Join the new world

Tu večer oblaci su se nadvili nad grad i pokrivali još jednom okolna brda, i sumorni sumrak zaključavali u svojim srebrenim štitovima na čijim proplncima se vijala izrasla zuta trava. Još jedna večer na ratnoj liniji opkoljenog grada, i po ko zna koji put slušali smo radio vezu nastojeći doznati naredni potez onih u gradu.


I noć kao i svaka druga za nas, ali za one u gradu bila je svakako drugačija, jer smo je mi diktitirali, topovima i haubicama.
Često sam razmišljao o svom gradu, o mjestu gdje sam završio školu, o svome djetinstvu o tome da ja sada s puškom u rovu pucam na grad u kojem sam eto igrom slučaja i rođen. Razmišljnje bi prekidao trzaj topa koji bi kao ruletska loptica gađao grad. I svi ti dani svodili su se na ispraćanje trzaja topa i požara u gradu koji je često izbijao. Najteže mi je padala tišina između dva okidaja, tišina u kojoj sam morao razmišljati o sebi, o sada svojima i njihovima, i toj teškoj misaonoj činjenici da li je moglo biti drugačije.

Čekao sam presretnuti telefonski razgovor, koji je druga strana kako sam je sada zvao, upućivala preko pošte ne znajući da mi kontrolišemo jednu od njih i čujemo sve razgovore. Taj poziv često sam slušao kao i sve ostale, ali taj mi je bio naročito interesantan, jer sam znao da su živi. Upućivao ga je moj prijatelj Amir(tako ćemo ga zvati jer ime nije bitno), svaki dan u isto vrijeme i zvao je svoju majku. Znao sam u minut kada će započeti taj petominutni razgovor, prekrčen treštanjem jer su koristili improvizovane i kombinovane telefone. Svaki put sam se ježio od onog zvuka kada se preklapa slušalica, jer sam znao da je svaki put njegova majka zatvorila vezu. Bilo mi je teško slušati momka sa kojim sam odrastao, proveo najljepše dane u srednjoj školi, a koji je želio jedno, slušati samo svoju majku duže od pet minuta. Ali, ali to nije moglo, rat je bio i veze su se koristile za naredbe, koje su tokom dana bila ustaljene i dosadne, znali smo unaprijed svaki potez, svaku kretnju jer su sve karte tog ratnog pokera odavno bile otvorene.
Bilo je deset do jedan, i strpljivo sam očekivao poziv koji će se desiti za nekih deset minuta, međutim veza se uspostavila ranije, bio sam iznenađen pa sam brzo ispustio pušku i skočio za radiovezu hvatavši jednu slušalicu i čvrsto prislonjajući na uho da bolje čujem. Nakon njima svojestvenog pozdrava, rekao joj je da mu oprosti i to nekoliko puta, nakon čega je kroz plač dala oprost svome sinu, mada joj ga nije imao za šta tražiti. I prvi put Amir je prekinuo vezu, koja je trajala nepuna dva minuta. Zazvonio je drugi telefon pa sam sam ga odmah uzeo i dobio naredbu da danas pomno slušamo drugu stranu. Slušali smo čitav dan, i ništa nije bilo novo, osim da je prekinut još jednom dovod vode u grad, i da je prekršeno još jedno primirje, nije ni bilo bitno jer kršili su ga i oni ali i mi, možda češće mi jer nam je tako odgovaralo pa je i ta informacija bila ustaljena.


Nisam znao da danas zauzimamo grad, pa smo se konačno digli iz rovova, i krenuli prema gradu. Očekivao sam borbu i oštar otpor, međutim grad je bio prazan ulazili smo korak po korak i na jednoj zgradi koju smo opustošili predhodnu noć stajala je plava zastava, a čovjek na megafonu je govorio kako je sada grad siguran. Bilo mi je smiješno gledati te povike u trenutku dok do zuba naoružana vojska prolazi kroz grad, kroz grad koji je predhodnih dana i noći rušila do temelja. Prolazili smo kraj mjesta odakale je strana u gradu upućivala pozive, i ušao sam unutra, na stolu je stajao razbijen crni ISKRA telefon. Unutra je sve bilo oskudno, i vidjeli su se tragovi gareži po zidovima.

Komandir čete mi je rekao da ne ulazim više u zgrade, i da ne tražimo tijela jer su ih plavci jutros pokupili i prebacili dalje na njihovu stranu. Prošli smo kroz grad u kojem sam rođen, u koji se nisam vratio od mog odlaska u Titograd. Pokušavao sam nebrojeno puta doći u kontakt sa Amirom i njegovom majkom ali bezuspješno, na adresi gdje su nekada živjeli nije stanovao niko, niti je bilo ko znao gdje su završili.

I dok spuštam slušalicu svome sinu koji zove iz Sidneja, iako na mobitel, čujem isti onaj zvuk poklapanja slušalice Amirove majke....

*priča je zasnovana na istinitom događaju