Priča iz taxija

Day 3,063, 13:55 • Published in Bosnia and Herzegovina Croatia • by Nightwolf123


Bilo je to za nekoliko dana tačno prije 6 godina.

Upoznali smo se na početku srednje škole sasvim slučajno na času tjelesnog odgoja dok je bezuspješno pokušavala da ubaci loptu šesticu sa polja tri poena (tadašnjih tri poena) i tako sam ja mangupski uzeo tu loptu i pogodio korak dalje od te famozne trice da li slučajno ili namjerno ostati će da se spominje poslije.

Sjećam se tog njenog pogleda u očima, tog odsjaja koji nije bio ni radi dobrog telefona, auta ili komada odjeće.

Nekoliko dana poslije uzalud ću pokušavati da je sretnem u holu škole koju sam tada pohađao. Nisam znao ništa o njoj ni ime, prezime, broj, odjeljenje, a facebook da sam ga bar tada imao...

Prolazi prvih 10 dana kako je nisam sreo, kišan dan povratak iz škole u poslijepodnevnim satima, pošto sam imao dosta da prepješačim oklijevam da li da sačekam taxi ili da idem pješke ipak biram ovo prvo.

I onako kada već čekam prvi zenički taxi na bulevaru, kao ukrajinka biram onog ko vozi bolji automobil i tako sjedam u nekog crvenog, naravno golfa... Sjeo sam na prvo sjedište jer su na zadnjem sjedila već dva putnika, vidio sam im obrise kroz kombinaciju zamagljenog i kišnog stakla. Do gimnazije rekao sam zamoljivo pripremajući par kovanica da platim po izlasku.

Prvi putnik izašao je prije Jalijske džamije, nisam gledao za izlazećim putnikom bio sam zauzet brisanjem kapi kiše sa svog lica.
Vozili smo se još nekoliko stotina metara kada sam čuo ženski glas koji je vozaču taxia dao do znanja da izlazi na slijedećoj stanici. Nisam mogao da odolim i okrenuo sam se i ponovo vidio nju, djevojku koju sam slučajno sreo u dvorani škole.

Tek što sam došao sebi ona je već izlazila iz automobila, platio sam na brzinu i krenuo za njom. I tako u tom poslijepodnevnom kišnom danu bez oklijevanja uhvatio sam je za ruku i pitao za ime.
Ema odgovorila mi je s osmijehom, i konstatovala da se poznajemo od prošle sedmice. Ponovio sam njeno ime i pozvao je na piće u obližnji lokal, na što je prisatala. Nije mi ni mjesto,ni vrijeme ni dali ću da zakasnim kući, bilo bitno več da doznam ime li dobijem broj.
Popili smo par pića, uz par osmijeha par šala i na kraju napisanog broja na svesci iz matematike iz koje ću kasnije dobiti keca jer sam na pola lista lekcije POLINOMI napisao broj telefona.

Vremenom su naši susreti postajali sve češći, razmjenjivali su se dodiri pa onda poljupci, lijepe riječi, pozivi preko BHT 100+100 tarife. Brojanje koliko smo jednom poruka poslali postala je praksa svakog dana. Jednostavno bili smo nerazvdojni, ali ipak smo ostali u kontaktima sa svim svojim prijateljima i mojim i njenim.

Rođendan, je dan kada se uvijek unervozim oko poklona koje moram dobiti, ispraćao sam posljednje goste i jedva čekao da obučem patike, farmerke i neku šarenu majicu i da se zaputim na mjesto na kojem smo se dogovorili sastati taj dan.

Iako uvijek krenem na vrijeme bio sam takve sreće da bar minutu zakasnim, ali ovaj put nekom višom silom došao sam na vrijeme. Zezali smo se ponovo na istom mjestu na kojem smo se upoznali, na mjestu na kojem se znalo šta pijemo i koliko ostajemo. I u jednom trenutnku izvadila je na stol malu sivu kutijicu i onako tihim glasom rekla da otvorim i da je to poklon za moj rođendan.

U kutiji sat sa srebreno sjajnom narukvicom, sa brojevima koji su bili blago zute boje i crnom pozadinom. Bio je navijen tačno na moj rođendan. Uzela je sat i stavila mi na ruku, i rekla da ga zauvijek nosim, sve to završilo se poljupcem.

Sve ovo ne bi napisao da danas nesto manje od 6 godina prvi put mi je neko pokušao skinuti taj sat sa ruke duže od 20 minuta, neko ko me poznaje tek koju godinu, neko ko želi da mi se u život postavi kao najbitniji, i na kraju današnjeg dana pitam se je li to "to" ili je vrijeme da i ona poslije nje postane samo broj....