Join the new world

JA SAM?!PISAC?!

Roden sam u najljepsem mjestu na svijetu,gradu koji se rasuo po obalama 9 rijeka.Sanski Most je moj grad,iako sad zivim daleko od njega.Uvek ce ostati moj,u mom srcu u mojim mislima.

Rođen sam u mirnodopsko vrijeme, kad je bio procvat naše zemlje.Al je to vrijeme prošlo.Pa su onda opet bili ratovi. Starci su nas gledali sa suzama. U uniformi i sa puškama. Ne Solunci, oni više ne žive u Srbiji. Ovi što su u drugom ratu išli stopama nacije, bratskog suživota zvanog bratstvo i jedinstvo. Moj ujak, borac s plakata, sav u prsima, koji se nije znao osmjehnuti, zaplakao je kad me je vidio i dugo stiskao na grudima. Smješkao sam se jer sam znao da to sebe grli.

Počeo sam pisati. To sam i ranije radio, davno. Bila mi je to (i sad) dobra oduva. Jedna od jačih strana mojih pisanija je iskrenost. Ista ta iskrenost koja me vodi silaznom putanjom. U ovom nadam se da neće.
Politikom su se počeli baviti svi. Svi imaju komentare, rješenja nastalih problema, žučni su, u stanju i da se potuku s najrođenijim čak i ukoliko im se ne poklope mišljenja, a pogotovo ako pripadaju izravno sučeljenim partijama.

Ovi što imaju pare, a ne kupuju knjige, ne bi ni imali para da su čitali knjige. Meni su, ipak, mnogo škodljiviji ovi što ih kupuju, a kad vidim koje i kakve knjige kupuju, mnogo bi mi draže bilo da ih ne kupuju nikako.

Pravi pisci nikad do kraja nisu zadovoljni svojim djelom kao što ni kruška, vjerujem, nije zadovoljna svakim svojim plodom. Međutim, teško roditelju koji se odriče svoje djece. Svaki naš ispisani redak rad je na tome da jednom napišemo nešto vrijedno pamćenja. U tom smislu poštujmo i svoje najbezvrijednije stihove.

Razliku između velikih i nas dolje možda će najbolje objasniti primjer neponovljivog Da Vinčija. Naime, na samrtnoj postelji, plačući, reći će Da Vinči: “Umrijeću, a ništa nisam uradio!”. Mi se, nažalost, bojimo – umrijećemo, a toliko smo toga uradili. To je to. Veliki strijepe i sumnjaju, a mali već vjeruju da su veliki.

Nekada je nagrada vrijedila onoliko koliko slavniji postaješ kada je dobiješ. Danas, nagrada vrijedi onoliko koli novaca dobiješ za nju. Ako je, pak, dobijena, a nije zaslužena, u tom slučaju uzalud nam i slava i novac.

U životu jednog pisca najljepši su oni trenuci kad je djelo gotovo i kad nastupa ono razdoblje koje nazivam – krečenje. Kao domaćin pred slavu odaje, tako i pisac kreči svoje djelo, još kad ima dobru četku…sve pjevuši ko Maraja Keri na godišnjem odmoru.

Ne volim prazne i beskorisne intervjue, gdje uglavnom nabrajaju zasluge i uspjehe koji su naravno uvijek diskutabilni, a pri tome prećute kako je na Marsu klima veoma surova!

Na programu je opšta bježanija. Muškaraca u alkohol, žena u lijekove, djece na internet. Niko neće da bude sa sobom i svoj, osim amaterá. Amateri nikad nisu bili veseliji, a zašto i ne bi bili kad im nikad nije bilo bolje. Tancaju, pjevaju, pišu, slikaju – a kaznu ne plaćaju. A sajmovi knjiga su postali kao sajmovi peradi. Svaka selendra može da ih organizuje. I odjednom Gornji Vakuf postane Frankfurt, Donja Piskavica – Lajpcig. Danas svaki smarač može da se pojavi na televiziji i u novinama, ali to više ne znači NIŠTA. Ako imaš novca uopšte nije problem da u Veliku Obarsku dovedeš Madonu da izvede početni udarac na derbiju Mladost-Bratstvo iz Bronzanog Majdana. NEMA NIŠTA SKUPLJE OD GLUPOSTI.

Žmirim, ali kad oči otvorim vidim da je opšta kampanja u svijetu, a i kod nas, da ti glavna vijest iz kulture bude kako tamo neka Jovana i mili joj Željko zimuju na Maldivima, da je Eva Mendez ljepotica vrele kubanske krvi, prva riba planete za 2009., da misica Rahela prodaje donji veš u bescijenje, da je Kevin bio na roštilju kod Britni, a da nam je Rasel Brend, napokon, otkrio da spava s tri žene dnevno. Naravno da me je ganula vijest kako je četvrti slonić (napravljen vještačkom oplodnjom, a rođen na Floridi) dobio ime Barak, ali, ako nastavimo ovako, odosmo svi u znate di...

Kao pisca mene ne brinu oni što ne idu u biblioteke, nego oni koji idu a za čitanje traže Harija Potera. Za one koji ne idu još ima nade, oni drugi su gotovi, njih je Poter potrao za sva vremena.

Tamo gdje ne znaš nikog prije ćeš upoznati sebe.

Neko opasno radi na tome da nas zarazi pesimizmom, a zaraziti narod pesimizmom gore je nego da ga zaraziš kolerom.

U današnje doba najviše se brinemo da djeci uguramo u glavu što više besmislenih podataka i da ih naučimo desetine beskorisnih vještina. Jedino se niko ne brine kako dijete naučiti životu. “To ionako svako, nekako sam po sebi nauči i zna”, misle mnogi. Onda dođu prve životne nevolje i nastane raspad sistema: ljudi se drogiraju, opijaju, tuku, rastavljaju, mijenjaju poslove, bludniče i pokušavaju stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem. Na kraju se još više zapetljaju i nesretni čekaju smrt misleći da nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako jednostavno znati kako se živi.

Možeš biti pametan i puno znati, a ipak biti lud – jer znanje i pamet ne čine te mudrim. Da bi bili mudri, nije potrebno znati puno i biti inteligentan. Mudrost znači znati kako živjeti život. Stoga se mudrost može skrivati i u pastiru na livadi, i u baki kraj ognjišta, u i čistačici na filozofskom fakultetu. Jednako tako i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šesnaest stranih jezika.

Neki od nas još uvijek vjeruju da se ne može istinski sretno živjeti ako se ne poštuje deset Božjih zapovijedi. Dok većina, naprotiv, smatra da su to zastarjele gluposti. Mnogi, iz te većine, pokušavaju ugrabiti sreću – za koju misle da im se smiješi skrivena upravo iza tih zapovijedi – pa čine baš suprotno od onoga što zapovijedi preporučuju. “Bog ne želi da budemo sretni te nam brani slatke stvari koje dovode do sreće”, misle takvi. A dovode li te stvari zaista do sreće?

I jedni i drugi su oslonjeni na vjeru jer ne mogu znati, dok ne odžive život, je li sreća u čuvanju zapovijedi, ili u njihovom kršenju. Svako je dobio slobodu da izabere.

Ljubav dugo trpi, ljubav je dobra, ona ne zavidi, ljubav se ne hvali, ne nadima se, ne ponaša se nepristojno, ne traži svoje, ne ljuti se, ne uračunava zlo, ne raduje se nepravdi, ali se raduje sa istinom; ona sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

Ranije je narod voleo Grmecku Koridu.Zbor naroda Grmeča i Podgrmeča na Međeđem brdu održava se povodom bodljavine – borbe bakova – bikova sa okolnih pašnjaka. To je tradicionalna i legendarna smotra snage i vještine dobro pripremljenih rogatih boraca i ponosa njihovih vlasnika – timaritelja. Preteče su joj čobani sa svojim bakovima miljenicima iz jelašinovačke i saničke kotline.

Poslije kosidbe čobani bi izgonili mnogobrojna stada na pašnjak, iz kojih bi izdvajali, svak na svojoj strani, najbolje, najsnažnije, najvještije, naj ... bakove, izvodeći ih na zaravan sredine pašnjaka, gdje su, ukrštanjem rogovlja kao ubojitog oružja, odlučivali pobjednika, čime je pobjednička strana dolazila u golemi prestiž.

KOLIKO IMATE PRIJATELJA?


Priča se kako je neki čovjek bio lažno optužen i izveden pred Sud zbog djela koje nije počinio. Da bi ga Sud oslobodio, neko je morao da posvjedoči da on nije učinio ništa loše, odnosno, da je nevin.

Nesrećni čovjek je otišao kod trojice svojih najboljih prijatelja i molio ih da narednog dana pođu s njim kod sudije i tako ga izbave od nepravedne osude. Sljedećeg dana, prvi prijatelj mu se javio i izvinio što ne može da dođe, drugi ga je dopratio do vrata sudnice, gdje se predomislio i vratio nazad. Treći prijatelj, na koga je najmanje računao, ušao je u sudnicu i posvjedočio da ovaj čovjek nije kriv i tako ga spasao od osude.

Isto se dešava sa svakim od nas. Tri prijatelja koja u životu imamo i koji bi mogli da svjedoče o nama, o tome kakvi smo mi uistinu, jesu: naš posjed, naši rođaci i sva dobra djela koja smo učinili.

Kada čovjek umre, sve što je u životu postigao i stekao, ma koliko to bilo veliko, ostaje ovdje na zemlji i ničim mu ne može pomoći. Rođaci ga isprate do groba, ali oni ostaju ovdje, u ovome svijetu. Jedino dobra djela, onaj treći prijatelj, odlaze s čovjekom na onaj svijet.

Tako se vrijednost čovjeka mjeri po dobrim djelima koje ovaj učini za života.

Na vrhu nema ništa, verujte mi na reč, bio sam tamo!
Na vrhu će vas samo dočekati praznina ali predivan osećaj zahvalnosti. Sve što možete na vrhu je da sagledate one male stvari koje su vas činile srećnim dok ste se penjali. Isto tako postaćete svesni da ste prošli pored predivnih cvetova koji su nicali na skoro golom kamenu a vi ste ih ignorisali ne skidajući pogled sa cilja koji je se nalazio na vrhu.
Sva lepota je u usponu a ne u stajanju na vrhu.

Često sam sa vrha posmatrao, za mene sa te visine gledano, male ljude u podnožiju koji su se kupali u toplini sunčevih zraka i uživali i mirisu livadskih trava. Za to vreme ja sam stajao na ogoljenim stenama gde sunce nema toplinu, gde vetar nosi sve što stigne, sa sobom noseći hladnoću i oblake.

Vrhovi su u vama, a ne na mesta na kojima stojite. Vrhovi se dostižu srcem i ljubavlju a ne gazeći i ostavljajući druge iza sebe.
Sve sto su me usponi naučili jeste zahvalnosti.

Postao sam svestan topline i ljubavi koja se nalazi u podnožju. Postao sam svestan jednostavnosti i veličine sadašnjeg trenutka jer upravo taj trenutak nosi svu lepotu našeg postojanja.

Krenite ka svom vrhu ne gubeći iz vida svaki korak koji na tom putu napravite. Vrh je uvek gore, nema potrebe gledati ga dok se penješ. Gledaj gde gaziš, i ne gubi iz vida svu lepotu pored koje prolaziš. Na kraju ne zaboravite da na vrhu nema ništa, niti vas išta gore čeka, osim onog što ste sa sami sobom poneli penjući se.


"Moj način zbijanja šale je da kažem istinu. To je najsmješnija šala na svijetu"

Šo



Ako se čudite mom jeziku,onda ću vam reći,sin sam iz mješovitog braka,otac srbin,majka hrvatica...Ako se čudite mojoj NEpismenosti,ja sam prost čovjek sa sela,razumem i razumijem Vas...Ako sam nekoga uvredio il uvrijedio nek mi prašta,meni običnom momku sa sela...




Zahvaljujem Vam na vašem vremenu i trudu da pročitate moj članak...Hvala...


P.S."Bez Voska" AdmiralSkaMolohov