Moja ePriča

Day 2,301, 17:34 Published in Serbia Serbia by Dio Ville
Zdravo.

Ovo će biti podugačak članak (za moje mogućnosti, inače).
eRođen sam 30. Novembra 2009. godine. Star sam već 1560 dana. Time što sam bio neaktivan nekih 6 meseci u zadnjih godinu dana, doveo sam sebe do toga da verovatno ništa značajnije neću napraviti u narednom trajanju mog eŽivota. Zato sam se odlučio da svedem sve što sam uradio u ovom eŽivotu u jedan članak, da imam podsetnik na to, ako mi se desi da zaboravim, što je veoma moguće. Dakle, pišem neku vrstu eMemoara.
Možda će oni koji ovo vide pomisliti da ja nemam šta da ispričam, jer nisam dao nikakav veliki politički, ratni ili ekonomski doprinos ovoj zajednici, ali smatram da to nije tako. Već skoro 4.5god sam radio (mada zaokružimo na 4, u danima neaktivnosti), dakle, 4 godine poreza na moj rad. Već 4 godine kupujem/prodajem oružje, hleb, nekada giftove, karte, raw u danima kad sam imao fabriku, dakle, 4 godine poreza sa marketa na moju kupoprodaju. Već 4 godine ratujem, pratim zvanična naređenja i pomažem saveznicima/prijateljima, dakle, 4 godine pomoći onda kad zatreba. 4 godine glasam, možda ne uvek za pobednika, ali za one koje smatram dostojnim mog glasa. Možda nemam zvanje Titana ili Elitnog građanina, ali sam svakako na više načina doprineo da ova zajednica bude bogatija.

Prvi deo mog života, prva godina, svodila se na upoznavanje ove zajednice. Doslovce sam pratio svaki savet koji mi je bio udeljen i ništa značajnije mi nije falilo, ali ako se desilo da fali, uvek se našao neko ko je bio spreman da mi pomogne. I to je na neki način bio bit ove zajednice, ovog društva, pomoć saigraču, iz ma koje zemlje da je. Nisi morao da budeš skeptičan kad ti se neki potpuni stranac ponudi da te giftuje (za mlađe naraštaje, to znači da kupiš giftove/pokone i da nekome proslediš da bi te giftovao/popravio zdravlje, pošto nije bilo moguće da sam konzumiraš to), nisi morao da brineš da li će te prevariti, jer je pomoć bila iskrena. Sada moraš da paziš na koje linkove klikćeš kada ih neko pošalje i da pomno pregledaš nick kojim te je kontaktirao u slučaju da kopira nekog poznatog igrača, a sve to da bi ti uzeo 10 tenkova ili 10 golda. Eto, na to se spalo.
Za moje eRep odrastanje su bile potrebne samo dve osobe Kukurek (počivaj u miru, druže) i Soonchica, pomoć i obrazovanje. Kad sam spoznao čari IRC chata, negde krajem januara/početkom februara, svemu što sada znam naučio me je bandigarf, čovek koji je imao odgovor na, verovatno, svako pitanje koje mu je neko postavio do sada. Pucao sam goloruk, radio u državnim firmama i maštao da jednog dana budem poštovan kao velikani mog eDetinjstva.
Ono što me je najviše kočilo da postanem kao neki od njih, bilo je to što sam ovo smatrao igrom, što i jeste, i bez obzira što sam uvek bio za zezanje, imao sam dozu dostojanstva koja me je kočila da postanem političar ili da multijašim, hteo sam da budem pošten. Zbog tog poštenja, i danas posle 4+ godine igre pucam goloruk, nastojim da radim kod ljudi kojima je radnik najpotrebniji, i maštam da ću jednog dana biti čovek od značaja.
Međutim, iako sam sitna boranija, i nisam stekao firme, snagu, golde, stekao sam dane i noći provedene u najboljem društvu i najboljem zezanju, što se tiče ove igre. I eOženio sam se i razveo sam se, čak imam i gomilu eFamilije koju verovatno još nisam ni upoznao svu, usvojen sam, mama Kukee 😘 😘 😘 .

Drugu godinu sam proveo po raznim jedinicama, pokušao sam da budem pravi vojnik, ali sam uvek imao problem sa autoritetom, tj. nisam želeo da pratim naređenja ljigavih ljudi koji koriste vojnike da bi sami profitirali, a nekad se jednostavno nisam osećao dobro u toj jedinici.

Što se tiče kompletnog vojnog eŽivota, prvo sam bio u Autobotima, čini mi se, bio sam, koliko? Dan-dva? Onda u Vampirima, koji su se kasnije razdvojili i jedan deo je stvorio jedinicu Vukodlaci, čiji sam i danas ponosni član i biću dok eSmrti (iako mi na profilu stoji druga MU, srce mi je u Vukodlacima ). Tu sam upoznao najluđe ljude na eSvetu i prvi put osetio da zaista pripadam nekom kutku ove zajednice. Onda Garda, pa Danube Division, pa nemački KSK, VeS Petlići pa Tesla Troopers, pa MIT (Mobile Infantry of Thailand). Otkad su napravili ove civilne jedinice i tamo sam bio. Sigurno sam bio još negde, ali sad zaista ne mogu da se setim, ako me neko prepozna, neka mi javi 😃 U međuvremenu, dok sam prolazio kroz sve te jedinice, stekao sam razna poznanstva i razna prijateljstva koja ću zauvek pamtiti. Opet se eOženio, deca, familija, čuda, znate već.
Obilazio sam Mađarsku, Indoneziju, Nemačku (učlanio se u KSK), Colombiu, u Peru, da upoznam lame, Tajland, pa čak i Hrvatsku. U toj drugoj godini sam imao raznih prekida, dvoklikova i odustajanja, tako da i ne mogu sve da povežem kako treba.

Treća godina je, čini mi se, vezana za najturbulentnije događaje u mom eŽivotu. Recimo, od očaja do sjaja, pa opet do očaja. Bio sam u Colombiji. Otišao sam tamo sa najboljim namerama, ispraćen kao najgori probisvet, a sve zato što sam verovao pogrešnim ljudima (naravno, našim 😃 ). Tamo sam stekao nekoliko prijatelja, vežbao španski iz telenovela 😃 i zaradio neke od ovih kongresnih medalja koje imam, to ne znači da sam se aktivno bavio politikom.
A onda mi se desila, verovatno jedna od najboljih stvari, ako ne i najbolja. Više se ne sećam ni kako, ali otišao sam na Tajland. A, da, sad se sećam, veza: Bora – Pančevo – Tajland. Upoznao sam ljude kao sa početka priče, oni koji ti bez reči pomažu i zbog kojih se osećaš kao deo društva. Tajland tada nije bio neka jaka sila, ali su bili (neki i ostali) jaki prijatelji, svojevrsni klan „svi za jednog, jedan za sve“. Procvetao sam, okružen trandžama i Pančevcima. Prvi put se osetio kao taj „čovek od značaja“ za nekog. Sve je bilo super. Onda je došla sezona banovanja. Jedan po jedan, padali su najveći, naravno i vraćali se. Potrajalo je svojevrsno primirje, ali je to bilo „zatišje pred buru“. Nov talas banova, ovaj još veći. Nervoza, tuga, prezir i osećaj nemoći su učinili svoje. Ulje na vatru su dodali eNeprijatelji i jednim, jadnim, potezom učinili da iz besa i očaja okrenem leđa ljudima koji su me prihvatili kao da sam njihov. To mi je ujedno i najveća greška koju sam napravio u eŽivotu i verovatno nikad neću prestati da se kajem zbog toga. Zbog osećaja potištenosti i stida više nisam skoro ni sa kim od njih progovorio reč, a i smatram da je tako ispravno, jer i ne zaslužujem da pričaju sa mnom posle onoga što sam rekao/uradio.


Četvrta godina ili bolje reći – polugodina, s obzirom da sam 6 meseci bio poludvoklik, sastoji se iz…ničega. Tražio sam brisanje naloga, pa se predomislio, pa menjao nick, pa opet Jovo nanovo. Pre odlaska u neaktivu, srušio sam sve trening centre, srušio sve firme (one dve q1 što sam imao 😃 ) i potrošio 300+ golda na bitku koju smo izgubili, naravno. Vratio sam se da vidim šta ima i zatekao…ništa. Bledu kopiju igre koju sam nekada znao. Samo najjača društva su opstala, a nije ih bilo mnogo. Rađali su se ljudi ili bolje reći akrepi, koji su promovisali glupost i time oterali iz igre one koji su nešto vredeli, po sistemu „dođoše divlji, oteraše pitome“. Svađe, psovanja, pretnje, zavist, zloba i mržnja. Stvari koje ne zasluzuju da se pamte, ali su tako jake, da ih je nemoguće izbrisati iz sećanja.

Evo, sad sam u petoj godini, slab za svoje godine, neiskusan u politici i ekonomiji, i dalje tražim druženje i zabavu, kojih je sve manje i manje. Milion puta sam pomislio da krenem ispočetka, da ubijem ili prodam ovaj nalog i ponovo se rodim, ali…previše mi je stalo do ovog profila koji je prošao štošta. I najbolje i najgore. Sada sam član Civila eSrbije, zato što i jesam civil.
Bio sam neuspešan novinar i pisac, uvek nastojao da budem drugaciji, što je čika adminčić kažanjavao, ali, na kraju je posustao i mi, sa temama nevezanim za eRep smo preživeli.
Ovde sam pomenuo samo par ljudi, ključnih za moje eDetinjstvo, ali svako od vas je doprineo da danas budem ovde i budem to što jesam.
Svašta sam u ovom eŽivotu bio, a nešto sam i ostao. Nekome, valjda.

Još uvek sam tu, okružen šakom ljudi koji me nerviraju, ali ih suviše volim da bih otišao i ostavio ih, a nekako osećam da ću biti jedan od onih koji će ugasiti svetlo, kad se ova igra završi…ako se ikada završi.

Iskreno svačiji,
Marko Ville
*.*