Besposličarenje će me ubiti - izaziva previše razmišljanja!

Day 2,573, 08:07 Published in Thailand United Arab Emirates by Darkness.

Nikada nisam umela da budem kučka... Pod time podrazumevam onu izuzetno isplativu osobinu da uzmeš ono što ti je potrebno, ne obraćajući pažnju na to da li ćeš nekoga usput očepiti po prstima ili mu otkinuti glavu, bio taj neko direktno izazivač same potrebe ili samo "kolateralna šteta"; mislim na mogućnost mirnog življenja sa samim sobom, posle saznanja da si nekoga povredio zarad lične koristi, psihičke ili fizičke. To je nešto zbog čega često umem da žalim! Ne traje to žaljenje dugo, ali se dovoljno često javlja... Uglavnom kada me otkinu ili kada neki davno amputirani deo sebe ponovo osetim...



Nikada nisam uspela da se popnem na taj stepenik, čak ni da budem dovoljno dugo blizu da bih ga dobro osmotrila (sa te strane - drugu mu stranu znam do tančnina!)... Savest me je nekako uvek prejako držala. Ponekad pomislim da me je nekom nevidljivom niti zaista i vezala, jer sam skoro nadljudske napore ulagala u to da joj se nekako otrgnem. Pokušavala sam da je slažem, obmanem, da razloge za nešto što ne smatram pravednim izvrnem naopako i skockam drugačije, međutim, svaki put sam bila sprečena da sebi na takav način dam oduška... Čak i kada osetim neko malo zadovoljstvo kada se nekome ko me je povredio desi ono što vidim kao "bumerang efekat", umem da se dugo osećam krivom zbog toga...



Pravila sam sebi, ne retko, gore, zavideći onima koji bez trunke griže savesti otimaju delove tudjih života i njima kite svoj. Na njima se jasno može videti da je takav užitak nemerljiv (mada sam svesna da je izuzetno kratkotrajan), iako, ako imalo razmisim o tome, ne vidim da se na taj način može odagnati bol (samo da se može produžiti neka vrsta agonije)... Čak mislim da se ne mogu zasititi time i da imaju potrebu za sve većom dozom posle svake sledeće... Najteže mi padne to što u tim trenucima zaista verujem da im je bolje, da im je lakše, da time rešavaju sve svoje boli, komplekse i frustracije i duboko žalim što nisam sposobna da se provučem neprimećena od strane savesti sa tako nečim... Često se na kraju i zapitam: ne čini li me to nimalo boljom osobom od njih(?)... (iako ne mislim tako!)


- JA