dominikanskog biskupa Ponse i vatrenog zastitnika krstjana Stjepana Hrvatinica od 1244-1247. I tada su se Bosnjaci lazno odrekli vjere da bi prezivjeli, jer je rat bio bosanska Pirova pobjeda.

3. Kotromanici

Neki istoricari isticu da je sljedeci ban PRIJEZDA I (1250787.) rodjak M. Ninoslava, ali stepen njihovog krvnog srodstva nije dokazan, zapravo je pod velikim upitnikom. Hrvatski povijesnicari tvrde da su Kotromanici Germani (Goti; Ghotoroammani - Kotoramani), a srpski historicari da su Srbi (jer su "prijezdili" - presli preko Drine - pa otud ime - Prijezda). Ali, tacno je jedino to da se u heretickoj Bosni ne bi mogao odrzati ni jedan vladar ako nije iz naroda, tj. iz Bosne i ako barem u jednom dijelu svoje vladavine nije bio zastitinik krstjana.

Prvi Kotromanici: Prijezda I i PRIJEZDA II (1278790.) nisu bili mocni vladari. Prijezda I je bio pod velikim uticajem ugarskog kralja Bele IV, cak je bio i njegov vazal nekog vrijeme. Iako se 1254. i 1283. borio protiv krizara u Bosni, pred kraj zivota morao je primi katolicku vjeru. Njegov sin Prijezda II koji je takodjer katolik uspio se odrzati na prijestolu samo tri godine.

STJEPAN I KOTROMAN (1290/1310.) po kojem je cijela dinastija dobila ime bio je prvi ban koji je krunu naslijedio od svoga oca. To znaci da se dotadasnja "vojna demokratija" istopila jer je vladarska obitelj postala dovoljno mocna da diktira nacin nasljedjivanja. Do tada su se banovi birali na saboru Bosnjaka u Mostrama gdje je bio centar djeda bosankih krstjana. Od djeda bi ban dobio blagoslov, pitao ga za savjete u vezi diplomatije, rata i vjencanja. Tako se desilo da se Stjepan I ozenio kcerkom srpskog kralja Dragutina, Jelisavetom, kako bi ostao u dobrim odnosima sa Nemanjicima i imao ih kao saveznike protiv Ugarske i Bizanta. To priblizavanje Srbiji nije se svidjelo zapadnim komsijama, bogatim hrvatskim velikasima i banovima Subicima, pa su zaratili sa Bosnom i vladali njenim velikim dijelom u dvadesetogodisnjem periodu 1302/22. U to doba u Bosnu stizu franjevci 1291. Poslije nekoliko bitaka Subice u Bosni je zbacio veliki zastitnik krstjana, knez Hrvatin, po cijoj naredbi je ubijen Mladen II Subic.

STJEPAN II KOTROMANIC (1322/53) je uz pomoc kneza Hrvatina dosao na prijesto. U njegovo doba, 1326. u Bosnu ponovo dolazi inkvizicija i nastoji prisilnim pokrstavanjem da umanji uticaj krstjana medju Bosnjacima, ali ne uspijevaju jer je i Stjepan II i sam zastintnik krstjana. Zato 1340. krizari opet pokusavaju jedan vojni pohod, ali ni ovaj put im to ne polazi za rukom. Rodbinskim vezama Sjepan II doprinosi stabilnosti Bosne, jedna od tri zene mu je bila bugarska princeza, kci cara Mihajla Sismana, a druga zena kci velikog vojvode Poljske Kazimjeza Kujavije. Zatim; svoju kcerku Elizabetu udao je je za ugarsko-hrvatsko-poljskog kralja Ludvika I Anzujskog, najmocnijeg vladara tadasnje Evrope, a drugu kcerku Katarinu za Hermana I Celjskog. U Stjepanovim osvajanjima Bosna je izasla na Savu, stigla na zapad do Sane, srpskom caru Dusanu uzeo je zupe Usoru, Soli i Hum i time Bosna izlazi na Jadransko more. Iza sebe je ostavio dva puta vecu drzavu nego sto ju je zatekao. Stolovao je u Bobovcu, a pred kraj zivota je poceo graditi Kraljevu Sutisku (koja ce ime dobiti tek po vladanju Tvrtka I). Od toga doba bosanski vladari su nazimjenicno na strani Ugarske ili Italije, a cijelo vrijeme su saveznici Dubrovnika u vjecitoj borbi protiv Venecije.

4. Bosanski krstjani

Mnogi istoricari su bosanske bogumile do sada poistovjecivali sa bogumilstvom koje je samo zbirno ime za sve hereze te epohe: kudugeri u Grckoj, babuni u Srbiji, garatensesi, kalojani, patareni i konkorecani u Italiji, albigenzi, katari, popelicani i tekserani u Francuskoj, begini i gazari u Njemackoj. Ucenje bosankih krstjana je jedna varijanta dualistickog, manihejskog ucenja o postojanju dva tvorca: starijeg sina bozijeg, djavola onog loseg koji je stvorio nesavrseni materijalni svijet i dobrog, Isusa koji je stvorio savrseni nebeski svijet. Od bugarskih bogumila krstajni Bosne uzeli su samo neke postavke. U prinicipu oba ucenja i bogumilsko i bosanskih krstajna, kao i sva ostala su izraz revolta protiv krscanskih crkava. Posto je kriz isto materijalan i on je izvor zla. Isto tako nisu postivali ni krizanje vodom jer i ona materija. Odbacivali su iz Biblije Stari zavjet, ikone, prezirali su crkve, biskupe i Vatikan. Zivjeli su skromno u svojim hizama koje su ujedno bile i mjesta vjerskih obreda. Nisu imali svoja imanja kao krscanski monaski redovi, odricali su svoje vjernike od materijalnih bogatstava i nagovarali ih na nepokornost bogatasima. Zabranjivali su da se jede meso (jer je uzrokovano prolijevanjem krvi), da se pije alkohol, petak mi je bio dan odmora, a imali su veoma strog post. Vjencanje je bilo gradjansko a ne crkveno, a svoju vjeru su propovijedali na bosanskom jeziku.

Na celu crkve bosanske stajao je djed (did). On je bio najstariji medju vjernicima i nije imao nikakvu vlast, posjedovao je samo ugled. Centar djeda bio je u prvo u selu Milima kod Visokog, a onda u Mostrama. Nizi od njega bili su starci, strojnici, gosti - a svi su se nazivali krstjani. Krstajni su sami sebe dijelili na ciste: oni koji su se strogo pridrzavali svih vjerskih propisa; i na mrsne: njima je pripadao najveci dio naroda, oni su deklarativno prihvatali vjeru, ali se nisu decidno pridrzavali propisa. Cisti nisu imali nikakve imovine i zivjeli su bukvalno od milostinje mrsnih - dakle bili su neka vrsta asketa, redovnika. Samo ucenje se javilo u Bosni 1190. i kroz cijeli period postojanja srednjovjekovne bosanske drzave bilo je zvanicna, drzavna religija sve do 1463. kada su Turci osvojili Bosnu. Kroz cijeli taj period Vatikan potpomognut Ugarskom, Venecijom, Bizantom, Srbijom vodio je protiv Bosne krizarske ratove ne bi li istrijebio krstjane i nametnuo u vladarskoj dinastiji Kotromanica katolicanstvo kao zvanicnu vjeru. Od 1234. 1358. vodjeno je ukupon sedam katolickih i pravoslavnih pohoda u namjeri da se u Bosni iskorijeni ucenje krstjana a uvede krscanstvo u bilo kojem obliku. Cinjenica je da ni jedan pohod nije uspio, tako da se moze reci da srednjovjekovna Bosna (dakle najveca vecina njenog naroda) nije nikada pripadala ni katolickoj ni pravoslavnoj crkvi.

Bosanski vladari i velikasi prihvatii su krstjane od pocetka prvenstveno zato sto ono nije trazilo feude kao sto su trazili katolicki samostani i pravoslavni manastiri. Krstjani su trazili samo zastitu svojih zivota od progona stranih vojski. To je bilo i u interesu vlasti - jer ni velikasi nisu zeljeli da padnu pod uticaj krscanstva jer bi time izgubili samostalnost i morali ratovati za jednu ili drugu vjersku alijansu, a vjernicima istoka ili zapada dijeliti svoju zemlju. Velikasi su krstjanima ukazivali cast time sto su ih drzali u krugu svojih obitelji, oni su im odgajali djecu, bili im dijaci (pisari) svjedoci i savjetnici u pravnim poslovima. Djedovi su svojim savjetima znali da uticu na bosansku politiku i vremenom se pokazali kao znacajan faktor u odrzanju bosanske drzave i njene nezavisnosti.

5. Kraljevina Bosna

Posto je Stjepan II umro bez sina, njega je naslijedio sin njegovog brata Vladislava - TVRTKO I (1353-1391.). Tvrtko je u sebi imao i hrvatske krvi (mati mu je bila Jelena, kci hrvatskog bana Pavla Subica) i srpske krvi (baba mu je bila Jelisaveta, kci srpskog kralja Dragutina). Naslijedio je veliki i stabilnu banovinu. Situacija u Evropi isla mu je u prilog: velike sile na zapadu su bile zauzete "stogodisnjim ratom", ugarsko krilo Anzujaca dobilo je konkurenciju u italijanskim Anzujcima i neprestano su se prepirali oko prevlasti na Jadranu. Tvrtko je pametno izabrao saveznistvo Ugarske, koja mu je bila u susjedstvu i koja je bila mocna kraljevina pod Ludvigom I Anzujskim, a ne kraljevinu Siciliju koja je bila daleko, preko mora. Jedno vrijeme, do 1356. naginjao je katolicanstvu (uticaj majke), ali dvije najmocnije velikaske obitelji u Bosni; Hrvatinici i Kosace odrzavale su krstjanski duh u cijeloj banovini. Zbog toga Tvrtko 1358. kada papa Inocentije IV na Bosnu iznova salje krizare staje u odbranu bosanskih krstjana. Poslije tog, sedmog krizarskog pohoda zadugo vise nije bilo pokusaja da se Bosna pridobije za Vatikan.

Poslije smrti zadnjeg srpskog cara Urosa na Marici 1371. Tvrtko pokazuje namjeru da zagospodari jednim dijelom propalog srpskog carstva, isticuci svoje pravo na nasljedje po krvi. Zato je prvo porazio mocnog srpskog velikasa Nikolu Altomanovica i pripojio njegove zemlje oko rijeka Lima, Tare i Pive, a poslije sporazuma sa knezom Lazarom, proglasio se 1377. u Milima, centru bosanskih krstjana za "kralja Bosne, Srbije, Hrvatske, Dalamcije, Primorja, Zapadnih strana, Donjih krajeva i Huma". Od tada do smrti kralj Tvrtko I je vodeci vladar na cijelom Balkanu, a Kraljevina Bosna se prostire na zapadu od Sukosana (juzno od Zadra), preko Lapca, duz rijeke Une, na sjeveru do Save, na istoku do Drine, Lima i Bijelog Polja, donjeg toka Zete, podnozje Lovcena, pa do Budve, gdje opet izlazi na Jadran. Bosni tada pripadaju otoci: Solta, Brac, Hvar i Korcula cije su se gradske uprave samovoljno stavile pod patronat bosanske drzave kako bi ih ona zastitila od Venecije. 1382. Tvrtko I gradi luku Stjepan (Herceg Novi) gdje gradi bosansku mornaricu: cetiri velika broda i 32 manja. Pojavom Turaka u blizini svoje kraljevine salje odred vojske na Kosovo 1389. Tvrtko I je prvi bosanski vladar koji kuje zlatni novac u Bosni: gros, dinar i poludinar. U Bosni je razvio trgovinu, a i ugrozio je primat Dubrovnika koji je imao monopol na prodaju soli na Balkanu. Sve nemire neposlusne bosanske vlastele znao je da smiri i pridobije za jedinstvo Bosne. Cak je i na Jadranskom moru imao prestiz jer je ugrozavao gusarskim napadima svojih lakih brodova teske galije Mletacke Republike. Kralj Tvrtko I je uz svoje ime stavio jos jedno ime: Stjepan (po uzoru na prvog krscanskog mucenika) i tu su praksu nastavili svi sljedeci bosanski kraljevi. On je, diplomatski izabrao ime tog prvomucenika kako bi se katolickoj Evropi dodvorio i prikazao pravovjerim krscaninom. Iz dva braka i jedne vanbracne veze imao je tri sina, od kojih su dvojica kasnije postali kraljevi Bosne, ali su bili samo blijede sjene svoga velikog oca.

6. Hrvatinici i Kosace

Dvije najvece plemicke obitelji Bosne krojile su politiku Kraljevine od Tvrtkove smti pa sve do dolaska Bosne pod Turke 1463. godine. U pocetku su to bili Hrvatinici, a kasnije Kosace.

HRVATINICI poticu iz dijela Bosne koji je omedjen rijekama Unom, Savom, Ukrinom i Vrbanjom, a koji se u srednjem vijeku zvao Donji krajevi i Zapadne strane. Rodonacelnik loze Hrvatinica je knez Sjepan koji se pominje prvi put 1244. Prezime su dobili po Sjepanovom sinu Hrvatinu koji je vladao u Kljucu. Njegov sin Vukac Hrvatinic bio je veliki vojvoda bosanski, a njegov unuk Vlatko Hrvatinic bio je regent u doba maloljetnog Tvrtka I. Dva sina je imao Vukac Hrvatinic: Vuka Vukcica, koji je bio ban Hrvatske i Dalamcije od 1391-1401, a drugi sin je:

HRVOJE VUKCIC-HRVATINIC (1350/1416.) Herceg Hrvoje je imamo dva velika grada u kojima je vladao: ljeti Kotor (Varos), a zimi Split. Osim toga, izgradio je buduci kraljevski grad Jajce. Sam je kovao svoj novac, ratovao je protiv bosanskih kraljeva, Venecije, ugarskog kralja, ujedno i cara Svetog Rimskog Carstva Zigmunda Luksemburskog. Bio je sve do smrti nekrunjeni kralj Bosne, siva eminencija, a pet bosanskih kraljeva od 1391-1416. bili su naprosto igracke u njegovim rukama - obarao ih je i dovodio na prijesto kad je htio. Na zadnjem velikom viteskom turniru Evrope, u Budimu 1412. proglasen je "Vitezom zmajevog reda" (uz njega tu titulu medju svim juznim Slavenima ima jos samo jedan vitez, takodjer iz Bosne - Sandalj Hranic-Kosaca). On je prvi bosanski velikas koji je pozvao u pomoc Osmanlije i oni su dosli u Bosnu da se zajedno sa njim bore protiv Ugarske.

KOSACE su vladale ne podrucju izmedju rijeka Neretve do Pive sve do Jadrana. Najstariji poznati predstavnik te obitelji je Stjepan Vuk Hrana, koji je umro 1359. Negovog sina, velikog vojvodu bosanskog Vlatka Vukovica poslao je Tvrtko I 1389. na Kosovo. Bratic Vlatka Vukovica:

SANDALJ HRANIC KOSACA (1370/1435) bio je takodjer veliki vojvoda bosanski od 1394. pa sve do smrti. Samostalno je vodio ratove, ubirao carine i zakljucivao ugovre sa drugim drzavama, a pod kraj zivota i on se stavio pod zastitu Turaka, jer su mu vec 1388. bili usli u Bilecu. Njegov bratic:

STJEPAN VUKCIC KOSACA (1404/1466.) veliki diplomata, udao je svoju kcerku Katarinu za bosanskog kralja Tomasa cisto iz diplomatskih potreba. Pretendirajuci na srpske zemlje proglasio se hercegom S. Save 1448. (po toj tituli ce kasnije Turci Hum nazvati Hercegovinom) i cak izgradio sedam crkava. Od 1441/45 vodi rat protiv Dubrovnika u cemu mu pomazu Turci. Kao mladica, dao je svoga brata Isaka da bude taoc u Istanbulu kako bi time dokazao lojalnost Velikoj Porti. Isak je tamo primio islam, usvojio ga je voskovodja Isabeg (osnivac Sarajeva - sa kojim ga cesto brkaju) i postao je kao ISABEG ISHAKOVIC-HRANUSIC jedan od prvih bosnjackih namjesnika u Bosni. I sin hercega Stjepana, Stjepan Hercegovic 1470. je primio islam i kao: AHMEDPASA HERESEKZADE bio je prvo beglerbeg u Anadoliji od 1481/97, pa prvi bosnjacki veliki vezir 1497/1515. i zet sultana Bajazida II. Stariji sin hercega Stjepana, Vlatko, donio je iz Venecije prvu stampariju u Bosnu, ta stamparija je radilu u Gorazdu od 1485/152. a kasnije preko rodbinskih veza presla u obitelj Crnojevica. Od velikih likova te dinastije tu je jos: KATARINA, posljednja bosanska kraljica koja je po nagovoru pape Siksta IV, ako se njena djeca ne vrate krscanstvu, testamentom zavjestala bosansko kraljevstvo Vatikanu, sto hrvatski povijesnicari uzimaju kao argument da je Bosna katolicko nasljedje. Kraljica Katarina umrla je u Rimu 1478. i sahranjena je u crkvi Ara Celi, gdje i danas njen sarkofag. Njen sin Zigmund, zadnji princ Kraljevine Bosne primio je 1463. islam i kao: ISHAKOGLU (turski: oglu - kraljevic) postao je sanzakbeg pokrajine Karasi od 1487/98.

7. Bosna u XV stoljecu

Posto su sva tri sina kralja Tvrtka I bila maloljetna, na bosanski prijesto stupio je sin Tvrtkovog strica Ninoslava, DABISA (1391/95). On je najkrace vladao, ali je ostavio najvise povelja. Nesposoban da vlada, po "djakovackom ugovoru" priznao je ugarskom kralju Zigmundu Luksemburskom da svi buduci bosanski kraljevi budu ugarski vazali. Njegova supruga JELENA "GRUBA" vladala je poslije njegove smrti (1395/9😎. Herceg Hrvoje ju je doveo na vlast, kao i njenog muza i on je ustvari vladao iz sjene umjesto njih dvoje. U njeno doba datira prvi prodor turaka u Bosnu, kod Bilece 1388. Hrvoje dovodi po Jeleninoj smrti najmladjeg sina Tvrtka I OSTOJU (1398/1404) za kralja, ali ga i svrgava, jer se poceo zamijerati bosanskim krstjanima i priblizavati se Ugarskoj. Da bi se izvukao iz dugova, taj bezuspjesni kralj prodaje Dubrovackoj Republici Bosansko primorje od Stona do Gruza. Hrvoje ga tada obara sa vlasti i ponovo ga dovodi na prijesto 1409/18, ali ovaj put je Ostoja jos blijedja figura nego prije.

TVRTKO II TVRTKOVIC (1404/09.), najstariji sin Tvrtka I zahvaljujuci Hrvoju domogao se krune, ali ju i gubi poslije poraza u bici sa Zigmundom Luksemburskim. Turci ga vracaju ponovo na prijesto 1421. i tad vlada do 1442. Zauzvrat Osmanlije ulaze slobodno u Bosnu 1414. i 1416. i od Tvrtka II traze danak. Posto je osiromasio daje im Hodidjed, gdje Turci prvi put ostavljaju stalni garnizon u Bosni. Trvrtko II 1436. dopusta pokrstavanje bosanskih krstjana koji zbog toga bjeze svom velikom zastitniku hercegu Stjepanu - na ciju intervenciju kralj najzad biva oboren sa vlasti. Svega tri godine vladao je srednji sin kralja Ostoje, STJEPAN OSTOJIC (1418/21), koji je prodao Dubrovniku Konavle, a Venecija mu otima otoke. I on se zamjerio krstjanima jer je imao namjeru da ih pokrsti, pa ga obara herceg Stjepan.

U doba kralja TOMASA (1421/43), mladjeg Ostojinog sina Bosna i dalje slabi jer je razdirana unutrasnjim suprotnostima: kraljevska obitelj i dalje naginje krscanstvu jer u njemu vidi garancije Vatikana za svoj daljnji opstanak, dok mnogobrojni i bogatiji od kraljeva Bosne, velikasi Hrvatinici i Kosace stoje na strani krstjana. I u njegovo doba Bosna gubi dijelove teritorije, sada od Turaka. On, da bi se odrazao na vlasti prinudjen je da se ozeni kcerkom hercega Stjepana, Katarinom. Kralj Tomas je umro pod nerazjasnjenim okolnostima, sumnja se da da je ubijen jer je jer kada je otvorena njegova grobnica vidjelo se da mu je lobanja razbijena. Motiv da ga ubiju imali su svi: Kosace, Venecija, Dubrovnik, Ugarska, Turci, pa cak i zadnji bosanski kralj, njegov rodjeni sin:

STJEPAN TOMASEVIC (1461/63.) Bosna je u totalnoj krizi i kralj ne uspijeva obuzdati anarhiju i samovolju velikasa. Kralj vezuje svoju politiku za Ugarsku uz obavezu da ce progoniti krstjane. 1459. pokusava zenidbom sa kcerkom smederevskog despota Lazara Brankovica da nadje saveznika u borbi protiv Turaka. mada jos nije stupio na bosanski prijesto postaje vladar smederevske despotije, koju ju je dobio kao miraz, ali Osmanlije iste godine ruse do kraja vec razvaljenu srednjovjekovnu srpsku drzavu. Stjepan Tomasevic je jedini bosanski kralj koji je dobio krunu od Vatikana, odnosno od pape, jer se zvanicno pokrstio 7. februara 1461. i proglasio S. Gurgura za patrona bosanskog kraljevstva. Naivno vjerujuci poslije toga u pomoc Zapada jer je postao katolicki kralj, odbija placanje danka sultanu Mehmedu II Fatihu (Osvajacu). Ocekuje vojnu pomoc od katolicke crkve, od Venecije i Ugarske, ali ona mu nikada nije stigla. Istovremeno Bosnjaci odbijaju da se bore za katolickog kralja koji ih je izdao. Kralj bjezi pred Turcima iz Jajca u Kljuc, stizu ga tu i pogubljuju. Time je definitivno zavrseno postojanje srednjovjekovne bosanske drzave. Uzroci pada Bosne pod Turke su vise nego ociti: slabost kralja, anarhija u zemlji, nepruzanje pomoci od krscanske koalicije - sve je to doprinjelo da kraljevina (kako kaze narodna poslovica): "Pade Bosna kao zrela jabuka u sultanovo krilo." - bila je spremna da je neko ubere, a Turci su je odavno mjerkali i pripemali za to.

8. Drzavna uprava u Kraljevini Bosni

U prvom periodu svog politickog i pravnog razvoja Bosna je bila banovina na cijem je celu stajao ban. Ban je bio samo prvi medju podjednako bogatim osobama. Banovina Bosna bila je podijeljena na zupanije, a svaka zupanija je bila zivotni prostor jednog bosnjackog plemena: Hrvatinici, Vukcici, Jablanovici, Kosace, Zlatonosici, Sankovici, Pavlovici, Babonici, itd. Kasnije su plemena sirila svoje posjede ratujuci sa susjednim plemenima i zauzimali nekoliko zupa. Najstarija poznata zupa je Rama koja je u najstarijem periodu Bosne bila sinonim za cijelu drzavu (Rex Ramea - kralj Rame/Bosne). I druge zupe su dobivale ime po rijekama: Sana, Usora, Vrbanja, Lasva, Unac, Drina, Neretva. Neke su se zvale po imenima najstarijih gradova u Bosni: Dlamoc (Glamoc), Hlivno (Livno), Hvojnica (Fojnica), (B.) Dubica, Glaz, Zemljanik, Srebrenica.

U drugom periodu svog postojanja Bosna je kraljevina sa kraljem na celu drzave. Kralj je bio de nominalno vladar cijele Bosne, mada je njegov suverenitet cesto bio ogranicen spomenutim plemickim dinastijama. On cak nije bio ni najbogatiji velikas (osim Tvrtka I), medjutim praksa je postala zakon da samo jedna dinastija, Kotromanici u zemlji daje pretendente na prijesto Bosne. Do Stjepana I vladara su birali demokratski, na saboru, a od tada je vladarska cast postala nasljedna. Kralj je u miru upravljao zemljom, izdavao povelje: ugovore, darovnice i zahvalnice, dijelio titule i feude (mada ih ni sam nije imao dovoljno) i bio je vrhovni sudija u svom domenu. U ratu je vodio bosansku vojsku u odbranu zemlje, a cesto su to za njega radili velike vojvode i hercezi koje je on imenovao. Kralj je realno upravljao jedva jednom trecinom (pa cak samo i petinom) Bosne.

Na kraljevom dvoru postojala je drzavna kancelarija. Iz nje su izlazile naredbe, diplomatski, trgovinski i drugi ugovori internog i medjudrzavnog znacaja. U njoj su radili su: djed bosanskih krstjana, koji je najcesce bio prvi kraljev savjetnik, tepcija koji je bio prvi ekonom kraljevog imanja, kazanac je bio blagajnik dvora, pristav je bio kontrolor dokumenata koje je sastavljao glavni dijak kojeg su jos zvali gramatik ili logofet. Sluzbeni jezik srednjovjekovne Bosne bio je bosanski jezik, a pismo bosancica. Dvorski dijaci su radili na pergamentu, a od doba Tvrtka I i na papiru.

Osim njih, druge sluzbe na dvoru su bile: peharnici, vratari, celnici, stavioci i strazari. Iako je kralj kao u svakoj feudalnoj drzavi nastojao da bude neogranicen vladar u svojoj zemlji, u Bosni je postojao jedan oblik skupstine - Sabor (staroslavenski - zbor) Bosne. To je bio skup svih predstavnika bosanskih velikasa koji su predstavljali svoja plemena, odnosno interese zupa. Na saboru je kralj trazio odobrenje da izda neki dokument (povelju, listinu) koja se tice vanjske politike zemlje. Sabor je bio savjetodavno, ali ne i upravno tijelo. Bez odobrenja Sabora kralj nije mogao donositi odluke. Znaci, uslovno receno: kraljevi Bosne nisu bili apsolutni vladari, nego na neki nacin parlamentarni monarsi. Osim sabora u Kraljevini je postojao "stanak sve Bosne". Stanak su sacinjavali povjerljivi kraljevi velikasi koji su zivjeli povremeno na kraljevom dvoru i to su najcesce bili plemici iz dinastija Hrvatica i Kosaca. Oni su se zvali kletvenici: pred njima se kralj kleo, zaklinjao - a i oni njemu na vijernost. Kletvenici Stanka bili su kraljevi savjetnici po pitanju politike u onim slucaevima kada se Sabor Bosne nije mogao sastati, ili kada nije trebalo sazivati Sabor, a bilo je potrebno brzo donijeti neku odluku. Receno suvremenim politickim rjecnikom oni su bili neki nepotpuni oblik drzavne vlade.

Sudovi u danasnjem smislu nisu postojali. Ali kada bi se pokazala potreba da se nekome sudi, sudija bi obicno bio zupan (svaki u svojoj zupi), ili, kasnije kastelan, zapovjednik tvrdjave u slucaju vojnog sudjenja. Sudilo se po obicajnom pravu, odnosno po tradiciji i prevovladavo je prinicip taliona (oko za oko, zub za zub). U visoj instanci sudija je bio vladar nad vise zupa, najstariji clan neke od plemickih dinastija. Najvisa instanca je bio kraljev sud u slucaju kada je trebao da se presudi neki spor izmedju samih velikasa, a njegov savjetnik po pravilu je tada bio djed krstjana. Djedovi su pisali kralju, a i velikasima oporuke i bili su izvrsioci tih oporuka.

Vojska nije bila stalna institucija. Organizirana je bila po zupama samo u slucajevima kada bi se pokazala potreba. U slucaju rata svaki velikas bio je duzan sa sobom povesti odredjeni broj opremljenih ratnika. U slucaju napada na manji pogranicni pojas obicno je odbrana padala na tu zupu, nisu cekali pomoc od kralja, a cesto ju on nije bio u mogucnosti ni da posalje.

Vazna je cinjenica da Bosna u toku cijele svoje srednjovjekovne proslosti nikada nije ratovala na tudjoj zemlji u namjeri da prosiri svoje granice - uvijek je bila prinudjena da se brani od vanjskog neprijatelja. Bosna je imala nekoliko tvrdjava sa stalnom posadom do pedeset vojnika. Jace posade su se nalazile na granicama, gdje su bile carine: Herceg Novi, Kotor, Prijepolje, Cajnice, Srebrenica, Zvornik, zatim gdje su kovnice novca: Vranduk, Fojnica, Visoko, Konjic, Nevesinje - i rezidencije velikasa: Blagaj, Split, Trogir, Kotor Varos, Bobovac, Kraljeva Sutiska, Jajce i Kljuc.

Od svih srednjovjekovnih drzava juznih Slavena samo je Bosna kovala zlatni novac. Inace se novac poceo kovati u doba Stjepana II Kotromanica. Standardni dukat bio je promjera trideset milimetara, tezina mu je bila 14,05 grama, a imao je finocu 980/1000. Na predjnjoj strani bio je kraljev lik, a okolo je pisalo: Moneta Aurea Regis Stephani (Zlatnik kralja Stjepana), a na poledjini u sredini je bio grb dinastije Kotromanica. Bosna je od davnina imala veliki broj gradova, vise ili manje utvrdjenih. Radi ilustracije slijedi abecedni spisak devedeset i devet gradova. U zagradi je godina ili stoljece kada je doticni grad prvi put pomenut u istorijskim izvorima, ili kada je izgradjen. Godina prvog pomena grada ne znaci da je grad tek tad izgradjen, vjerovatnije je da je taj grad postojao i ranije:

Bihac 1260, Bijeljina 1466, Bileca 1387, Blagaj u B. Krajini X stoljece, Blagaj u Humu 1423, Bobovac 1439, Bocac 1444, (B.) Dubica 1258, (B.) Gradiska 1295, (B.) Grahovo 1453, (B.) Krupa XIII stoljece, (B.) Novi 1280, (B.) Petrovac 1334, Brekovica 1330, Brodar 1442, Buna 1429, Buzim 1351, Cernica 1378, Cajnice XV stoljece, Cavka 1426, Doboj 1415, Dobor-grad na Bosni 1387, Drijeva 1186, Dubrovnik u B. Posavini 1404, Foca 1366, Fojnica 1365, Gabela 1186, Gacko 1276, Glamoc 1087, Glaz 1244, Gorazde 1376, Hodidjed tj. Sarajevo 1428, Ivanjska 1344, Jajce 1391, Jezero na Pivi 1399, Jezerski 1355, Kakanj 1392, Kamengrad 1374, Kladanj XV stoljece, Kljuc 1325, Konjic 1355, Kotor (Varos) 1322, Kozara(c) 1334, Kraljeva Sutiska XIII stoljece, Kresevo 1381, Krupa (na Vrbasu) 1192, Kupres 1461, Livno 1045, Ljubinje 1408, Ljubuski 1444, Maglaj 1408, Micevac 1443, Modrica 1323, Mostar 1452, Nevesinje 1435, Olovo 1382, Ostrozac 1286, Ostruznica 1349, Otoka 1364, Pavolvac (Pale) 1415, Ploce 1387, Pocitelj 1444, Podzvizd XIII stoljece, (Usti)Praca 1244, Prijepolje 1343, Prozor X stoljece, Ripac 1408, Rogatica 1425, Samobor 1397, Sokograd na Pivi 1363, Sokolac 1399, Sokolgrad na spoju Tare i Pive 1419, Soli (Tuzla) X stoljece, Srebrenica 1325, Srebrenik 1333, Stolac 1420, Susid 1403, Teocak 1432, Tesanj 1461, Tolisa 1244, Toric 1421, Travnik 1463, Trebinje X stoljece, Unac 1345, Vares XV stoljece, (V.) Kladusa 1280, Vinac 1453, Visoko 1334, Visegrad 1433, Vjencac 1435, Vlasenica 1244, Vranduk 1410, Vrbanja 1322, Vrbaski Grad (Banjaluka) 1244, Vrhbosna (Ilidza) 1435, Zenica 1436, Zvecaj 1404, Zvornik 1412. i Zepce 1458.

9. Civilizacijski napredak

Velikim dijelom razvoj Bosne u to doba vezan je za bosanske krstjane. Od brojnih rukopisa koje su oni sacinili na bosanskom pismu bosancici (koji je zapravo varijanta latinice i bugarske cirilice) najpoznatiji su: Nikolsko, Mlatacko i Kopitarevo evandjelje.

Osim njih, ljepotom se istice Hvalov zbornik iz 1404. godine. Autor mu je krstjanin Hval, a napisao ga je na 353 stranice pergamenta za vojvodu Hrvoja Vukcica-Hrvatinica. Sada je taj dokument u Univerzitetskoj biblioteci u Bolonji. Inace, najstariji dokument na bosancici je vec spomenuti ugovor Kulina bana sa dubrovackim knezom Krvasom iz 1189. Od ostalih vjerskih knjiga najpoznatije su Miroslavljevo evandjelje, a sa bugarskog su ga prepisali dijaci Bartolomeon i Gligorije u XII stoljecu. Tu su i Mostarsko evandjelje dijaka Manojla iz XIV stoljeca, Batalovo evandjelje dijaka Stanka Kromirjanina i Danicicevo evandjelje.

Ipak, najznacajniji pisani spomenik te epohe bio je legendarna Tajna knjiga iz XIII stoljeca koja nazalost nije sacuvana. U njoj je bila sadrzan opis nastanka svijeta, mitologija, filozofija i etika bosanskih krstjana. Na bosancici je stampan i prvi ustav na Balkanu, Poljicki statut iz 1512. godine. Franjevacki fratri su i prije toga stampali na bosancici cetrdesetak svojih vjerskih knjiga od kojih je sacuvana samo Postanak duse (Ortus animae) iz 1567. A kasnije, u turskom periodu, kroz cijelo doba sve skolovane bosanske obitelji sluze se bosancicom (tzv. "begovica"), a ona postaje i tajno pismo pred austrijskim vlastim u doba okupacije BiH, jer Austrijanci ga nisu znali desifrirati. Od glagoljskih pisanih spomenika najvazniji je Hrvojev misal. 1406. godine za spomenutog Hrvoja Vukcica Hrvatinica napisao je molitvenik dijak Butko na 247 stranica pergamenta. Ta knjiga je po padu Jajca odnesena u Budim, bila je vlasnisvo ugarskog kralja Matijasa Korvina, a kada je Budim pao pod Osmanlije zavrsila je u biblioteci Mehmeda II Osvajaca, pa i danas lezi u bivsem dvorcu osmanskih sultana, a sada muzeju Topkapi u Istanbulu.

Jedino sto je danas ostalo od spomenika kulture srednjovjekovne Bosne su njihovi nadgrobni spomenici - stecci (mramorovi, biljezi, kamenovi). Ispod njih su sahranjivani svi Bosnjaci, a ne samo pripadnici crkve bosanske. Stecci su iskiceni ornamentiranim reljefom sa simbolima sunca, polumjeseca, ljiljana, loze, vijenca, prizorima kola i lova. Najpoznatije nekropole stecaka su: Radimlja, Ludomer, Kupres, Olovo, Siroki Brijeg, Ljubuski, Blidinje, Skender Vakuf, Mrkonjic Grad, Kalesija i Kljuc. Ima ih u cijeloj BiH, ali i u Dalmaciji, Lici, Slavoniji, Sandzaku, Kosovu, Zapadnoj Srbiji - ukupno 58.000.

III - BOSNA u OSMANSKOJ IMPERIJI

Prvi dolazak Osmanlija u Bosnu desio se 27. augusta 1388. upadom u Bilecu. Od tada, pa sve do pada Bosne pod Tursku imperiju Osmanlije su skoro svakih pet-sest godina upadali u Kraljevinu Bosnu otkidajuci joj dio po dio teritorije. Cesto su znali da dodju ne kao osvajaci, nego saucesnici velikasima i kraljevima Bosne u odbrani od Ugarske. Narocito si iz zvali velikasi Hrvatinici i Kosace u doba gradjanskih ratova protiv nekog od pretendenata na prijesto Bosne.

I prije konacnog pada Bosne 1463. i Hercegovine 1482. Osmanlije su imale nekoliko manjih garnizona u Kraljevini. Po padu Bosne, da se "dodvore" narodu Osmanlije su postavile za titularnog kralja Bosne Matiju (sina Radivoja od Vranduka koji je bio tri puta uzrupator, a rodjeni brat dvojici bosanskih kraljeva: Stjepanu Ostojicu i Tomasu). Taj Matija je primio islam i time izbjegao sjecu bosanskog plemstva u Jajcu, a dobio je nadimak Sabancic i "vladao" je marionetski Bosnom 1463/65. Kao usput prilikom ranijih upada u Bosnu, svaki put Osmanlije bi ostavljali po nekog covjeka na dvorovima velikasa ili kralja Bosne da pod maskom dipolomatskog predstavnika ili trgovca ta osoba bude dousnik. Tako su Osmanlije dobro upoznale Bosnu i Bosnjake prije nogo sto su definitivno zavladali Bosnom. Uhode su slobodno prolazile kroz naselja i uocavele neraspolozenje prema kralju koji je naginjao katolicanstvu.

1. Islamizacija BiH

Prirodno je da su uhode bile vjernici koji su u pocetku oprezno i potiho bosnjackom narodu poceli obasnjavati svoju vjeru - islam. Krstajanima je bilo jasno da su Osmanlije protivnici Vatikana. Vremenom su te osmanske dosljake poceli gledati sa izvjesnim simpatijama, jer: imali su zajednickog neprijatelja - krscanstvo. Naravno, Osmanlije su uvidjele da je najveci dio naroda u Bosni okrenuto krstjanima, a da je mnogo manje katolickog i pravoslavnog svijeta. Propovijedajuci svoju vjeru i spretno naglasavajuci slicnosti izmedju te dvije vjere: zabrana alkohola, strogi post, nepriznavanje kriza, zvona, slika i kipova, petak dan odmora - Osmanlije su pravile plodno tlo za ono sto ce tek doci. Zavadjeni velikasi i kraljevi, sa sve manje ugleda u narodu da tom istom narodu budu zastitnici - nisu vise nimalo bili omijeni. Bosanski krstjani, a i obican bosnjacki covjek sve cesce osjeca da se mora nekome prikloniti, kako bi sacuvao svoju bastinu i gole zivote.

Hodidjed (tvrdjava iznad danasnjeg Sarajeva, lokalitet bivse kasarne "Jajce") prvo je osmansko stalno uporiste vec od 1416. Praksa Turaka je bila da po dolasku u svaki grad prvo grade dzamiju. Pojava nepoznate bogomlje sa koje se pet puta dnevno cuje ezan, skruseni dolazak vijernika na namaz - sve je to djelovalo na svijest Bosnjaka da shvate kako u svojoj domovini imaju jednu novu vjeru koja im je mnogo shvatljivija nego krscanstvo. Osim toga, uspostavivsi vlast u Bosni, Turci su donijeli i svoj poreski sistem zvani dzizija (dimarina). Dimarinu je morao placati svaki domacin kuce koji nije nosio islamsko ime. A da bi mogli nositi islamsko ime, prvo su trebali primjeti i novu vjeru. Bosnjaci koji su vec poslovicno naucili biti lazni vjernici, odricuci se krstjanstva a primajuci naizgled krscanstvo, shvatili su vremenom da im nova vjera pruza spasonosnu mogucnost: primajuci vjeru, mijenjajuci ime nisu bili prinudjeni da placaju porez, a to je bilo od zivotne vaznosti da bi onako siromasni bioloski opstali.

Primanjem vjere Turci omogucavaju Bosnjacima da zadrze svoja imanja, da sacuvaju privid ekonomske slobode. Narod je tako, malo po malo, vise od pedeset godina prije konacne propasti svoje drzave poceo primati islam. Nigdje u istoriji nema podatka da je neko u Bosni na silu primio islam. U toj cinjenici izmedju ostalog je i bitan uzrok lakog osvajanja Bosne: dobrim dijelom islamizirani bosnjacki narod nije imao razloga davati otpor onome ciju je vjeru vec poceo da prihvata. Uz sve to Bosnjacima je pruzena mogucnost da bez visemjesecne teske obuke u carskim aharima ("konjusnicama") mogu direktno da se prijave u elitne vojne jedinica (janjicare). Time je svaka obitelj egzistencijalno rjesavala problem jednih gladnih usta, a dobivala je na ugledu u gradu. Onaj dio katolickog i pravoslavnog bosnjackog zivlja vidjevsi kako narod prima islam i time bukvalno spasavaju svoje zivote i svoju djevsku bastinu povode se za njihovim primjerom. Svjesno prihvataju vjeru dosljaka iz Azije, tako da se jos u drugom pa i trecem koljenu Bosnjaci zovu: Ahmed Mihajlovic, Mahmud Hrvat, Fadil Bogojevic, ili Omer - sin Nikolin, Jahja - sin Ratkov, Safet - sin Sjepanov (sve natipisi na steccima).

Ipak sama islamizacija Bosne trajala je u praksi veoma dugo ako se gleda geografski. Ako je ona pocela prvim upadom Turaka u Bosnu 1388, a zadnji grad koji je osvojen u Bosni je V. Kladusa 1630. znaci da je islamizacija trajala najmanje dva i po stoljeca. Koliko je to bilo stvarno stanje da se zakljuciti i po porijeklu rijeci "poturica": sto znaci da je ta osoba pola turske vjere, a pola svoje. I zaista, cak i u XIX stoljecu mogle su se naci katolicke i pravoslavne obitelji koje su zvanicno ispovijedale islam, ali su kod kuce zadrazali svoju obiteljsku religioznu tradiciju koja je nasla svoj puni izraz u obicaju "sisanog kumstva": islam im nije dopustao krsenje djece, ali su ga oni preinacili u tradiciju koju su cak i stvarni muslimani prihvatili do danasnjeg dana.

2. Bosanski sandzak i spahijski sistem

Cim je Bosna dosla u sastav Osmanske imperije, sultan Mehmed II Fatih (inace veliki reformator Carevine) odmah je organizirao tursku vlast. Bivsa kraljevina postala je sandzak (turski: zastava) sa centrom u Saraj-ovasi (Sarajevo). Za prvog sandzakbega postavio je fermanom (naredbom) islamiziranog Bosnjaka Mehemdbega Minetovica (1463/66.) jer je znao da niko nece bolje znati da upravlja Bosnom nego covjek koji je i sam iznikao iz te zemlje i zna cud svojih zemljaka. Kasnije ce to postati praksa da namjesnici u Bosni budu njeni sinovi. I prije nego sto je Hercegovina definitivno dosla pod Osmanlije osnovan je 1462. hercegovacki sandzak sa sredistem u Foci, a njen prvi sandzakbeg bio je Hamzabeg. Treci sandzak tog perioda bio je Zvornicki.

Bosna kao pogranicna provincija Imperije i kao najzapadnija pokrajina koja je kao rog isturena prema krscanskom Zapadu zbog takvog geopolitickog polozaja dobila je veliku vaznostu za Carigrad jer ona je bila otskocna daska za daljnje napredovanje u Evropu. Zato je sultan dojucerasnjim velikasima, sada spahijama (sipahi - konjanicka garda) dodjeljivao imanja onih plemica koji su posjeceni pri osvajanju Bosne. Imanje koje je godisnje spahijama donosilo prihod do 20.000 akci (srebrenjaka) zvao se timar (cuvanje), vlasnik se zvao aga (gospodin) i u rat je morao povesti po jednog opremljenog konjanika na svakih 3.000 akci (srebrenjak 1,07 gr) svog prihoda, znaci sest ratnika. Vece spahije zvale su se begovi (gospodar) prihodi njihovih posjeda koji su se zvali zijameti (imanje) iznosili su od 20.000-100.000 akci takodjer su morali ici u rat sa pratnjom koja je proporcionalno odgovrala njihovim prihodima, znaci ako je je imao godisnji prihod od 60.000 morao je povesti 20 naoruzanih ratnika.

Veliki broj bosanski spahija dobio je kao timar ili zijamet zapravo svoju staru bastinu, pa su time bosnjacke obitelji sacuvale zemlju u svom posjedu. Bosanskom kanunamom (zakonikom) iz 1516. sultana Selima I uredjeno je da bosanske spahije imaju iskljucivo pravo nasljedjivanja svojih imanja i da samo domaci stanovnik Bosne moze postati spahija. Time je uspostavljen odzakluktimar - obiteljsko nasljedno feudalno imanje koje je postalo okosnica privrednog zivota u Bosni. Iskljucujuci mogucnost da stranci imaju posjede u Bosni, spahijski sistem u bosanskom sandzaku postao je najkohezionija snaga bosnjackih feudalaca i najjaci u cijelom Osmanskom imperiju. Domace spahije su jacale i postajale osnovni cinilac u politickom zivotu Bosne, cesto jaci i od uleme (vjerski sloj) i od gradskog sloja stavnovnistva. Sandzak se dijelio a nahije (okruge). Interesantno je da su Osmanlije zadrzale administrativne granice bivsih bosanskih zupa, dakle svaka je nahija imala skoro identicnu povrsinu kao nekadasnja zupa, a cak su im i imena ostala ista. Nahiju je cinila carsija (grad) ili nekoliko kasaba (sela) koja su imala vise od 200 kuca. Nekoliko nahija u pravnom pogledu sacinjavlao je jedan kadiluk (teritorij pod jurisdikcijom jednog kadije - sturcnjaka za serijatsko pravo). Kasnije u XVII stoljecu, kadiluci imaju istu povrsinu kao i kapetanije (rejon pod vojnom komandom kapetana). Na celu nahije bio je muteselim (ili muselim) kojeg bi birali stanovnici nahije na dvije godine. Kasnije su sve te funkcije postale nasljedne.

3. Janjicarska organizacija

Rijec janjicari dolazi od turskog pojma: jeni ceri - mlada vojska. Janjicarska organizacija omogucavala je svim islamiziranim Bosnjacima da putem devsirme (regutacije) salju svoje sinove u sultanov dvorski podmaldak (azami oglan). Mnogi to poistovjecuju sa onim sto se zove "danak u krvi". Medjutim, danak u krvi je prisilna regrutacija od nemuslimanskog zivlja da bi se prikupilo sto vise regruta (posebno u slucaju rata), a devsirma je redovna, mirnodopska regrutacija i za druge profesije i za vojsku. Znacajan broj Bosnjaka sve tri konfesije, putem devsirme i danka u krvi odgojen je u Istambulu, postao je ugledan sloj u Imperiji: kadije, muderisi (profesori), vaizi (tumaci Kur'ana), pase (upravnici pasaluka), veziri (ministri) i veliki veziri (ministri Velike porte, drugim rijecima predsjednici vlade).

4. Bosanski pasaluk

Zahvajujuci upravo janjicarima Bosnjacima, koji su osvajali okolna podrucja, bosanski sanzak se sirio, materijalno bogatstvo putem ratne pljacke se umnozavalo, a to je bio preduslov da se bosanski sandzak preraste u vecu administrativnu jednicu Imeperije pasaluk. Centar Sandzaka do 1550. bilo je Sarajevo, ali zbog nemira u njemu sljedece godine to postaje Travnik. Ipak, zbog lakseg napredovanja prema Zapadu i jace kontrole cijelog serhata (krajine, granice) sultan Sulejman I Kanuni (Zakonodavac) 1553. odlucuje da centar sandzaka premjesti jos dalje na zapad u Banjaluku. 1580. sva tri dotadasnja sandzaka (bosanski, hercegovacki i zvornicki) ujedinju je u novu upravnu jednicu Bosanski pasaluk. Na celu pasaluka bio je beglerbeg, odnosno pasa, a od pocetka XVII stoljeca bosanki pasa je po funkciji imao titulu vezira, znaci zbog vaznosti Bosne automatski je postajao ministar sa direktnom odgovornoscu samo sultanu u Istanbulu. Prvi pasa Bosne bio je Ferhatpasa Sokolovic (mladji amidzic Mehmedpase Sokolovica) 1580/88. Uskoro poslije velikih osvajanja u sastav Bosanskog pasaluka ulaze jos i: Kliski, Licki, Pozeski, Pakracki i Bihacki sandzak. Granice Bosanskog pasaluka su na sjeveru: rijeka Drava, na zapadu Lika i Turopolje, na jugu Jadransko more, a na istoku rijeke Drina i Ibar. Poslije beckog rata 1683/99. i mirom u Sremskim Karlovcima 1699. granice Bosanskog pasaluka su svedene na: Unu, Savu, Drinu (od tada BiH ima danasnji oblik), ali je i dalje novopazarski kraj bio u sastavu pasaluka. Pozarevackim mirom iz 1718. potvrdjene su granice Pasaluka, a isto tako i mirovnim ugovorima u Beogradu 1739. i 1791. u Svistovu. Ove cinjenice govore u prilog kontinuitetu autohtone bosanske teritorije koju su kasniji povijesnicari i historicari uporno poricali.

Administrativnu podjelu Bosanskog pasaluka cinilo je osam sandzaka: Bosanski sandzak (osnovan 1463.), cinili su kadiluci: Banjaluka, Kamengrad, Derventa, Sarajevo, Rogatica, Stari Vlah (Novi Pazar) i Kosovska Mitrovica. Hercegovacki sandzak (osnovan 1469.) cinili su kadiluci: Mostar, Cernica, Nevesinje, Pljevlja, Imotski, Cajnice, Gabela, Konjic, Duvno, Ljubuski i Stolac. Zvornicki sandzak (osnovan 1483.) cinili su kadiluci: Zvornik, Srebrenica, Brvenik, Sabac, Knezina, Tuzla, Gracanica, Bijeljina, Krupanj i Loznica. Kliski sandzak (osnovan 1537.) cinili su kadiluci: Klis, Livno, Prusac, Jezero (kod Jajca), Novosel i Neretva. Pozeski sandzak (osnovan 1538.) cinili su kadiluci: (Slavonska) Pozega, (B.) Brod, DJakovo, Podgorac, Orahovica, Osijek i Virovitica. Pakracki sandzak (osnovan 1557.) cinili su kadiluci: Pakrac, Velika i Cernik. Licki sandzak (osnovan 1557.) cinili su kadiluci: Krka i Kotari. Bihacki snadzak (osnovan 1593.) cinili su kadiluci: Bihac i Kamengrad.

U sirenju i jacanju pasaluka znacajno mjesto imali su gradovi kao centri zanatstva, trgovine, obrazovanja i duhovnog zivota svih Bosnjaka. Veliku ulogu u razvitku gradova imala je institucija vakufa (zaduzbina) nekog vezira, pase ili nekog spahije. Mnogi sadzakbezi, ali i ostali pogotovo bogtiji begovi su svojim vakufnamama (dokumentima o ustanovljavanju vakufa) gradili dzamije, sahat kule, cuprije (mostove), mektebe (nize vjerske skole), medrese (vise vjerske skole), cesme, tekije (zajednicka obitavalista za dervise (islamske isposnike), imarete (javne kuhinje), musafirhane (gostionice za putnike), hamame (javna kupatila), hanove (prenocista, hotele), karavansaraje (odmorista na vaznijim putevima, motele), mesceme (sudove), hastahane (bolnice), mezaristane (groblja), bezistane (natrkiveno trgovise, zanatski cantar), daire (nekoliko magaza oko cetvorokutnog dvorista) i ducane (prodavnice). Vrlo je sarena slika tadasnje bosanske carsije. Znatan dio gradskog stanovnistva cinila je pocev od XVIII stoljeca dundjerija (radnici): hamami (nosaci), hizmecari (sluge), irgati (nadnicari). Po esnafima (zanatskim udruzenjima) bile su organizirane sve gradske zanatlije. U njima su bili ravnopravne sve cetiri vjere (islamska, katolicka, pravoslavna i judaisticka), morali su po zakonima esnafa da suradjuju. Tako su poznati esnafi u kojima su bili udruzeni: ascije (kuhari): burekdzije, cevabdzije, salebdzije, halvadzije. Zbog ceste gradnje na cijeni su bili: demirlije (kovaci), nedjari (zidari), tenecedzije (limari), kapidzije (komornici), timurdzije (trgovci zeljezom) i tutundzije (trgovci duhanom). Osim njih, u zanatskim mahalama (cetvrtima) radili su: firaldzije (obucari), kazazi (gajtanari), saraci (sedlari), abadzije (suknari), bardaklije (loncari), kujundzije (rezbari u bakru i plemenitim metalima), tabakdzije (kozari), tahmiscije (przioci i tucaci kafe), ekmecije (pekari), tufekdzije (puskari), berberi (frizeri) koji su ujedno bili i sunetlije (obrezivaci djecaka). Poseban ugled su imali: catibi (javni pisari), bazerdzani (trgovci), curcije (krznari), dzevahirdzije (draguljari), hecimi (ljekari), dzevahi (kirurzi), mutapcije (majstori za obradu kostrijeti), tahcije (klesari basluka - nadgrobnih spomenika) i dzamdzije (staklari). U gradove su cesto dolazili: dzelebdzije (trgovci stokom); dzambasi (trgovci konjima), felahi (zemljoradnici), sejahini (glumci) sa pehlivanima (akrobatama) i zejdzije (astrolozi).

Kao sto se vidi glavninu gradskog stanovnistva cinili su zanatlije i trgovci koji nisu imali obaveza prema spahijama, osim sto su u slucaju rata opremali oruzjem i hranom odredjeni broj vojnika. Istaknuto mjesto su imali predstavnici duhovne inteligencije: vaizi (vjerski propovjednici), hatibi (vjeroucitelji), imami (vjerske starjesine u gradu), mujezini (vijernici koji pozivaju sa munare na namaz molitvu), muderisi (vjerski profesori), serijatske kadije (vjerske sudije) i muftije (najvisi vjerski strucnjaci za serijatsko pravo) koji imaju pravo da izdaju fetve (tumacenja o odradjenim vjerskim i moralnim pitanjima). Od administrativnog sloja postojali su: subase (nadzornici gradova), cehaje (zastupnici funkcionera), haznadari (riznicari), haraclije (poreznici), ajani (uglednici), alajbezi (starjesine spahija u nahijama), defterdari (sefovi finansija), dragomani (diplomatski prevodioci), elcije (poslanici u diplomatskim misijama). Vojni sloj cinili su: azapi (vojnici), akindzije (konjanici), beslije (granicari), dizdari (komandanti tvrdjave), emini (nadzornici), odobase (komandiri), serdari (visi oficiri), zaptije (policajci), jasakdzije (strazari), kajmakani (zamjenici pojedinih namjesnika), causi (janjicarski podoficiri), martolozi (pravoslavni placenici u osmanskoj vojsci).

5. Raja, ciflucenje i bune

Ipak po gore navedenim zanimanjima ne bi se smjela niposto stvoriti slika Bosne kao zanatsko-trgovacke zemlje. Jer osnovnu privrednu snagu Bosne cinilo je selo. U svim istorijama Svijeta, sve do pojave kapitalisticke proizvodnje selo je hranilo grad, pa tako i u Osmanskoj imperiji, odnosno u Bosanskom Pasaluku. Najveci procenat bosanskog stanovnistva zivio je zapravo na selima, odnosno na spahijskim imanjima. To stanovnistvo, ranije nazivano kmetovi (seljaci) u periodu osmanske vladavine zvalo se raja (podanici). Raju u Pasaluku cinile su sve tri naroda Bosnjaci (od sve tri vjere) i migracijama pridosli Hrvati i Srbi. Raja se bavila uglavnom zemljoradnjom i svi su bili obavezni da veliki dio svojih prihoda sa zemlje daju spahijama. Koliko je bio razradjen sistem tih dazbina najbolje govori njihova brojnost:

Salarija (usur) bilo je naturalno davanje spahiji 1/10 u zitu, povrcu, vocu i mlijecnim preradjevinama, ispendze je bio novcani porez na zemlju za sitne slobodne seljake, harac je bio carski porez po svakoj glavi u domacinstvu (a domacinstvo je znalo imati cesto preko deset clanova), kuluk je bio besplatan rad za spahiju tri dana u godini, ali je u praksi bio mnogo cesci, mudzered je bio porez koji su placali neozenjeni muskarci, filurija je bio namet u stoci (1/10 godisnjeg prirasta) koji su davali vlasi stocari, tekalif je bio drazavni porez u slucaju rata, avariz je bio vanredni drzavni porez u slucaju rata, resmi cift je bio porez koji je placao vlasnik citluka, taksit je ratni porez vlasnika citluka, imdadi hazarija je bilo vezirski porez u miru, imdadi seferija je bio vezirski porez u slucaju rata i vergija je uvedena 1839. i zamijenila je vanredne poreze: avariz i taksit.

Svi spahijski nameti koje je raja placala bili su preveliki da bi ga bosanski narod mogao na vrijeme platiti feudalcu. Nerodne godine, cesti ratovi (u cetiri stoljeca bilo je cetrnaest ratova u kojima su Bosnjaci sudjelovali), velike epidemije bolesti, a narocito kuge: 1507, 1533, 1536, 1546/49, 1555/59, 1574, 1588, 1613/18, 1653/58, 1674/76, 1730/32, odlasci u ratove radno sposobnih muskaraca - sve je to uzrokovalo pad zemljoradnicke i stocarske proizvodnje.

Raja u pocetku slobodna, kasnije poluslobodna uskoro vremenom zbog neisplacenih obaveza, cestih dugovanja i nemogucnosti da namiri dug spahijama postepeno pada u sve gori polozaj. Kao naknadu za neplacene namete spahije su raji oduzimale zemlju, kucu, stoku, ali raja je morala i dalje da ostane na spahilucima i da besplatno radi. Postajali su bukvalno bez ikakvih ljudskih prava i sloboda, skoro kao robovi. To postepeno siromasenje slobodnih seljaka i prelazak vlasnistva zemlju u ruke spahija zove se ciflucenje (cifluk je imanje koje se moze uzorati volovskom zapregom za dva dana). Ali proces ciflucenja ipak nije zahvatio islamizirane Bosnjake na selima. Cesto sudjelovanje Bosnjaka u vojnim pohodima Osmanlija davalo im je tu privilegiju da ne moraju ciniti nista niti davati osim ispendze, mudzerida i imdadi hazarije. Time se kod velikog dijela Bosnjaka vremenom ucvrscivala svijest o njihovom posebnom, povlastenom polozaju u pasaluku u odnosu na druga dva naroda, sa velikom razlikom sto su morali ratovati za Imperiju, a Hrvati i Srbi nisu morali ratovati za nju. Cesto sudjelovanje u ratovima, izdrazavanje ogromne vezirske rezidencije i lokalne uprave pocelo je izazivati otpor nizeg sloja Bosnjaka: slobodnih seljaka, a narocito raje. Posto mnoge predstavke Porti nisu urodile plodom prva otvorena buna izbila je 1636. u Sarajevu, a druga 1682. u istom gradu. Najveca bosnjacka buna, zapravo rat, buknuo je 1747. i trajao sve do 1758, a zahvatio je: Sarajevo, Mostar, Livno, Duvno, Glamoc, Tuzlu, Tesanj, Teslic, Bihac i Brcko. Poslije niza strahovitih borbi sirom cijele Bosne koje su iz temelja potresale spahijski sistem, Bosnjake je pobijedio v