Miris smrti - Dnevnik jednog heroja II

Day 3,530, 11:51 Published in Serbia Serbia by Stargazer89

Poslednjih dana se bombardovanje umanjilo. Kao da su se i Nemci umorili, nakon besomucnog ispucavanja granata na nase polozaje. Po nekim proracunima, koje su obavili nasi oficiri, za samo nedelju dana na Osovec je palo preko stotinu hiljada granata. Nikome nije bilo jasno kako smo i daje zivi, ali utvrda je izdrzala. Mada, slaba je to uteha bila. Sledovanja su svedena na trecinu pa su nam stomaci bili prazni. Higijena gotovo da nije ni postojala, jer se sva raspoloziva voda koristila za pice. Dronjavi i izmuceni, zadrzali smo nesto borbenog morala, ali se on smanjivao iz dana u dan a mi smo sve vise prizeljkivali da se sve ovo okonca, pa makar i odlaskom u pakao. Svi smo bili sigurni da se on i ne razlikuje od ove utvrde.

Jednog nesrecnog jutra probudila me je tisina. Da, tisina. Toliko sam bio naviknut na bombardovanje. Iz nekog razloga nista se nije desavalo. U mom umu pojavio se tracak nade da je sve ovo gotovo. Nemci su shvatili da necemo popustiti i odustali su od napada. Da, mora biti da je to.

Skoro sam ispuzao iz sklonista, kada je straza sa grudobrana pocela da uzvikuje. Potrcali smo na zidine i pogledali ka nemackim polozajima. Umesto povlacenja neprijateljskih trupa videli smo zeleni oblak dokle god je pogled dopirao. Vetar ga je nosio ka nama vrlo brzo. Znali smo sta dolazi.

Nemci su vec upotrebljavali bojne otrove. I to vrlo uspesno. Deo naseg fronta je popustio pod udarom gasa nekoliko meseci ranije, sto je i dovelo do povlacenja ruske vojske i do naseg zatocenistva u Osovecu. Oni koji su bili pogodjeni ovakvim napadom su umrli u najtezim mukama, neljudskim mukama. Sada su svapski pacovi istu sudbinu odredili nama.

Utvrda je najednom zazivela. Jurili smo da pronadjemo zavoje, krpe, kosulje i sve drugo sto bi nam zamenilo gas-maske. Vetar je doneo zelenu izmaglicu za svega nekoliko minuta, a mnogi od nas su vec izgledali kao mumije. Da, znali smo da su sanse male, ali nismo zeleli da pocrkamo kao insekti. U tim trenucima, zelja za zivotom je ipak prevladala. A onda je dosao mrak.

Pao sam na kolena i poceo da povracam krv. Jedva sam stigao da smaknem maramu sa usta, kojom sam se uvio. Jak bol u stomaku naterao me je da zaplacem, dok mi je krv curila niz lice. Moj um bio je isljucen za sve oko mene. U njemu se formirala samo jedna misao - umrecu! Ne znam koliko je vremena proslo, ali mi se cinilo da je agonija trajala danima.

Bol je jenjavao i omogucio mi da se pridignem i pogledam svet oko sebe. Ljudi su lezali unaokolo. Neki su i dalje jaukali, dolazeci polako sebi. Dva vojnika, koja su lezala blizu mene, nisu davala nikakve znake zivota. Uspeo sam da se dovucem do njih, kako bih im pruzio pomoc. Bilo je kasno. U njihovim ocima video sam samo sivilo. Krvava lica bila su u grcu i odavala su strah, u tim poslednjim trenucima njihovih zivota. Razumeo sam to. Osecanje straha je bilo i moj saputnik. Ne mogu to da objasnim, ali mrzeo sam te pokojnike. Oni su se spasili, a ja sam ostao da trunem u ovoj utvrdi. Bednici!

Vojska je jedva uspela da se oporavi od gasnog soka. Redovi su razdelili nesto vode. Hranu nismo smeli da koristimo jer je bila zatrovana, a nismo znali sta je gas uradio nasim telima. Bilo je pravo cudo sto smo bili zivi. Vetar je i dalje duvao i oblak gasa se polako selio sa nasih polozaja. Konacno sam ugledao sunce, posle duzeg vremena. Gas je za sobom ostavio pustos. Nigde vise nije bilo zelenila. Ptice, koje su nastanjivale Osovec, vise se nisu cule. Tela preminulih saboraca naslagali smo na gomile koje su se uklapale u sliku propasti i patnje. Shvatio sam da, nakon ovoga, mogu jedino da se nadam brzoj smrti. Ovo sto su moje oci videle, ostetilo je moju dusu zauvek. Postao sam bogalj i spolja i iznutra...


**Miris smrti - Dnevnik jednog heroja I**