Noć kada je Sabbinche odletela u nepoznatom pravcu
Darkness.
Znam, moje je vreme prošlo
i nikada neću postati nešto više od fikcije
Samu ću sebe odbaciti kao nestvarnu
i kremiraću svoju sliku u ogledalu
pred poslednji zalazak sunca
Ostaviću zamišljenu urnu kraj napuštenog uzglavlja
da me se jutro ima po čemu sećati
a veče nad čime me oplakivati
i napuniću poslednji put pluća tihim jecajima
"Nikada mi nije ni bilo mesto na ovome svetu"
- pomisliću
baciti poslednji pogled preko ramena
i vinuti se u svoje dubine
tražeći svoj davno izgubljeni mesec
- dom
i niko se nikada neće setiti
da me je ovde ikada bilo
i premalo i previše
Sabina Embeli
https://sabbinche.wordpress.com/2017/10/29/noc-kada-je-sabbinche-odletela-u-nepoznatom-pravcu/
Comments
sedi !1 5 !
xD
Neću da sedim, hoću da letim! 😃
o7
🙂
I like it 🙂
o7
Thanks! 🙂
o7
Сабимче,укратко речено уличарским жаргоном...Сабило си овим текстом сад 😃
Kojim god žargonom... Hvala!!! 😃
o7
🙂 o7
Много ми је тужна ова песма, надам се да она не означава твој престанак игре.
Samo izbačen trenutak slabosti (nagomilan stres). Čim sam je završila, prošlo me je... 😃
PS.: Ne idem ja nigde odavde (bar ne planiram). 🙂
vote
ty 🙂