Dvoboj Crnogorca i samuraja
PodgoricaninPG
Heroj čije će ime istorija zauvek pamtiti, Crnogorac Aleksandar Lekso Saičić porazio je samuraja u dvoboju za vreme rusko-japanskog rata. Ovo je priča o tom okršaju
Priče o legendarnim katanama i sjajnim mačevaocima samurajima nadaleko su poznate. Međutim, ovo je istinita priča o ratniku sa ovih prostora koji je u dvoboju mačevima pobedio samuraja. Njegovo ime je Aleksandar Lekso Saičić.
Crnogorac Aleksandar Lekso Saičić (Vinicka, 5. avgust 1873 – Cetinje, 7. april 1911) je vasojevićki junak, rođen u selu Vinicka kod Berana. Lekso je još u ranoj mladosti pokazivao izvanredne osobine, kakve samo pravi junaci mogu imati: okretnost, lakoću, brzinu, veštinu pokreta, hitrinu, a sve to je kasnije krunisao velikom hrabrošću.
Lekso Saičić je bio kapetan crnogorske vojske, a upamćen je po neverovatnom umeću rukovanja sabljom. O veštini kojom je Lekso baratao sabljom u narodu su ostale bajke. Jedna kaže da je, na peckanje brata od strica Mila, komandanta Donjovasojevićke brigade, krenuo štapom protiv njegove sablje i začas mu izbio oružje iz ruke.
Zatim mu je, pokretom koji je malo ko od prisutnih stigao da vidi, sabljom skinuo dugme košulje ispod grla. Italijanskog učitelja mačevanja na Cetinju ponizio je u dvoboju kad mu je posle nekoliko udaraca izbio oružje iz ruke i naterao ga da pobegne glavom bez obzira, kao dokazano slab nastavnik.
OKRŠAJ SA SAMURAJEM
Dve vojske valjale su se jedna prema drugoj. I onda utaborile pod Jun-džu-anom, u istočnoj Mandžuriji, ne tako daleko od Vladivostoka. Rusi spram Japanaca, u drugoj godini rusko-japanskog rata (1904–1905).
Po klasičnoj scenografiji, bitku je valjalo zapodenuti usred polja. Širokog, naravno. I dok su ruski stratezi i dalje tragali za najboljim putem koji bi ih odveo do pobede, posle niza neuspeha, iz suprotnog tabora izdvojio se konjanik s belom zastavom. Šta li sad pa ovaj hoće?
Komandant japanskih jedinica, preko svog izaslanika sa belom zastavom, zahtevao je od ruskog kolege da izabere jednog ratnika koji će, pre bitke, izići na dvoboj njihovom samuraju.
Ruske štablije bile su, najblaže rečeno, zapanjene. Sede glave sa epoletama nisu mogle da veruju da se Japanci i na početku 20. veka pridržavaju svog starog običaja. Većanje je dugo trajalo: ako ne pošalju megdandžiju, sramota je, a ako pak odluče da prihvate japanski izazov, – koga poslati da se suprotstavi njihovom veštom i iskusnom ratniku? Znali su da pobeda u takvom dvoboju znači veliku psihološku prednost pred predstojeću bitku.
I odluka je pala: naći dobrovoljca koji će hteti i smeti da se suprotstavi samuraju. Našli su ga odmah ili, bolje reći, našao je on njih. Čim je po logoru zaječao glas da se traži dobrovoljni zatočnik koji bi trebalo da brani čast i slavu ruskog oružja i borilačke veštine, pred šator komandanta gotovo u trku stigao je visok i mršav poručnik.
Aleksandar Saičić iz Berana, Crna Gora – oštro je salutirao.
– Podanik knjaza Nikole, sad u službi Njegovog carskog veličanstva, spreman sam da iziđem na megdan mrskom neprijatelju – odlučan je bio Saičić.
I dok su štablije nepoverljivo odmeravale tridesetdvogodišnjeg dobrovoljca, on je pred njima stajao kao ukopan, strpljivo očekujući dalju naredbu. Visoki oficiri dugo su se nešto sašaptavali i onda odlučili da im nema druge nego da mu pruže priliku kad je već tako samouvereno zatražio a i niko drugi se još nije prijavio.
Pitomac knjaza Nikole propisno je salutirao i odmah se dao u potragu za konjem i sabljom koji bi mu najviše odgovarali. Sablju je brzo našao, od ponuđenih konja izabrao je tek trećeg. Onog koji je, na komandu jahača, umeo da krene levo pa desno, da na vreme izbegne napad neprijatelja.
U nestvarnom okruženju, nalik onom iz naših epskih pesama, Saičić je izjahao nasred polja. Uz pratnju muzike vojničkog marša. Iz suprotnog tabora, izišao je ratnik obučen u crno krzno. Strah božiji. Lekso je kasnije pričao da ga je podsećao na kakvu zlokobnu crnu orlušinu. Dvoboj na život i smrt.
Glasovi vojski utihnuli su kad su megdandžije krenule jedan na drugog. Zaprštala je zemlja ispod konjskih kopita. Onda jeka posle udara čelika o čelik. Obojica i dalje u sedlu. Potom ponovo zalet.
Namerio se junak na junaka. Pesnik je to ovako video: “Jedan drugom poletješe, K’o orlovi udariše/A sablje se zavitlaše/Prema Suncu prelivaše” Kao kakav antički hor, uzdasi vojske, čas s jedne čas s druge strane.
Onda je Saičić osetio žestok bol i nešto toplo krenulo mu je s čela u oči. Rukavom mundira uspeo je da za trenutak otre krv i vidi zloslutno sečivo tik nad glavom.
U tom trenutku Lekso Saičić munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i poseče japanskog junaka. Čuo je urlik pored uveta, pa onda urnebesno “živeo” na ruskom. Čim je samuraj pao na zemlju, njegov konj odkasao je ka japanskoj vojsci. Ovom pobedom nanet je teški moralni poraz japanskoj vojsci.
Posle pobede u dvoboju, Aleksandar Lekso Saičić postao je kavaljer Ordena Svete Ane, najvećeg ruskog odlikovanja, kao i vlasnik mnoštva drugih priznanja. Uz to, ruska vlada mu je odredila lepu svotu od četrdeset napoleona u zlatu godišnje, i to do kraja života.
Comments
Jeste culi o dvoboju
http://www.erepublik.com/en/article/dvoboj-crnogorca-i-samuraja--2577445/1/20
Crnogorca i samuraja ?
v
Kad Crnogorac u boj krece, nema tu zajebancije
tako nekako 😃
o7
Лексо бјеше по природи сила,
Па га лако школа научила.
Војну школу он је научио,
С мачевањем он је први био.
Бог га за то бјеше обдарио,
Цар Николи доста мио био.
У хиљаду и деветсто пете,
Кад се Јапан са Русијом срете,
Лексо ступи као добровољац,
као сваки стари Црногорац.
Руској флоти заповједник бјеше,
На Пацифик борбу започеше.
Но, пре борбе што је отпочела,
Русима је књига долетјела.
Од јапанског адмирала Тога,
Који пише ал’ не моли бога.
Са књигом се мегданџија тражи,
Па ти одмах свој армији кажи.
Роженственко књигу објављује,
На књигу се јунак осмјехује.
Па он чека ко ће да се јави,
И да види ко је јунак прави.
Он мислио да се Козак јави,
Адмирал се пуно изненади.
Он пред собом види српског змаја,
Од Берана јуначкога краја,
Храброг Лекса, коме нема равна.
Приђе Лексо, здрави Адмирала
И овако њему проговара:
Господине, силан Адмирале,
Ја сам Србин, родом на Балкану,
Ваш сам војник, онда Лексо плану,
Ја ћу стати храбро на мегдану.
На мегдан ћу Јапанцу да пођем,
Са мегдана здраво ћу да дођем.
Ако Бог да и срећа од Бога,
И мојега мача свијетлога,
Јапанцу ћу ја одсјећи главу,
Па је послат столном Петрограду,
А на руке славном руском цару,
Славном цару, Николи Роману.
„Збогом, рече Адмиралу,
Право оде ка мегдану,
Гдје га чека мегданџија,
Од Јапана љута змија.
Њих гледају обје војске,
Војна сила није шала,
Са два врсна адмирала.
Кад на мјесто Лексо стиже,
Приђе њему мало ближе,
Па му назва милог Бога,
Погледа га као свога
И рече му врло тихо:
„Ред је да се поздравимо.
Један другом тад пођоше,
Лијепо се руковаше
И на своја права мјеста
Ко јунаци храбро сташе.
За сабље се дохватише,
Један другом полетјеше.
Ко орлови ударише,
Један другог облетјеше,
А сабље се завитлаше,
Према Сунцу преливаше.
У пламен се оне дале,
Па су ране изазвале,
Ал су ране врло мале.
Но Јапанац малакса је,
На мегдану заостаје.
То је Лексо примјетио,
Куражни је одмах био,
Па се јуриш појачао
И Јапанца савладао.
Десну руку тешко рани,
Па не може да се брани.
...
Лексо оштром сабљом ману
И Јапанцу скиде главу.
Зави главу у јаглуку,
Па је носи ко јабуку.
Он се врати у логору,
У маломе томе двору.
Адмирали тад усташе,
Змају Лексу честиташе.
Роженственко руке шири,
Па свог борца он загрли.
Пољуби ка као брата
И хероја тога рата.
Наста пјесма и весеље,
Све до рујне зоре бјеле.
Лексу име мијењаше,
Муровцем га сад назваше.
[removed]
To samo Srbin moze!
o/
>>> черногорский и русский военный деятель
>>> По национальности черногорский серб
>>> Происходит из рода Васоевичей (Stevo 😉 )
>>> Сабля Александра Саичича, которой он одолел японского самурая, сейчас хранится в одном из военных музеев Москвы
Tako je 🙂
Cuo sam za to, tj citao, nema sta, vazda cistog obraza smo bili 🙂 😃