Za te uvik mora bit a meni kako bude

Day 1,570, 03:23 • Published in Croatia Croatia • by SamoHajduk 101

Eto nisan odolija da ne napišen nešto o Hajduku, šta ću jednostavno jače od mene.



Hajduk, nogometni klub iz Splita i Hrvatske koji nikada nije napustio prvoligaško društvo niti mijenjao ime, iako je imao burnu prošlost egzistirajući u svojoj dugoj povijesti u četiri države: Austro-Ugarskoj, prvoj pa drugoj Jugoslaviji, te konačno u Hrvatskoj koju je oduvijek želio i koju jedinu priznaje kao svoju.
Po domaćim i europskim rezultatima Hajduk je sigurno najuspješniji hrvatski klub. Iza njega stoji 17 osvojenih prvenstava i 13 nacionalnih Kupova.
U Europi Hajduk je u svim natjecanjima od Kupa prvaka, preko Kupa UEFA-e, također imao zapaženih rezultata, pa je u tri navrata u Kupu prvaka dogurao do četvrt-finala: 1975/76 kada je eliminiran od PSV-a, zatim 1979/80 kad je bio bolji HSV, a 1994/95 u Ligi prvaka eliminirao ga je kasniji prvak Ajax. U Kupu pobjednika Kup natjecatelja 1973. godine Hajduk je igrao u polufinalu, ali je engleski Leeds bio bolji, te 1977/78 u četvrtfinalu kada ga je izbacila austrijska Vienna na jedanaesterce. U Kupu UEFA-e Hajduk je jednom igrao u polufinalu 1983/84, ali je dalje otišao Tottenham, a 1985/86 u četvrtfinalu kada ga je eliminirao Waregem.

Ona obična priča o Hajduku počinje u veljači 1911. godine kad su četvorica splitskih studenata donijela prvu nogometnu loptu iz Praga u Split, gradu bogate sportske tradicije, Hajduk nedugo zatim izrastao je u veliki nogometni klub i uvijek ostajao na toj razini unatoč tomu što mu je svaki rat prekidao djelatnost. Valjda i zbog toga ovaj klub oduvijek prati slogan njegovih navijača "Hajduk živi vječno".

Kroz tako dugu, bogatu, ali i jedinstvenu povijest koju je naravno nemoguće sažeti u nekoliko redaka, Hajduk ima bezbroj specifičnosti:
Prva, da je 1924. godine cijela momčad nastupila kao reprezentacija države osim vratara jer je on bio strani državljanin, druga da je na njegovoj utakmici u jeku drugog svjetskog rata, 1944. godine u Bariju, bilo čak 50.000 gledatelja, treća da je 1950. godine osvojio prvenstvo bez ijednog poraza, četvrta da je u razdoblju od 1970. do 1980, godine osvojio devet trofeja, peta da je 1979. sagradio tada najljepši stadion u Europi s kapacitetom većim od 30.000 gledatelja... A možda i to da je preko 170 igrača ovog kluba igralo u najboljim državnim reprezentacijama, 11 olimpijskih medalja nose hajdukovi igrači, Hajduk je igrao na gotovo 500 stadiona, u 80-tak država na svim kontinentima, primali su ga mnogi veliki svjetski državnici, a cijeli ga njegov život prate izuzetno vjerni navijači i njihov najvatreniji dio "Torcida" ...

Dinamo je zadnjih godina osvojio toliko trofeja, titula i priznanja, odgojio toliko reprezentativaca i velikih imena koji tresu čak i europskom nogometnom burzom. Dakle, Dinamo je neosporno naš vrhunski nogometni proizvod. Pa ipak, nikad, i da doživi tisuću godina, Dinamo ne može spontano izazvati takvu totalnu narodnu erupciju. Tko može imati takvu mitsku potenciju kao Hajduk? Njegova prednost je baš sve to što Dinamo ima, a Hajduk nema.
Veličina Hajduka prepoznaje se i u njegovoj malenkosti, a zadnjih godina, što je manji, to je Torcidi sve veći. Moglo bi se na kraju dogodit da Hajduk divlja na Sjeveru i baca petarde, a Torcida u terenu. Toliko dugo je na aparatima da mnogima pada na pamet i eutanazija. Ali što ga manje ima, relikvija je sve veća. Ne treba ga uspoređivati ni s čim. Jer mjera je sam Hajduk. Eto zašto je fenomen. Ne da živi vječno, nego, evo, umire vječno. Nikad neće umrit!