Mama! Mama! Kupi mi plišanog Srbina!

Day 4,295, 01:17 Published in Croatia Croatia by Bullshit Artist


Mama! Mama! Kupi mi plišanog Srbina!


Naslov je onako poetičan, tako da dočarate situaciju što vjerodostojnije.

Zbog nedavnih događaja u ovoj igri, vezanih za eSrbiju, pa i zbog činjenice da je nedavno bio Dan domovinske zahvalnosti, koji je sveti dan za svakog Hrvata, kršćanina i Europljanina. Dan kada je demokracija zavladala zapadnim Balkanom. Dan kada su hrvatski bojovnici istjerali zloćudnog okupatora i njihove simpatizere. Dan koji ćemo pamtiti kao oslobođenje hrvatskog kraljevskog grada Knina. Također, dan kada je Hrvatska ostala bez velikog broja Srba. O ovome će ovdje biti riječ.

Iako sam ranih devedesetih bio dijete, pamtim brojne Srbe koji su samnom dijelili školske klupe. Tu je bio Jovica, moj dobar prijatelj. Uvijek mi je pomagao pri pisanju zadaćnica iz hrvatskog. Pamtim i Nebojšu, zvanog "četnik", jer si je uvijek markerom crtao bradu na dječjem licu. Imao je vraški dribling. Htio je biti poput svog oca koji je 1991. pobjegao iz Hrvatske te pristupio Belim Orlovima, te je u Zagrebu ostavio ženu Hrvaticu i sina Nebojšu. Pamtim i Milicu, lijepu djevojku koja je bila moja prva ljubav. U spomenare koji su kružili razredom uvijek sam ju navodio kao svoju simpatiju. Imala je 1994. prvi tamagoči u Zagrebu.

No, 1995. oni su naprosto otišli, u tišini i preko noći. Zbog straha, a i zatucanih desničara u Hrvatskoj, godinama nismo bili u kontaktu. Zahvaljujući Facebooku, neke sam našao u Srbiji te tu i tamo razmijenimo pokoju riječ, sliku itd.

Moram priznati da mi nedostaju. Nedostaju mi Srbi u tolikoj mjeri da ih želim pored sebe. Želim popuniti tu rupu iz svog djetinjstva i zagrliti Srbina, zagrliti i Nebojšu, i Milicu i Jovicu. I mnoge druge. Budući da vrijeme ne mogu vratiti, sinula mi je ideja da ih modeliram. Prvo sam razmišljao o vosku po uzoru na voštane figure u londonskom Madame Tussauds muzeju. Iako je ta varijanta estetski najprivlačnija- funkcionalno baš i nije. Naime, s voštanom figurom ne mogu u krevet, ne mogu ju zagrliti, ne mogu ju micati. Skupljat će prašinu, a i tko zna kako se ponaša na uzavrelom zagrebačkom suncu. Stoga, odluka je pala na najobičniji pliš. Plišanog Srbina mogu grliti, mogu s njim u krevet, mogu mu capicu staviti preko svojih leđa tako da lakše zaspem. S plišanim Srbinom mogu u svoju kućicu na drvetu u koju idem kada sam tužan.

Smatram da nisam jedini, te da mnogi mladići i djevojke u Hrvatskoj koji su izgubili svoje prijatelje Srbe, dobre prijatelje koji nisu imali veze s Domovinskim ratom, žele taj flashback u djetinjstvo i podijeliti svoju mladost s plišanim Srbima. Tako da mi je sinula ideja za business. Manufaktura plišanaca... Otvorio bih internet portal gdje bi mi ljudi slali slike izgubljenih prijatelja Srba, a ja bi ih modelirao, napunio vatom, krpama ili spužvom (to bi bile kao opcije, spužva je najskuplja ali i najkvalitetnija varijanta). Također, mogli bi birati autentičnu retro odjeću iz devedesetih, primjerice Eurosport trenirke ili Kangaroo kape. Postojali bi i generični Srbi koje bi svatko mogao kupiti, no cilj mi je proizvoditi što unikatnije primjerke.

Što mislite, bi li se isplatilo ovakvo što? Mnogim Hrvatima bi to vratilo osmjeh na lice, a i Srbi bi lakše dolazili na Jadran sa spoznajom da ih Hrvati i dalje- vole.

[img][/img]